Kliker.info

Piše : Šaæir Filandra (NN)

Mudžahedini u Bosni su nusprodukt globalizacije i ratova u raspadu komunizma. Do znatnije politizacije islamskih pokreta u svijetu dolazi nakon izraelsko-arapskog rata 1967. i izvođenja Islamske revolucije u Iranu 1979. godine. Ovi događaji nisu bili neposredni uzročnici radikalizacije islamskih masa u tom podruèju svijeta. Njih valja tražiti, izmeðu ostalog, u osjećaju nepravde i težnji za identitetom te doživljaju nelagode s kojom su se brojni muslimanski narodi susreli u modernizacijskim procesima poslije sticanja nacionalne nezavisnost. I poslije uspješnih nacionalnih revolucija ostala je ovisnost o bivšim kolonijalnim gospodarima, a svakojake vrste nepravde i nerazvijenosti nisu bili umanjeni. U brojnim intelektualnim zajednicama prišlo se iznalaženju vlastitih rješenja za savremene društvene, socijalne i ekonomske probleme. Odgovor na brojna pitanja koja su se ticala pojedinca i društva neki su potražili u posljednjoj božjoj objavi, u njenim nepatvorenim osnovama, fundamentima, èime je bio otvoren put svakovrsnom tumaèenju i esencijalizmu. Iz toga je proizašao rigidni fundamentalizam, koji je pokazanje jedne vrste ljenosti uma koja ne pristupa razumijevanju vjere iz suvremenosti. On je kao najlakše rješenje postao i najprihvatljiviji. U tom povijesno-duhovnom horizotnu su se pojavili i internacionalni islamski ratnici. Mudžahedini su bošnjaèki periferni fenomen. I posljednja javna podrška nekom od pripadnika te grupacije – mislim na skup "Halali nam, Hamza" održan prošle subote u Zenici – zbio se izvan Sarajeva. Meðutim, sve što ne doživi svoju verifikaciju i legitimaciju u središtu, a Sarajevo to jeste, objektivno je periferno ili èak samo supkulturno za bošnjaèke politièke i društvene prilike. Istovjetan je sluèaj i s vehabijama. To ne znaèi da Sarajevo krasi nekakav duh iznimne modernizacije ili nacionalnog èistunstva èime bi mudžahedini kao izvanjski, arapski ratnici tu bili tretirani strancima i nepoželjnim osobama. Razlog je u tome što je Sarajevo tokom rata bilo naprosto zatvoreno; oni tu ili nisu mogli doæi ili nisu željeli, što je danas nebitno, ali ih tu jednostavno nije bilo. U Sarajevu je bilo najteže živjeti i ratovati, tu se najviše ginulo i smrzavalo, te je u tom prostoru bio najoèuvaniji duh i karakter legalne vlasti i njene ideologije ravnopravnosti graðana i naroda. I to je branilo Sarajevo od stranih i novih utjecaja iz dalekog, pa makar i dobronamjernog svijeta. Mudžahedini zbog takvog perifernog situiranja – i simbolièki i stvarno, buduæi smješteni u prostore srednje Bosne – nisu postali realna vojna, društvena, kulturna ili vjerska èinjenica. I što se Sarajeva tièe, a to znaèi što se tièe zvaniène bošnjaèke vlasti, bar po njenom ponašanju, oni su to i do danas ostali. Vlast se cijelo vrijeme prema njima odnosila neodgovorno, da ne kažemo neozbiljno. Bar tako svjedoèi i najnoviji zahtjev za deportacijama ostataka te grupacije, a da ne spominjemo nedolièno ponašanje državnih vlasti prema onim zatvorenicima Guantanama, koji su deportirani iz Bosne. Bošnjaèki zvaniènici su bili nespremni, iz razloga u koji sad neæemo ulaziti, izvršiti na meðunarodnoj razini preuzete obaveze o njihovom deportiranju iz zemlje u skladu sa zakljuècima Daytonskog mirovnog ugovora. Po tom osnovu su se pokazali nedoraslim meðunarodnim partnerom, buduæi da im se svako malo skretala pažnja na tu obavezu. Taj proces gubljenja povjerenja u bošnjaèku sigurnosnu kulturu samo je pojaèan poslije 11. septembra, od kada se sve bosanske bitne sigurnosne funkcije drže podalje od Bošnjaka (ministar Sadoviæ nije vrijedan spomena kao izuzetak). Danas za Bosnu i Hercegovinu nema bolje antireklame, a za Bošnjake muslimane posebno, nego kad se spomene da je taj i taj uèesnik teroristièkih aktivnosti na Zapadu: Madridu, Londonu ili bilo gdje… proveo neko vrijeme u Bosni. A onda kada su mudžahedini dolazili znalo se da tu ima svašta te da ta rabota nije èista. Tu je bilo svega, od èestitih i skromnih vjernika, koji su shodno kredu vjere dolazili zaštiti muslimane do špijuna, avanturista, trgovaca, pobjegulja od zakona u matiènim državama, lažnih misionara, boraca po zanimanju itd. Pripadao sam onima koji su uvijek bili protiv njihovog ugošæavanja. Bošnjacima nisu bili potrebni strani ratnici veæ pravda i mir. Ni tada, prije petnaest godina, kao ni danas meðu bošnjaèkim politièarima niko nema hrabrosti niti obraza da izaðe pred te ljude i da im se dostojanstveno i odluèno obrati. Da nekolicini preostalih danas obrazloži razloge nemoæi da se zaštite i pored sazanja i uvjerenja da su oni nevini, pošteni i èestiti ljudi ali da su iznad njih interesi naše države i meðunarodne obaveze koje se moraju poštivati. Umjesto toga iznova se manipulira emocijama, sjeæanjima, daje se materijal za negativno portretiranje cijele bošnjaèke stvarnosti, èime se vješto skreæe pogled s krupnih finansijskih mešetarenja te iste bošnjaèke tzv. poslovno-politièke elite.Sve je to stvorilo osnov za brojna spekuliranja i nedobronamjerna podmetanja Bosni. Pri svemu tome oni koji o ovom fenomenu najviše znaju ništa ne govore. Stoga je oèekivati odgovorno i znanstveno utemeljeno konaèno bošnjaèko oèitavanje o ovom fenomenu kako bi se preduprijedila i zaustavila manipuliranja. Bez neèega takvog zbunjivanje i obmanjivanje javnosti se nastavlja.