Kliker.info

Odgovori su taman toliko različiti  koliko je potrebno da se dostigne poznata nakana: Ponovo tenzije do potrebnih visina, proizvodnja korisnih, planiranih i razornih animoziteta u ionako podijeljenoj državi. Iole umjerenijima i trezvenijima dodaće se samo novo gađenje nad svekolikom realnošću. Optuženi za autorstvo ili skrivanje cijele priče, naravno, pojma nemaju zašto su oni uopšte pominjani… 

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

U pozadini, jedni trljaju ruke, jer tenzije rastu, a onda eto i njima novih kombinacija. Drugi zadovoljni jer im ovim jačaju pozicije koje bi davno izgubili da tenzija nema. Danas je biznis u nervozama, a ne u saradnji. Treći, osim što godinama šute, razmišljanja  kako i gdje otići odavde, zauvijek. Konačno četvrti, oni što su poslati izvana da pomognu svojom pameću, iskustvom i principima, uglavnom dijele mudre mirnodopske savjete kao sa druge planete. A kroz dirljive  naputke o demokratiji, ljudskim pravima i slobodama, kontrolišu “proces” tako da stvari ne pređu crtu iza koje više nema sjajnog tridesetogodišnjeg stanja status quo i krunskog dokaza za to – Ne puca se! 

U odnosu na procjene politike i ponekad struke o tome koliko će još trajati pandemija korone, nagađanje o trajanju aktuelne afere je sigurnije. Trajaće još malo, a onda će je zamijeniti neka druga. Ova skaska o dokazano (ne)postojećem i lično  (ne)viđenom  “non-paperu” sa bezbroj aktera, od Pahora, Janše, Džaferovića, Komšića, Orbana, pa Brisela i Ljubljane, a onda dalje do Amerike, Rusije i natrag do medija, Bakira, raznih Avdića i sličnih specifične pameti, ali “odlično brifovanih” iza kulisa, biće zaboravljena, jer interesi idu dalje. I na novu provokaciju opet će se nakačiti stotine, pa i hiljada dežurnih patriota, znalaca, botova i popriličnih skotova bez imena i prezimena. Na sreću i veselje biznismena po portalima i inim medijima što na “slobodama” najstrašnijih pljuvanja egzistiraju.

Normalnog života u mnogo čemu više nema. Neko ovih zaraženih dana reče: nisu mi pluća više problem, već stomak i mozak. Država u kojoj se ovo kaže itekako odgovara izrazitoj manjini onakve “pobjede” u minulom ratu. Vlast  svom narodu, evo, nije u stanju obezbijediti ni vakcinu za preživljavanje, a kamoli nešto drugo. Sebi to glatko obezbjeđuju. U osnovi rastakanja države, sprdanja sa ustavom i zakonima, institucijama i znanjem  bio je i ostao proces uništavanja društva. To traj,e evo, tri decenije i temelj  je trajnog rasturanja institucija i sistema. Taj projekat  uzgajanja dekadencije prekrio je ciljano i procese vaspitanja, obrazovanja, kulture, prekrajanje istorije, nove udžbenike, narative, promjenu smisla i svrhe medija, svekolikih moralnih, etičkih i inih standarda. Svaki je lični profit ispred društvene vrijednosti, dobrota i poštenje su postali glupost, a solidarnost vic… 

Za ovakav zaokret trebalo je samo nekoliko decenija. Ustoličili su ga novi pobjednici ratova koji su rušili ona vremena, ambijent i vrijednosti u kojima su oni bivali nerealizovani i gubitnici. Konačno, pod ovakvim  “kišobranom” odrasla je i nova generacija već sada uočljivo pritisnuta nalozima  novih pobjednika. 

U okruženju provokacija o promjeni granica i kobajagi mirnom raspadu BiH samo je novi “ciljani upaljač” proizvodnja zle krvi potrebne sutra za pripremanu operaciju. Ali nije žurba, još uvijek može novi “non-paper”. Pa i ako ne bude sa tim sada nešto veliko, ostaje upamćeni psihološki i politički, pa i destabilizacijski trag  kod onih kojima je stvar ponuđena. 

Eto ta i takva filozofija, sa crtanjem državnih granica unutar države Bosne i Hercegovine, polako ali uporno nameće se od samog kraja minulog rata, a sjećamo se raznih “papira” i od vremena  raspada Jugoslavije. Rat je sam po sebi bio najbrutalniji čin realizacije projekta  raspada bivše države. Duboki korijeni  su bili i unutar same Jugoslavije, ali i među tvorcima “novog međunarodnog poretka”  zasnovanog na kapitalnim geostrateškim interesima moćnih.  Za ozbiljno  relevantne  “treće” mjesta više nije bilo. Šta je Jugoslavija značila među tim “trećim” zna svako ko je imao imalo interesa da zaviri  u relevantne istorijske izvore o svijetu minulog stoljeća. Logično je i zato da se interes izvana za ovaj prostor nastavio realizovati do danas. 

U Bosni i Hercegovini, specifičnoj po mnogo čemu i “kompozicijski” i istorijski i “mentalno”, tu realnost veliki su ratom interesno kanalisali. Prvo svojim pozicijama i koncepcijama tokom sukoba a onda, postratnim “projektom” dizajniranim u ime završetka rata. “Kontakt grupa” (Velika Britanija, Francuska, Njemačka, Rusija i SAD) 1994. utvrđuje mirovni plan. Na njegovim temeljima priču zakiva Dejton. Mir bez pobjednika i poraženog,  suverena država sa vanjskim granicama bivše Reublike BiH, unutra podijeljena, ne više  Republika. Entiteti ustavno asimetrični uz niz drugih solucija koje ni jedna evropska, ni mnoge druge države ne poznaju. Obrazloženje: Trebalo je zaustaviti krvavi rat, a o funkcionalnoj državi, kasnije. Oni koji su kreirali rat, vodili ga i potpisivali mir izvana, ostali su dominantni lideri u miru. 

U praznom prostoru kobajagi državotvornosti jačali su lokalni pobjednici. Tako su počeli i prvi razgovori o “alternativnim rješenjima”. Nacionalna, vjerska,  ekonomska i socijalna klaustrofobija  jačala je. Izvana, prve natruhe novih mogućnosti koje su kod “nostalgičara” izazivele zbunjenost do ogorčenja, kod novih lidera i starih gubitnika a sada pobjednika,  ushit i zadovoljstvo rastakanjima. Nova generacija je gledala i učila. Značajna potpora ideji o razdruživanju i “čistoj”, svojoj nacionalnoj državi, bio je i politički egzibicionizam  raznih “teoretičara izvana”. A stranci iz raznih svjetskih institucija i ureda u BiH bili su prezadovoljni ovdašnjim “mirom” i “impresivnim rezultatima na reformskom putu prema EU”. U državi “u kojoj su svi ludi” taj uspjeh po njih i njihove šefove u Evropi i Americi bio je golem. 

Nije teško sjetiti se teorijskih noviteta stalno iznova nuđenih iscrpljenim, ali i ekonomski, politički, egzistencijalno, ideološki  ucijenjenim  stanovnicima BiH. Zajednički imenitelji nuđenih politika izvana, sa plodnim tlom kod kuće, postaju – razlaz, razmjene teritorija, osamostaljivanja, nove granice i naravno pripadajuće “etničko čišćenje”. Sve na dobrobit  Bosne i mira na Balkanu. 

Sa takvim svojim planovima i rješenjima defilovali su manje i više poznati, recimo od Erharda Buseka, koordinatora Pakta stabilnosti, pa Pierre-Henri Bunela iz nekada tajnih službi Francuske, pa Stevena Meyera pomoćnika direktora CIA-e za Balkan u vrijeme rata ovdje, pa predsjednika Kongresnog odbora iz Washingtona Dana Rorabahera itd. Po svojoj upornosti i prijedlozima ponajdalje je otišao već poznati Britanac Timothy Less koji je službovao i u Banjaluci. Pažnju je privukao idejom da se dalji ratovi na Balkanu mogu spriječiti samo stvaranjem Velike Albanije, Velike Srbije i Velike Hrvatske. Tekst mu je objavio 2016. glasoviti američki časopis za geostrategiju “Foreign Affairs”. Tamo, poznato je, ništa nije slučajno. Gdje su tu BiH, Crna Gora, Makedonija… autor nije odgovorio ali, zblanutost Britanca je bila izvjesna – ko su to oni, koliko ih ima. Plus u slučaju BiH i Evrope uz dodatni, nešto noviji argumenat o “islamizaciji” poguran izbjeglicama. Valjda hoće reći, pozvali ih iz “njihove” Bosne. Nije to Evropa nikako. 

Šta je zajedničko u svakoj od ovih udica što su ih u formi “papera” i “non papera” iz Evrope i ponekad Amerike zabacivali razni autori, uočljivo sa zanimljivih funkcija: Čak i kada bi se provokacija zaboravila kao neumjesna – možete li se vi u BiH mirno razići – ostajao joj je trag poput ovog danas sa “neobaveznim” pitanjem i nizom muljaža povodom njega. I potpuno je nebitno što su svi upitani tim povodom, odjednom, “iznenađeni” pitanjem. I kažu “ma neeee, nema šansi. 

Trideset godina, evo, traju te i takve provokacije po principu toplo-hladno, pa nikom ništa.   A konopac se iza svakog istinitog,  poluistinitog ili lažnog  “non papera” zateže do pucanja. 

Bolno pitanje u svemu tome je takozvana međunarodna zajednica u BiH. Nakon toliko godina prisustva ovdje, reklo bi se ponekad da su i odlučni u svojim mirotvornim akcijama. Nažalost po nas. Tužno bude često do tragičnosti koliko im je zapravo svejedno na koji se sve način može održati pomenuti status quo koji i najdobrohotnije vodi u novi haos, ali nije važno  samo ako ga se birokratski predstavi kao uspjeh njihovim “centralama”. Zato su im za logiku “ne talasaj” ekskluzivni partneri ovdašnji “lideri” što su svojim kriminalnim “liderovanjem” i doveli do haosa. I opet će jer im i sama prijetnja time čuva vlast i sve pokradeno.  

U BiH evropski neupitno odigravati  na one koji se decenijama šprdaju sa elementarnim demokratskim i evropskim principima, groteskno je. A primjera  je bezbroj, od zatvaranja očiju pred otvorenom zamjenom institucija  kao mjesta odlučivanja za kafanska dogovaranja  kartelsko-političkih lidera među sobom, do bagatelisanja presuda evropskih institucija u slučajevima šprdanja sa ljudskim pravima. Od davanja onima koji su planski 12 godina  uništavali Mostar da ga oni i “popravljaju” legalizirajući model dotadašnjeg uništavanja, čak i uz prijedlog da predlože model novog izbornog zakona za cijelu Federaciju, pa do šutnje  na višegodišnje sadističke blokade državnih i pravosudnih institucija. Sve je to dovelo do kolektivnog osjećanja da su snage razaranja u BiH, uz strah za vlastite pozicije i šutnju međunarodne zajednice, mnogo jače nego konstruktivne snage u zemlji. Posebno danas, u poređenju sa stanjem od prije, recimo, dvije decenije. 

Odnos međunarodne zajednice spram ovdašnje realnosti jasno ukazuje na logiku nemiješanja u poslove ovdašnjih “lidera” pa na neki način i strah od njih. Dodvoravanje njima znaći, radi vlastitih interesa, “netalasanja”  u brutalnoj realnosti, a to znači – protv interesa građana BiH. Možda je u pitanju potpuno nerazumijevanje te činjenice ali, za potsmijeh  je kada Šef Delegacije EU u BiH i specijalni predstavnik EU u BiH  kaže pred tv kamerama kako je “istinski iznenađen podatkom da među stanovnicima BiH opada interes za EU”.  

Zbog svega ovoga nije teško zaključiti: Tačno je da su kojekakve fantazije o promjenama granica u BiH opasne i za Bosnu, ali i za Balkan pa i šire. Princip nemijenjanja granica jedan je od kapitalnih uslova evropske stabilnosti. Nevjerovatno je zato kako se ne vidi, ili se ne želi vidjeti, da šutnja i ne istjerivanje ovakvog i sličnih incidenta na čistac, opasno ohrabruje male i velike provokatore da naredni put krenu i u opasniju provokaciju. Stalno podižući one tenzije među stanovnicima koje su od BiH već napravile “nešto” veoma daleko od onoga što je kao država bila prije nekoliko decenija. 

U slučaju “non papera” i posebno Janše spominju se u obavještenim krugovima i neke EU-slovenačke igre koje sa BiH nemaju veze. Gledajući sa strane iz  ne-EU ugla, jeste  podaleko od nekadašnjih EU ideala i standarda što će im od prvog jula Janez Janša, sa znano dubioznom biografijom, plus kao drugar Orbana i nekolicine sličnih, biti šest mjeseci svojevrsni šef  tima koji predsjedava Unijom. No, neovisno od toga, dovršetak igara izvana (domaća prića je posebna) u kojima se iz susjedstava destabilizira država BiH, bez minimalnog napora da se  tome stane ukraj i sebe radi – može postati velika muka Unije. Ako u vezi sa time iz internih razloga, odnosa i karijernih interesa  nastave po bh kancerlarijama Unije sa praznim proklamacijama umjesto konkretnim akcijama  podupirući građane i njihovo buđenje u BiH, a ne njihove kupljene i korumpirane “lidere”, nikakav im “paper”, a kamo li “non-paper” neće pomoći u nastavku karijera zbog kojih su tu gdje su, onako kako su ih zamislili: Neodlučni i na krivom putu.