Kliker.info

Davno nekad, početkom onih osamdesetih, u Kairu gdje sam živio i pisao za naše tadašnje novine o velikom arapskom svijetu, njihovoj muci i mudrostima, nabasao sam u jednoj staroj knjižari kraj hiljadugodišnjeg Univerziteta Al Azhar, na tekstove velikog egipatskog učenjaka, tvorca islamskog modernizma,  Mohammada Abduha. I upamtio jednu njegovu misao, kazanu i zapisanu 1895. godine, u razgovoru sa nekim od zapadnih kolonijalista, vazda prevažnih samima sebi: “…Vaši liberalni stavovi očigledno važe samo za vas, a vaše simpatije prema nama podsjećaju na one vučje prema jaganjcima, kad se spremaju da ih požderu…”

Piše :  Zlatko Dizdarević : (Novi list)

Puno toga što sam kasnijih godina i decenija vidio i naučio o Bliskom istoku, Arapima i Zapadu, bila je potvrda Abduhovih riječi. I shvatio također, da se i danas čitano i kazivano o tom svijetu, a dolazi izvan njega, prelama najčešće kroz prizmu koja uvažava samo vučju istinu. Ona je vazda i isponova manje ili više obojena neokolonijalnim mentalitetom,  arogantna i sljepa za stvarne tamošnje istine ma koliko vrijedne bile.

Minulih dana Jakob Augsten, Nijemac, autor po mnogo čemu značajnih kolumni u “Spiegelu” i drugim tamošnjim vodećim listovima, napisao je sjajan tekst pod naslovom “Babaroga”, tragom dešavanja i zapadnih promišljanja uz zbivanja u Ukrajini. To mu je provokacija za analizu mnogih političkih lomova u svijetu, a ne samo za storiju o jednom, pomenutom “događaju”. U zaključku teksta pronicljivi Augsten citira baš onu misao Mohammada Abduha iz 1895. godine, o vukovima i jaganjcima. Razlog za to su mu važne prosudbe izvan “našeg svijeta” na koje zapadni političari, nažalost, danas ne obraćaju ni najmanje neophodne pažnje. Od onoga kazivanog na Istoku i u Aziji kako je “Zapad dugo vjerovao u veliku pobjedu u geopolitičkoj borbi ali se stvari, međutim, razvijaju u drugom pravcu…” (Xinhua), do njegovog vlastitog zaključka da “Zapad vječito rizikuje i eksperimentira izvan svoje interesne sfere a, ustvari, smatra čitav svijet svojom interesnom sferom. To je veliki problem…”

Čitajući  te opservacije o domaćem terenu i inostranim dramama, kao tipičnu ilustraciju te “velike svjetske povijesti i vlastitog doma”, zanimljivo mi je bilo prije neko veče vidjeti u TV dnevniku HRT-a storiju o mladim Amerikancima, studentima kao sa druge planete – u posjeti Vukovaru. Pomalo tjeskobno je bilo gledati  svu onu zblanutost  veselih mladunaca  jedne civilizacije čiji je cijeli svijet njihov samoproglašeni interes, a pojma nemaju šta je to bilo u Vukovaru. Pa se satraše od iščuđavanja, te kako je to moguće, nikad čuli, ko je tu bio ko, pojma nisu imali, eto baš strašno… S nekim ciničnim  čipom  kojeg mi je mimo  vlastite volje ugradio naš minuli rat u Bosni, sjetih se tadašnje Kemine pjesme, “…da ti roknu samo dvije, sve bi ti se samo kazalo…” Naravno, ne želim nikome da mu roknu onakve dvije, ali je u najmanju ruku nepristojno očekivati  od “moralno zaduženih” za sve te drame da ne znaju šta im se dešava po svijetu, makar tamo gdje se žrtve broje na hiljade. Dotle smo, izgleda, u takozvanoj međunarodnoj politici došli. Nešto mislim, ili da malo principijelnije propitujemo odgovornost za cijelu planetu od samo jednog odgovornog, ili da nekako pravednije zadužimo svakoga da se brine za svoje dvorište i svoju djecu.

Naravno da su svekolike “istine” o zbivanjima na planeti  različite, kao takve se proizvode, održavaju i nameću. Ogromna pamet, sredstva i sva naučna dostignuća uz sofisticiranu tehnologiju komunikacija upregnuti su u procese formiranja i pažljive kontrole ljudskog uma. U direktnoj funkciji interesa najjačih koji su koliko jučer bili prepoznatljivi a danas su uglavnom prikriveni. Intelektualni je luksuz ne biti toga svjestan. Obračuni sa apetitima u svim tim igrama  nastavljat će se vječno, sa manjim ili većim privremenim uspjesima i porazima. Politika, nauka, mediji u funkciji svekolikih  interesa, bilježit će poene u toj igri bez granica. Promatraču koji ne igra, ostaje da se živcira ili, ako je pametniji, da se zabavlja  kao kibicer sa strane – ukoliko mu egzistencijalna realnost dozvoljava uopće da se bavi bilo čim drugim osim gole bitke za preživljavanje. Imam  prijatelje, intelektualce, obrazovane, dovoljno “u sistemu” da dobro znaju šta se zapravo unaokolo dešava, pa opet ne gase ekrane od jutra do sutra uzbuđeno slušajući i komentirajući sve one beskonačne  tv “paralele”, “dijagonale”, “otvoreno”, “zatvoreno”, “pošteno govoreći”, “uspravno”, “istinito” itd. sa ljudima od kojih tačno unaprijed znate šta će i šta neće kazati. Pametno ili glupo, svejedno. I svaki dan tako. Ima, sve više, i onih koji znaju ono što treba znati, o tome uglavnom šute i ne maltretiraju druge.

Realnost je, nažalost, da ljudi pomno slušaju naloge tuđih pameti i interesa kojima se promoviraju svakojake gluposti i laži o tome “šta se to dešava”. To se u svijetu naziva politikom, a zapravo je doprinos ideji  koja se rodila baš tamo gdje je Fukujama onomad stao promovirajući potpunu slobodu neoliberalnog kapitalizma. Slobodnog od svake ideologije, povijesti i svake slobode. U onim vremenima  baš je bilo šik povjerovati u kraj ideologije. A onda u tu prazninu ubaciti “ideologiju slobodnog tržišta”, prije svega finansijskog, koje se, evo, pokazalo kao slobodno za korporativno nasilje gdje je, kako piše Eliane Glaser u The Guardianu, “slobodno tržište postalo štimanje za elite i one koji imaju”.

I opet, da opću tezu vratim na dnevnu banalnost:  Gledam, kad imam vremena i živaca, razne tv dnevnike tzv. državnih televizija. I zanimljivo mi –  gledano na  novinarski način nekoga ko je zavirio i na drugu stranu zavjese, “političarsku” – kako je jadno puno toga što se danas tamo ukršta. Države i politike su, naravno, zauzele pripadajuće  strane, nedvojbeno jasne. Stvar se nije desila samo u BiH na taj način, jer Bosna nema politiku ni za kod kuće, pa je ne može imati ni za vani. Bh. tv dnevnici su nepopravljivo  jednoumni, pa tako puta tri. No, vratimo se na one koji su ovaj problem već ugušili kad im se ukazala prilika. “Državna” politika, opredijeljena i naručena kako valja i od koga treba, kao da nije saopćila dijelu slobodnih novinara što im je vidjeti, pa oni još vjeruju i svojim očima. Zato se dešavaju smiješne stvari. U uvodu dnevnika, posebno sada kada su se “države” svrstale u ljubavi ili mržnji spram Rusa, pa vole ili baš ne Obamu ili EU, voditelj urednik je egzekutor strogih  naloga o tim ljubavima i mržnjama. Tako se nekako unaprijed definitivno najavljuju “teme” kojima je već presuđeno, očekujući se potpora za te presude i od reportera na studijskom ekranu, sa lica mjesta, uživo. I gle čuda. Ovi saopćavaju  gledaocima storije i zaključke bitno drugačije od prethodnih najava u verziji “države” i njenih uredničkih glasnogovornika u studiju.

Ta razlika u spremnosti da se shvati šta se dešava nasuprot onome što bi neko volio da se dešava, ponekad je doista groteskna. I ne vodi liječenju zabluda. Ideologija pripadanja striktno kontroliranim interesima, u vrijeme divljenja teoriji o kraju ideologija, pa tako i “kraju povijesti”, postala je nova realnost.

Razumijem u igri bijega od strvarnosti one koji su bolno obilježeni traumama istinski brutalne prošlosti. Na primjer u Rusiji. Mogu razumjeti i njihove današnje zablude hranjene  mržnjom stvorenom u takvoj prošlosti, i protiv onih koji su obilježeni kao kreatori te prošlosti. Razumijem i nježne iluzije spram neupitno i globalno tzv.slobodnog i liberalnog zapada. Na našim prostorima, recimo, sa neskrivenim divljenjem u krugovima malo znatiželjnijih  čita se Julija Latinjina, novinarka, publicista, polemičar opozicione i liberalne “Novaya Gazete”. Za tamošnju realnost, to je golemo. Čini mi se, doduše, da pokadkad tu ima i poprilično “štoserskog”, populističkog, stavova i za dublje propitivanje ali, stavimo se u njenu kožu, lakše ćemo razumjeti. Ovih dana, ipak, nekako znakovito su se sudarili u prostoru i vremenu, njen tekst “Orvelovska Rusija” i onaj pomenuti Augstenov, “Babaroga”.   Palo mi je ovo na pamet, nakon što sam iščitao pažljivo jedan ostrašćeni pasus Latinjine u njenom tekstu gdje definira današnji svijet ovako: “…Postoji slobodan svijet – široka rijeka otvorene ekonomije u koju se može slobodno uliti bilo koja država, mala i velika, demokratska ili autokratska. I postoje od tog svijeta izolovani “zabrani”, mjesta gdje vladaju vladari koji svoje podanike guraju u sve dublje živo blato paranoje i duboki mrak siromaštva i učvršćuju tako svoju vlast a siromaštvo u svojim zemljama objašnjavaju kao posljedicu zlonamjernog rovarenja svojih neprijatelja…” U ovaj drgi svijet je smjestila Rusiju. I Putina. Doista je, uz sve simpatije za tamošnje disidente, zaljubljene do boli u “slobode” zapada, posebno za tako glasovitu i cijenjenu autorka i kod nas, malo previše kako ne vide razmjere zablude i istinu  o “širokoj rijeci otvorene ekonomije u koju se može slobodno uliti bilo koja država…” Kako ne zna, ako doista ne zna, koliko odavno, od Fukujame pa ovamo, u tu njenu rijeku bez tzv.ideologije i povijesti ne može da se ulije ništa što nije “slobodno i liberalno” onako kako to vlasnici tih “sloboda” striktno i samo u svoju korist propisuju. I još gore, misli li Latinjina doista da velika većina onih odvratnih vladara  na svijetu, što su u crno zavili svoje narode, postoje tamo gdje su mimo volje i projekta onih “slobodnih i liberalnih”. I bit će tamo sve dok im ne padnu na pamet kojekakve ideje mimo centrala što su, kao, bez ideologije i povijesti, kao slobodna rijeka…Velika je to igra sa malima, uključujući i one male koji sve ovo podržavaju u ime “politike”, pa znaju biti zbog toga u jadnom raskoraku čak i sa vlastitim reporterima sa lica mjesta.

Puno je storija koje pokazuju da se neko unaokolo zaigrao i preigrao, neko izgubio osjećaj za realnost a neko ne može da se oslobodi uvjerenja da je doista sve postalo konstanta sa tehnologijom i turbokapitalizmom kao vječnom  pričom. Nije čudo što mnogi, zato, ne vide novu realnost: Ukrajina, Rusija, Kina, Iran, Sirija, Latinska Amerika, Indija…to više nije priča koja se uklapa u svijet jednog centra u kojem još misle da drugačije ne može i ne smije biti. I ne vjeruju da totalni neuspjeh u “demokratizaciji” Afganistana, Iraka, Libije, Sirije itd. po konceptu i nalogu jednog centra, uz buđenje Latinske Amerike, jasno govore da dolaze nova vremena.

Sjetih se, u onoj misli egipatskog učenjaka Mohammada Abduha o vuku koji umiljato gleda jagnje dok se sprema da ga poždere, ima još nešto na kraju, kao davna poruka učenjaka: “Istok je iz toga naučio važnu lekciju – jagnje mora postati vuk!”

To većina reportera odande, sa lica mjesta, vidi kako valja. Zašto to u političkim foteljama i tv studijima ovdje čitaju i dalje kao ovce, nepristojno je i nepotrebno kvalificirati. Kazat će im se samo od sebe, kad bude vrijeme.