Kliker.info

Strašno je, zapravo, koliko se u malim balkanskim zemljama generalno malo zna o stanju u drugim malim balkanskim zemljama. Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska i Srbija tu su ipak neki izuzetak, koliki-toliki; jezičke i kulturne spone uz mnogostruku isprepletenost čine da ove četiri zemlje u mnogo čemu još uvijek funkcionišu kao jedinstven prostor.

Piše : Muharem Bazdulj (Oslobođenje)

Jezik je tu važniji od zajedničke istorije jer su Slovenija i Makedonija ipak izvan ovog ”bloka”. Šta će prosječan Bosanac danas znati o političkoj situaciji u Makedoniji? U najboljem slučaju će biti spreman da se naruga spomeničkoj maniji te će se eventualno sjetiti da Grčka Makedoniji pravi probleme zbog imena.

Među krivcima za ovo neznanje su zasigurno intelektualna lijenost i medijska nezainteresovanost. Jedna od rijetkih savremenih makedonskih intelektualki čiji je glas prepoznatljiv na prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije jest Biljana Vankovska. Njeni tekstovi i kolumne koje ona sama prevodi sa makedonskog objavljuju se po portalima i medijima širom centralnog južnoslovenskog ”bloka”. Prije nekoliko dana Vankovska je dala intervju novinarki beogradskog dnevnika Danas Ruži Ćirković, čije se posljednje pitanje ticalo rezultata Ohridskog sporazuma i mogućnosti promjene Ustava Republike Makedonije. Na pomenuto pitanje Biljana Vankovska je odgovorila ovako: ”Spadam u manjinu profesora i intelektualaca koji javno kritikuju Ohridski sporazum, i to još od samog početka. Za većinu to je postala sveta knjiga, nešto od čega se ne sme odstupiti jer navodno mir zavisi od njegove implementacije. Problem je u tome da ono što je možda i bilo lek u 2001. godini, sada već pokazuje kontraindikacije. Etnicitet je institucionaliziran i ugrađen u Ustavu, koji osim o građanima, govori i o zajednicama. Kada na partizaciju administracije dodate i etnizaciju, onda je rezultat glomazna i nesposobna uprava. U makedonskim uslovima konsocijacija je dovela do binacionalne države i svaka strana insistira na svojoj različitosti, umesto da se traže tačke zbližavanja. Građanin kao kategorija ne postoji, a logično nema ni demosa, nego dva etnosa čiji se lideri stalno ucenjuju i usaglašavaju po vlastitom interesu”.

Uoči raspada Jugoslavije, na transverzali Sarajevo – Skoplje nastala je ideja o inicijativi Izetbegović – Gligorov koja je pokušala da bude kompromis između žestoko suprotstavljenih Kučana i Tuđmana s jedne, odnosno Miloševića i Bulatovića s druge strane. Inicijativa nije urodila plodom, Jugoslavija se u krvi raspala, a Bosna i Hercegovina je platila najveću cijenu. Za Makedoniju se dugo činilo da su je vile pronosale, a onda su se i tamo desili etnički sukobi između Makedonaca i Albanaca. Pravog rata srećom nije bilo, Ohridski sporazum ga je sasjekao u začetku. Ipak, Dejtonski sporazum koji je zaustavio rat i Ohridski sporazum koji je mogući rat spriječio stvorili su identične posljedice: države u kojima ne postoji demos, nego postoje etnosi. Iz perspektive poznatog ishoda, inicijativa Izetbegovića i Gligorova čini se još prirodnijom.

Nije da je ovu dvojicu političara nešto baš vezivalo: jedan je bio antikomunista i politički zatvorenik, drugi odani komunista i visoki funkcioner u partiji i (saveznoj) državi, no obojica su morali biti svjesni da raspad Jugoslavije na liniji etnonacionalnih zanosa njihovim republikama ne može donijeti ništa dobro. Sve je počelo zalaganjem za demokratiju, a naposljeku je nestalo – demosa.

Frapantno je, zapravo, koliko dobro lakonska analiza uticaja Ohridskog sporazuma na današnju Makedoniju korespondira sa slučajem Dejtonskog sporazuma i Bosne i Hercegovine. Ono što 1995. godine jest, pokazalo se, bilo lijek, već neko vrijeme izaziva ozbiljne kontraindikacije. Takođe, stav o sporazumu kao ”svetoj knjizi” (”jer, navodno, mir zavisi od njegove implementacije”) još je izraženiji kod Dejtona nego kod Ohrida. U moru sličnosti, postoje i još neke sitne razlike. Makedonija je binacionalna, a Bosna i Hercegovina tronacionalna država. Institucionalizacija etniciteta, glomazna i nesposobna uprava, liderska međusobna ucjenjivanja, međutim, zajednički su i BiH i Makedoniji. Obje zemlje kao da su na istoj putanji, ali su na različitim tačkama; Makedonija još uvijek nije formalno teritorijalno federalizovana, Bosna i Hercegovina jest.

I mada je Makedonija dalje odmakla i u euroatlantskim integracijama, Bosna i Hercegovina ima jednu prednost koju Makedonija nema. Bosanskohercegovački etnosi, naime, usprkos svom trudu nacionalističkih lingvista ipak govore istim jezikom. Čak se i ”zapaljiva retorika” savršeno razumije bez prevodilaca. U tom smislu u Bosni i Hercegovini se ipak uspostavio embrion jedinstvenog javnog i medijskog prostora. Bošnjaci savršeno razumiju Dodika i Čovića, Srbi Izetbegovića i Komšića, Hrvati Lagumdžiju i Ivanića. Ali Ahmeti pak, jedan od lidera Albanaca u Republici Makedoniji, u dvanaest godina djelovanja na političkoj sceni nikada nije izgovorio nijednu riječ na makedonskom jeziku. Ogromna većina Makedonaca njega ne može razumjeti bez prevoda. Mada, kad čovjek sluša šta ovdašnji političari govore, gotovo nužno pomišlja da bi možda i najbolje bilo kad ih svi skupa uopšte ne bismo razumjeli.