Kliker.info

Poznati zagrebački povjesničar, novoizabrani član ANUBiH, za Oslobođenje govori o svojoj povezanosti s Bosnom i Hercegovinom, tekstovima o BiH, najnovijoj knjizi “Jasenovac” .

Profesore Goldstein, za početak ovog razgovora, čestitka na izboru za člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Kako je došlo do toga da ste postali akademik Akademije BiH?

– Zahvaljujem na čestitkama, sretan sam i počašćen ovim visokim priznanjem, prvim takve vrste u mom životu. Moram zahvaliti i cijeloj Akademiji nauka i umjetnosti BiH, ali isto tako i akademiku Dževadu Juzbašiću i akademiku Petru Strčiću, članu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji su me predložili.

Kad ste se u svom znanstvenom radu počeli baviti poviješću BiH?

– Ta dimenzija mog znanstvenog rada počela je prije dvadeset godina na poziv bosanskih franjevaca. Bogoslovni fakultet iz Sarajeva organizirao je 1998. veliki simpozij o 430. godišnjici potpisivanja Ahdname, povelje kojom je sultan Mehmed II. Osvajač prilikom osvajanja Bosne dao pravo franjevcima da slobodno obavljaju vjersku službu, izdana je fra Anđelu Zvizdoviću 1463. godine.

Zemljica Bosna

Napisao sam tada prvi tekst koji se bavio bizantskim izvorima o osvajanju Bosne. Moram zahvaliti, dakle, bosanskim franjevcima provincije Bosne srebrene koji su me “uvukli” u tu priču, iz koje se više nisam mogao izvući. Pisao sam o prvom spominjanju Bosne u djelu bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta iz 10. stoljeća, o tome što to znači “horion Bosona”, odnosno, “zemljica Bosna” koja se u tom djelu spominje. Kasnije, kad sam se počeo baviti poviješću 20. stoljeća, pitanja iz povijesti BiH su se počela sama po sebi nametati. Već u tim knjigama, pogotovo u knjizi “Tito” i najnovijoj o Jasenovcu, ima jako puno bosanskohercegovačke povijesti. Povijest BiH je tema kojom ću se i dalje baviti neovisno o članstvu u Akademiji, jer ima mnogo toga što me kao znanstvenika zanima.

Pisali ste i o široj javnosti manje poznatim događajima iz 2. svjetskog rata u BiH?

– Od bosanskih franjevaca, odnosno, gvardijana ramskog samostana fra Tome Brkovića pozvan sam da za konferenciju u Prozoru u povodu 70. godišnjice četničkog masakra u ramskom kraju u listopadu 1942. napišem duži tekst o toj tragediji. Nešto kasnije je tekst objavljen u knjizi “Rama ‘42.” Tada, 1942. godine, ubijeno je oko 1.000 Hrvata i oko 300 muslimana Bošnjaka, što je najveći pojedinačni četnički pokolj nad Hrvatima u 2. svjetskom ratu.

Otkuda taj interes za BiH?

– On je mnogostran i zapravo spontan. Prvo, pozivom mojih prijatelja franjevaca. Drugo, i prije tog poziva pratio sam do u detalje rat u BiH koji je bio neraskidivi dio rata u Hrvatskoj o kojem sam pisao. Otac moje supruge je iz Guče Gore kod Travnika, moja supruga u tom kraju ima rođake, tako da mi je bosanskohercegovački rat bio i osobno vrlo blizak.

Manje je poznato da je Vaš otac Slavko Goldstein rođen u Sarajevu?

– Moj otac rođen je 1928. u Sarajevu. Moji djed i baka vratili su se u ljeto 1928. iz Palestine, djed je otišao u Karlovac preuzeti knjižaru svog ujaka, a baka koja je bila u visokoj trudnoći ostala je u Sarajevu jer je većina naše familije bila tada ondje. Tako da se moj otac rodio u Sarajevu i ondje proveo prvih šest mjeseci života. Živjeli su na Marindvoru, poslije na Kovačićima. Iako su prva dječja sjećanja mog oca iz Karlovca, sarajevska je priča utkana u memoriju naše familije. U Sarajevu, nažalost, više nemam rođaka. Posljednja rođaka, sestra mog djeda Ive Goldsteina, Danica, udata Grof, umrla je u staračkom domu u Zagrebu 1992. u prvim danima opsade Sarajeva. Činjenica da sad u Sarajevu nemam više rodbine čini me dodatno sjetnim.

Nedavno ste objavili knjigu o Jasenovcu, recenzenti ističu da je ona “prva prava znanstvena monografija” o jednom od najstrašnijih mučilišta i gubilišta Drugog svjetskog rata, Vaše iskustvo?

– Vladika Jovan Ćulibrk upravo je ove riječi upotrijebio prije mjesec u istupu na sjednici Međunarodne organizacije za sjećanje na holokaust (IHRA) u Ferrari pred 70-ak predstavnika iz 30 najrazvijenijih zemalja, što mi je dodatna, velika satisfakcija kao znanstveniku. Da, ja sam pisao po svojim najboljim znanjima i savjesti. Htio sam napraviti cjeloviti pregled onoga što se događalo u Jasenovcu na temelju brojnih izvora. Gotovo i da ne znam broj različitih svjedočanstava preživjelih, svih nacionalnosti i vjera, različitih dokumenata, od ustaških preko njemačkih do partizanskih, antropoloških analiza… Sve sam to koristio kao građu, a čini skup znanja i bazu podataka za cjelovitu priču.

GOLDSTEIN: U SARAJEVU, NAŽALOST, VIŠE NEMAM ROĐAKA

Osim što sam dao kronološki prikaz života, odnosno, smrti u logoru od kolovoza 1941. do oslobođenja u travnju 1945, pokušao sam analizirati pojedine fenomene koji su se javljali u logoru, od gladi, pokušaja bijega, načina ubijanja, pa do portretiranja ljudi koji su bili u logoru. Jer logor čine ljudi, kako žrtve tako i njihovi čuvari. Tek shvaćanjem mnogih, vrlo različitih sudbina tih ljudi može se razumjeti cjelina strahota koje su se događale u tom logoru.

Čini se da se nedovoljno zna o Bošnjacima u Jasenovcu, slažete li se?

– Priča o muslimanima Bošnjacima i Jasenovcu je važna. Godine 2003. pisao sam tekst o muslimanima unutar ustaške ideologije, pokušao sam pokazati i mislim da sam uspio kako ta integracija muslimana Bošnjaka u ustašku ideologiju kao Hrvata islamske vjere u principu nije uspjela, kako je doživjela kolaps. Već od početka 2. svjetskog rata bilo je jasno da ta nametnuta integracija neće funkcionirati, a kako je rat išao prema kraju, to je postajalo sve očiglednije.

Koliko (ne) znamo

Činjenica je da je Pavelić dugo najavljivanu džamiju u Zagrebu otvorio tek u kolovozu 1944, da mu je trebalo 3,5 godina da sagradi minarete i otvori džamiju, a onda je na taj skup došao vrlo mali broj muslimana. Jednim dijelom zato što nisu ni mogli doći do Zagreba jer su komunikacije bile već u prekidu i, drugim dijelom, zato što se dobar dio priklonio ili bio bliži partizanima.

Radite mnogo, je li za povjesničara teško baviti se teškim temama?

– To je profesionalni izazov. Kao što kirurg mora operirati i nije mu lako, tako i ja smatram da se kao historičar moram suočiti s najosjetljivijim temama.

Ima li neotkrivenih priča, tabu tema?

– Teško je danas historičaru pronaći nešto senzacionalno, što bi preokrenulo naše tumačenje povijesti, jer je doba skrivanja važnih dokumenata po arhivima prošlo. Međutim, pitanje je što javnost zna ili što ljudi znaju. Ponekad se zgrozim kada vidim koliko ljudi, koji bi trebali biti upućeni, malo znaju ili malo razumiju povijest. Ali, to je rezultat života početkom 21. stoljeća u kojem su od povijesti važniji nogomet ili život holivudskih zvijezda.

Jadranka Dizdar (Oslobođenje)