Kliker.info

VIJESTI: Možete li nam reći nešto više o susretu s predsjednikom Obamom tokom predaje Vaših akreditiva?

HRLE: To je najformalniji obliki diplomatskog ceremonijala tokom koga novoimenovani ambasador predaje akreditivna pisma šefu države. U pravilu je riječ o jednom pismu, ali se ono uvijek izražava u pluralu. Čvrsta forma, tradicijski protokolarni element i detaljne pripreme vezane za pristup, obraćanje, teme i dužinu razgovora jasno su utvrđeni i po pravilu nije moguće praviti odstupanja od unaprijed određenog protokola. Ulazak u Ovalni ured, gdje se vrši predaja akreditiva, te razgovor koji je uslijedio, predstavljali su neposrednu potvrdu privrženosti Sjedinjenih Država suverenosti i integritetu Bosne i Hercegovine.

VIJESTI: Da li je bilo još poruka osim onih koje su saopćene javnosti?

HRLE: Odgovorno se treba držati suštine, a ona je da je Bosna i Hercegovina važna zemlja za Sjedinjene Države, važna država na evropskom kontinentu. U okviru svih okolnosti s kojima se suočava bliže i šire okruženje, naša važnost dobija na značaju. Da bi se taj značaj dodatno valorizirao na vanjskopolitičkom planu, treba se držati zahtjeva i rokova iz unutrašnje reformske agende i blagovremeno ih izvršavati.

VIJESTI: Akreditive ste predali prije petnaestak dana, kako ste prihvaćeni u Washingtonu?

HRLE: Pa, veoma ambasadorski. Iskrenost, upućenost i razumijevanje svih onih koji se bave Bosnom i Hercegovinom prve su asocijacije koje mi padaju na pamet. Gotovo familijarno i dobronamjerno, sljedeći su pojmovi u nizu. Tokom priprema, imajući u vidu dosadašnje iskustvo, bio sam se spreman suočiti s velikim izazovima najprestižnije diplomatske destinacije. Ali stvarno je uživanje predstavljati Bosnu i Hercegovinu u Washingtonu. Ono što je za nas bitno jeste informiranost domaćina o svim detaljima vezanim za našu zemlju. Direktnost u obraćanju i iskazu značajno skraćuju put do bitnih zaključka. Ovdje nema spinova kada smo mi u pitanju, ovdje to ne prolazi.

Pored toga, niz američkih diplomata koji su nekada službovali u Bosni i Hercegovini s profesionalnom strašću nastavljaju pratiti zbivanja u BiH i regionu. Na konferencijama na kojima se žučno rasparavljalo o jugoistočnoj Evropi, u više navrata sam bio spreman krenuti u intervenciju radi pojašnjavanja našeg stava. Međutim, svaki put, prije moje reakcije, oglasio bi se neko od naših starih prijatelja i na najbolji način, čini mi se bolje od mene, objasnio šta je Bosna i Hercegovina, kakva joj je historija, kakva joj je politička i životna filozofija, ali i ona individualna i kolektivna – kad kažem kolektivna mislim u smislu njene državne cjeline, kakvi su to ljudi koji u njoj žive, šta žele, čemu poslije svega teže itd.

VIJESTI: Imate li još neke poruke s vrha američke administracije?

HRLE: Poruka koja je više intuitivno nego diplomatski zaprimljena, poruka koja nas i obuhvata i zahvata, jeste da ćemo uživati podršku sve dok poštujemo drugačije, sve ono bogatstvo različitosti koje možemo naći oko nas, te pluralnost, odgovornost i demokratske principe. Sve dok ostajemo ljubopitljivi u susretu s drugim, sve dok smo radoznali da od njih nešto naučimo, da to i prihvatimo, odnosno da se u suđenom susretu samoprovjeravamo – da bi sami bili bolji, mi ćemo imati potpunu podršku. Ideja na kojoj počiva Bosna i Hercegovina, njena društvena i životna filozofija, njeno opće i individualno iskustvo zasnovano na historiji, u svom ishodištu je najbliži srodnik političke filozofije na kojoj su stvarane Sjedinjene Države.

Bez obzira na razliku u veličini, moći i uticaju, ideje su kao bestjelesne uvijek komparabilne. Ne bih docirao koje su to ideje, radije bih rekao koje nisu: dakle, zatvorenost, bodljikavost, poništavanje manjeg, društveni cinizam, intelektualno nepoštenje, tribalni strah od različitosti, magijska proizvodnja kolektivnih fobija, zloupotreba institucionalnih mehanizama protiv etičnosti, izbjegavanje i onemogućavanje političkog i religijskog pluralizma itd.

VIJESTI: Da li ovakav pristup odgovara trenutnom stanju u Evropi i naraslim strahovima?

HRLE: Evropa jeste u nevolji, ali to je i prilika. To je prilika i za nas. Možda mi imamo neku tajnu, znamo neki recept. Evropa se trenutno izražava u teškoj prozi, ali u suštini ona mora nastaviti – i ima snage i kapaciteta za to, svoj jedinstveni put rimovanja. Evropa je ključno mjesto humanizma i renesanse, velikih mirovnih projekata, najboljih proizvodnih rješenja, velikih dostignuća vezanih za prava čovjeka, demokratije i razumijevanja suštine političkog pojma građanina. Dakle, mi smo Evropa, predaja aplikacije nas obavezuje.

VIJESTI: Kako trenutno EU izgleda iz Sjedinjenih Država?

HRLE: Imao sam privilegiju u kratkom četverogodišnjem razdoblju voditi bh. misije unutar EU, na Bliskom istoku i sada u SAD. Mogućnost takve komparacije je privilegija i svakako profesionalna obaveza. Tek iz perspektive Bliskog istoka počinjete razumijevati položaj Evrope u, uslovno kazano, trenutnom mrtvom uglu u kome se našla između Azije, Bliskog istoka i Afrike.

Iz SAD se vidi evropska euro-atlantska važnost kao globalne kopče. Mi smo Evropa i možda znamo nešto što baš sada treba reći. Padaju mi na pamet riječi Maka Dizdara… kao da je slušao jučerašnji dnevnik, pa kaže: Četvorica jednog vode, preko vode preko žica, četvorica jednog broji, četiri se jednog boji. Drugim riječima, nalazimo se u fazi kada moramo biti svjesni da se sve mijenja, da se sve ubrzalo i da ono “isto” zapravo više ne može biti isto.

VIJESTI: Tvrdite da posjedujemo nešto što može pomoći Evropi.

HRLE: Živimo u vremenu obilja informacija, procjena, analiza, svesrdnih aktivizama, poželjenog multitaskinga, statističkih procjena do druge decimale. Sve to obilje podataka, da li je ono dovoljno? Mislim da je upravo suprotno. Previše analize vodi do paralize. I na tom mjestu, mjestu informativne paralize, pojavljuje se put intuicije protkan nitima etičnosti. Bez toga, sva politička stvarnost pretvoriće se u kauzalitet s koga nema povratka te ćemo se suočiti s primjenom Njutnovih zakona akcije i reakcije u domenu najsloženijih društvenih i državnih poslova i pojava.

VIJESTI: Koliko je globalizam bitan za nas?

HRLE: Globalizam je nesiguran, razliven, eksperimentalan. I nezaustavljiv. Prvi neposredan fizički i pravni dodir globalizma u kontinentalnoj Evropi osjetila je Bosna i Hercegovina putem političke i fizičke intervencije globalnih sila i samim Dejtonskim sporazumom. Dejton je jedna forma globalizma, ako se posmatra i pravno razmatra u okviru šire aplikativne dimenzije. Pored toga, on je dio američke političke istorije, možda i političke teorije, isto kao na primjer Maršalov plan ili Kempdejvidski sporazum. Iako nisu ispunjene ugovorne obaveze – prije svega povratak izbjeglica i obaveza multietničnosti, on je ipak dodir globalizma koji nas možda čini pripremljenijim od nekih drugih. Mi se pitanjima izbjeglica i prognanika bavimo desetljećima, a na pomolu su neke druge izbjeglice i neki drugi strahovi.

VIJESTI: Na koje druge strahove mislite?

HRLE: O drugim strahovima nekom drugom prilikom.

VIJESTI: EU je za nas, dakle, biti ili ne biti?

HRLE: EU je za nas biti i imati, naše proridno ishodište, prirodni ambijent i okruženje. Ne biti – nije opcija.

VIJESTI: Prije par godina ste nam izjavili da je Balkan balkon. Šta je ostalo od te izjave?

HRLE: Mislim da je to bilo 2010. Balkan jeste balkon, dio je građevine, ali nije pod krovom. Mislim na krov EU i NATO-a. Divan je pogled s balkona, na Alpe, Mediteran, Dunav, ali preko balkona ulaze ne samo ljubavnici već i nezvani gosti. Mislim da je ova metafora sada još jasnija nego 2010.

VIJESTI: Jednom ste nam izjavili da je Dejton sporazum sa autoimunom tendencijom. Kako sada stojimo sa imunitetom, šta se promijenilo?

HRLE: Dejton je ugovor, ugovor je svetinja. Ugovorne odredbe govore o povratku izbjeglica i dva multietnička entiteta. Sa autoimunom tendencijom, na primjer alergijama, mora se živjeti. Međutim, da se vratim na stvarne elemente. Dejton zaista nije promijenjen, ali je via facti ipak došlo do bitne promjene okolnosti. Promijenila se naime atmosfera. Dakle, tokom zaključenja Dejtona BiH je imala samo dva susjeda, Miloševićevu SRJ i Tuđmanovu Hrvatsku. Nakon svih ovih godina, BiH ima tri susjeda, od kojih je jedan u EU i u NATO, drugi je na dobrom putu da to postane, a treći želi što prije u EU. Promjena atmosfere i bitna promjena okolnosti direktno i povlašteno utiču i na vanjskopolitički položaj BiH.

VIJESTI: Na njujorškom Columbia univerzitetu povodom 20 godina Dejtona govorili ste o sporazumu na neki drugi način, pa ste na kraju citirali Leonarda Cohena. Hoće li Vam Stočani zamjeriti što Maka niste spomenuli u New Yorku?

HRLE: Neće, budite sigurni. Uostalom, Mak i Cohen su bliski pjesnički srodnici, pravi poetski rođaci. Na Columbii sam, tokom razgovora o svemu onome što se dešava u BiH i regionu, uporište našao u Cohenu, odnosno u njegovoj ekspresiji, u kojoj, otprilike, kaže: Zaboravite idealne ponude, pukotina je na svemu, ali… to je način na koji svjetlo prodire, na koje nam dolazi.

VIJESTI: Nekad se bili direktiniji. Zar Washington ima takav uticaj na Vas?

HRLE: Nije do Washingtona, više je do nedavnih iskustvenih poimanja Bliskog istoka. Naknadno sam shvatio da apstrakcije i imaginacije mogu biti stvarnije i materijalnije od Njutnovih zakona.

VIJESTI: Kako bh komplikovanosti objašnjavate diplomatama u Washingtonu?

HRLE: Teško je objasniti politički sistem BiH, njenu historiju, društvene odnose, političku strukturu kroz razvojne etape. Držim da je potrebno posegnuti za analogijama iz domena umjetnosti, jer je to najlakše i ispada vrlo akademski. Jedna od komparacija jeste ona između Rembrantovih i Pikasovih slika. Rembrant je toliko jasan, autentičan, detaljan, staložen na svakom kvadratnom centimetru svojih remek djela. Tu imate jasan odnos boje, sjenke, proporcije, teksture, figure i linije. A onda, uzmete Pikasa. Crvena crta tamo, žuti krug ovamo, slutnja nekog lika, intuitivna napetost, kontura nečijeg profila na drugoj strani. Dakle, i jedno i drugo je umjetnost, i jedno i drugo su remek djela – prema općepriznatim vrijednostima, dometima, uticaju. Dok je jedno jasnoća, drugo je slutnja. Jedno je jasan dokaz, drugo je višesložna strepnja. Jedno je definicija, drugo je težnja.

I društva i države su zapravo takvi. Kanadski koncept uređenja se, na primjer, postavlja kao pikasovski, dok se neki drugi uzimaju kao rembrantovski model. Bosna je Pikaso, Bosna je i Gernika… i Glava bika (https://en.wikipedia.org/wiki/Bull%27s_Head , -op.). I oduvijek je takva bila.

VIJESTI: Pristup Vam je sada nekako više kulturan nego prije, izbjegavate politički pristup.

HRLE: Pa nisam političar, u diplomatiji sam. Države nužno sliče jedna drugoj, prema institucijama, formi, ministarstvima – odbrane, vanjskih poslova, finansija itd. Jedna od druge se razlikuju prije svega prema kulturnoj politici, odnosu prema kulturi. To je stav beogradskog pravnog teoretičara između dva svjetska rata, mislim da se zvao Jovanović. Držim da je bio u pravu.

VIJESTI: Dakle, bh. Ambasada u Washingtonu kreće u pravcu kulturne diplomacije?

HRLE: Svakako da konvencionalnom diplomatijom i na tradicionalan način štitimo interese Bosne i Hercegovine. Ali, da bi kulturni Washington okrenuli na glavu našom, bosanskohercegovačkom kulturom, treba nam Amira Medunjani i Božo Vrećo u Kenedi-centru, za početak. Onda idu slikarske i ostale dimenzije.

VIJESTI: Ima li mjesta optimizmu?

HRLE: Ima. U Washingtonu država BiH stoji odlično. Treba imati u vidu i snagu naše dijaspore, to je najbrojnija, najsposobnija i najobrazovanija bh. dijaspora. Optimizam je u direktnoj proporciji – što više reformskih rezultata isporučimo, isto toliko ćemo dobiti u prilog od naših saveznika. Kada se sve uzme u obzir, stvaraju se uslovi da odigramo ključnu kombinaciju za Bosnu i Hercegovinu, u korist svih naroda i svih njenih građana.

(Kliker.info-Vijesti)