Kliker.info

Desilo se, piše glasoviti turski »Hurriyet«, još jedno čudo u nizu tamošnjih vanjskopolitičkih čudesa. Recep Tayyip  Erdogan, predsjednik Turske, pritisnut uza zid opedijelio se između nerealne i opasne ambicije sa jedne, i golog političkog opstanka sa druge strane, za ovo drugo.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

Nakon izvinjenja i pisma pomirenja Putinu, obnove odnosa sa Izraelom, najave obnavljanja diplomatskih veza sa Egiptom, na red je došla i Sirija, ne svojom voljom ključna karika u aktuelnom lancu drama Bliskog istoka.

Binali Yildrim, premijer Turske i bliski ahbab zaigranog »sultana«, kazao je prema »Hurreytu«, kako »Turska želi dobre odnose sa Sirijiom i Irakom…« Do prekjučer, doduše, u kontekstu te izjave još nije eksplicitno pomenut nekadašnji »brat Assad«. U nekim naknadnim »pojašnjenjima«, prema BBC-u i Al Jazeery, Yildrim čak pojašnjava kako je uslov za promjene potpuna promjena Assada, neki na tragu tih pojašnjavanja idu dalje pa kažu da između Turske i Assada uopšte nema pomirenja ali, ne treba baš sve u ovolikim promjenama tražiti da bude odmah zakovano do dna. Uostalom, kao što ne treba nikada zaboravljati ni stare provjerene mudrosti poput one – vuk  dlaku mijenja a ćud nikada!

Erdoganovo spektakularno izvlačenje iz zamke u koju je sam upao odvijalo se, očigledno, velikom brzinom. Taman toliko potrebnom da se izbjegne ono što su upućeni politički analitičari smatrali gotovim – njegovo puštanje »niz vodu«. Postao je čovjek koji je doveo u teške probleme svakog živog oko sebe, u vlastitoj državi i u cijelom regionu. Pa tako i one čiji je on sam važan strateški partner, poput SAD. Ideja o zaokretu prema Damasku nije nova.

Njena elaboracija je na mnogim političkim stolovima u svijetu odavno. Na tome je, prema »Foreign Policy«,  posebno uporno radila mala grupa lijevo orjentiranih značajnih ličnosti iz političkog života Turske, uglavnom iz »Vatan Partisi«. Među njim i neki ranije  visoko pozicionirani generali i admirali. Imali su, uz ostalo, veoma dobre veze sa ključnim ljudima u Damasku, poput moćnih šefova sigurnosnih i obavještajnih struktura, Dib Zaitounom i Ali Mamloukom, ministrom vanjskih poslova Wallidom Muallemom itd., dakle sa onima koji su odmah uz Assada. Ideje brušene iz ovih susreta stizale su kome treba i u Rusiji, Kini, Iranu…

Ideje o neophodnosti promjena prema Damasku predočavane su i u Ankari ali je tamo najteže išlo, dok nije postao direktno i lično ugržen Erdogan sa svojom politikom u nekoliko ključnih segmenta: Ruski vojni faktor u Siriji i svekoliki vojni i ekonomski bumerang prema Turskoj; Saznanje da je san o pokoravanju Kurda kod kuće i u Siriji neostvariv; Nesnošljivi problem izbjeglica sa propalom »naplatom« od uplašene Evrope; Potpuno kontra-produktivni efekti pomirljivog odnosa prema ISIL-u sve do krvi na aerodromu u Istambulu; Unutrašnja rigidna politika i refleksije na odnos svijeta prema tome… A šta je nerealni Erdogan o tome mislio sve doskora najbolje govori glasna izjava prije dvije sedmice u Kilisu, u Turskoj, gdje je Assada nazvao »najvećim teroristom, većim od PYD, YPG i ISIL-a, ubicom 600.000 vlastitih građana…«

Petnaestak dana u preslagivanju tamošnje situacije, međutim, nije malo. Pogotovo kada je očigledno da se obistinjuju predviđanja koja su na ovom mjestu iznesena prije nešto više od mjesec dana. Antiteroristička koalicija u Siriji koja, uz pragmatski zaborav svega što je bilo ranije, sada uključuje Rusiju, SAD, Iran, Hezbollah, naravno Assada i sve oko njega, pa i razne grupacije tzv. »umjerene opozicije« – izvjesno i ubrzano priprema završni obračun sa svima onima koji se moraju vojno pomesti kako bi se otvorila vrata za političke pregovore o budućnosti Sirije. Jasna poruka je otišla svima unaokolo, direktno Ankari, ista samo malo diskretnije kazana Rijad i Tel Avivu: U toj operaciji nema treće strane.

Priča, naravno, nije crno-bijela i »zapadnoj logici« često je nedokučiva. Ko je tu sve s kim a protiv koga. Ko igra samo svoju a ko i tuđu igru ali sebe radi. Ko kome šta prašta a šta ne zaboravlja. Ipak, iznad i mimo svega je odnos prema vlastitom interesu i vanjskoj sili. U tom kolopletu neke se činjenice ne mogu zaobići.

Rusija je sasvim izvjesno realizirala svoje primarne ciljeve intervencije u Siriji: Legitimirala se kao sila ne samo u regionu već i na široj geostrateškoj sceni. Svijet definitivno više ne počiva na unipolarnosti, ma šta ko o tome mislio. Drugo, vratili su se u region pod vlastitim uslovima ulazeći interesno i u one zemlje sa kojima koliko jučer nisu imali ni iole ozbiljnije ekonomske veze. Dalje, razaranjem jezgra terorista na Bliskom istoku odmakli su tu veliku opasnost sa svojih granica i svoje teritorije. Tehnički, pomogli su Amerikancima da sačuvaju obraz na Bliskom istoku rješenjima koja uključuju partnerstvo sa Moskvom, bez osjećanja da su tamo poraženi. Konačno, Putin je Obami u svemu ovome poprilično skinuo sa vrata problem ekscesno riskantnog Erdogana i beskrajno tvrdog Netanyahua. Ostaje Rijad za čije će liječenje bolesnih  frustracija Iranom i šiizmom, i svime što se povezuje sa njima, trebati mnogo više vremena, strpljenja i raznih terapija. Čini se da će Washington dio te muke prepustiti rado Moskvi. Putin je ionako već polako pretavara u profite za njegovu vojnu industriju. Amerikanci će se tako lakše okretati svom pomicanju sa Bliskog na Daleki istok. Naravno, ako američka korporativno-bankarska oligarhija sa novim predsjednikom od naredne zime ne odluči drugačije. No, to je druga priča.

Turska definitivno nije realizirala svoje ciljeve u ime kojih se strašno preigrala u Siriji. Nije srušila Assada, nije »porazila« radikalne Kurde ni kod kuće, pa čak ih se nije riješila ni u Siriji. Naprotiv. Ovi su tamo postali partneri i Amerikancima i Rusima pa čak proglasili i formalnu autonomiju. Veoma mudro, ovih je dana visoka dužnosnica kurdske Rojave, formalno proglašene autonomije na sjeveru Sirije, izjavila za rusku agenciju »Sputnik«, kako Kurdi ne žele razbijati Siriju, već autonomiju u demokratskoj federaciji. Rekla je, podjelu Sirije nećemo dozvoliti! I ta je priča za Erdogana propala. Domaća ekonomija nakon katastrofalne pogreške sa rušenjem ruskog aviona dodatno je razlog za paniku i ponizno popuštanje.

Kao i domaća situacija u kojoj je od vlastitog stanovništva, posebno intelektualaca, novinara, ljudi svekolikih građanskih promišljanja Erdogan počeo stvarati ozbiljne protivnike. Sa toliko neprijatelja nije bilo šansi  pumpati neootomansku ambiciju i prkositi realnosti. Kako onda u svemu tome biti protiv onih koji se ujedinjuju u realnosti u kojoj – barem za sada – mnogo toga ide u prilog Assadu a ne onima koji su sve učinili da ga se riješe ne videći mnoge notorne greške činjene u toj ambiciji. Prije svega osnovnu i prepoznatljivu tamo i malom djetetu: Ne može se svrgavati autokrata sa kojim je država postojala i funkcionirala uz puno toga što je običnom čovjeku potrebno i dovoljno, tako što će se tim ljudima ponuditi ubojice i koljači kao alternativa. A baš su to činili, svjesno ili nesvejsno, planski ili se tek dodvoravajući velikima, takozvani »Prijatelji Sirije«, uključujući i Tursku. Njima je šejtan, evo, pokucao na vrata. Pitanje je vremena kada će drugima. Tako se zove pogrešna politika. Razlozi za grešku u konačnici nisu bitni.

Na kraju, mada možda i na prvom mjestu:  Povratak Turske na pozicije od prije lažnog »proljeća«, vratit će polako u igru naftu, gas i njihove glavne i priključne puteve koji su otpali zaigranim svrstavanjem Erdogana. Puno je toga trebalo proći preko Turske ili se očešati o nju na putu do Evrope. Znaju i Rusi i Zapad i Iran i Saudijska Arabija šta je tamo bilo a stalo je radi politike i razaranja. Ovako, stari planovi će se vratiti u igru. Dovoljno je samo pogledati mapu energetskih izvora i puteva, starih i novih, pa će kao na dlanu biti jasno šta se to tamo uopšte desilo i u kom pravcu će priča ići dalje. Ako se Erdogan doista odrekao povijesnih snova u ime te pragme, ima šansu da izvuče glavu. Bio je otpisan i vratio se, barem zasad. Ako misli da je lukav pa može tek privremeno da se poigra sa geostrategijom energije i prostora kao jedinim trajno validnim komponentama tamošnje realnosti – gurnut će Tursku u novi istorijski poraz. Toliko Turska doista nije objektivno zaslužila. Ali, to će onda biti prije svega njihov unutrašnji problem. I onih sa ovih prostora koji svoju sudbinu uporno traže u njihovom krilu. A nije ih malo.