hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Čović patriotski protiv BiH

Zlatko Dizdarević : Čović patriotski protiv BiH

27 Oktobra
05:11 2020

Prije neki dan, u takozvanom zapadnom Mostaru, prođem kraj trafike u kojoj je među isturenijim novinama i Hrvatski tjednik. Znam o kakvoj se “tiskovini” radi, šta su teme, pitanja i zaključci, pa mi tako bez posebnog povoda ne privlači pažnju. Ovaj put, međutim, tri su se razloga spojila u motiv da zastanem, pogledam i kupim taj uradak ljute desnice. 

Piše : Zlatko Dizdarević (Buka)

Da pođem sazada, kako tamo novokomponovani kažu. Prvi je razlog benigni, više zabavan. Sjetih se osnovne škole, SH jezika (bože me sačuvaj pomena danas) i tadašnje gramatike, gledajući naslovnicu i najavu glavnog teksta. Piše, “Ne će biti…”  Učili smo davno, u slučaju negacije, da se samo riječi neću, nisam, nemam, nije i nemoj pišu zajedno. Sve ostalo odvojeno. Naravno, ovdje nije u pitanju greška, već nova pravila, nova gramatika, novi jezik, samo neka je drugačije od “onog onda”. 

Potom, naslovnica sa  Draganom Čovićem i naslov-poruka  za “veliki intervju.” Velikim crvenim slovima piše,”Ne će biti BiH”, a ispod nastavak, manjim, crnim, “ako Bošnjaci ne prestanu s otimanjem suverenih  prava Hrvatima”. Štrecnula me ta prijetnja. Ko je on to ili bilo ko ovdje da prijeti da nas “ne će biti…” iz ma kojih razloga. Pogotovo jer taj Dragan Čović i u svom poslu i tragom šarene političko-poslovne biografije dobro zna da BiH može “ne biti” – samo ratom. Zato, i ako je uoči izbora, a nije samo to, previše je. Što se njegova posla tiče, uz tekst unutra dvije su istaknute funkcije, predsjednika  HDZBiH i Hrvatskoga narodnog sabora BiH. Možda slučajno, možda  jer je nevažno, a možda i jer se ne uklapa u “oteta prava”, nije spomenuta i funkcija predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH! Institucije koja i postoji kao garancija  “jednakopravnosti” uz različitost.   

I konačno, kao razlog da to kupim, makar ništa više i ne pogledao (maske protiv pandemije mržnje u ovakvoj novini ne pomažu) treći povod su podnaslovi ispod prijetećeg  naslova. Evo nekih: “Treći, hrvatski entitet u BiH bolje je rješenje od sadašnjeg kaosa u BiH”;  “Dodik je bolji za Hrvate u BiH od Izetbegovića koji hvali SDS i kojemu je prvi suradnik član stranke Radovana Karadžića”; “Vrlo nečasna uloga Stjepana Mesića prema Hrvatima u BiH” ; “Dao bih život za BiH…”

Priznajem, ovo sa davanjem života za BiH, bio je poseban razlog ne žaliti 4 marke ostavljene tamo na kiosku. A patriotizam naspram onoga što prijeti Bosni i Hercegovini toliki je da se mora citirati cijela skaska. Pita  Čovića Domagoj Tolić: “Biste li dali život za BiH, doživljavate li ju svojom domovinom? Čović odgovara: “Apsolutno. BiH je moja domovina. Ja sam to spreman bio devedesetih godina, a i sutra ako zatreba. Ako bih bio u mogućnosti,  ja bih opet štitio vrijednosti Bosne i Hercegovine onako kako ju ja doživljavam. Bosne i Hercegovine u kojoj je moj narod jednakopravan. Dakle, za svoj dom, za svoj narod, za svoju domovinu!”

Nije korektno propitivati osjećanja ovako nadahnuto iskazana. Patriotska spram Bosne i Hercegovine – “onako kako ju ja doživljavam…” Nije, međutim, ni nekorektno vratiti se na konstatacije u pomenutom intervjuu, ali i mnoge ranije o tome njegovom doživljaju. Prije svega to znači Čovićevim “argumentima” za stanje povodom kojeg je, evo, dospio i do crvenog naslova u tjedniku kojim se prijeteći sluti da “njegove domovine” ne će biti. I sve to iz pozicije “predstavnika naroda” kako su i njega i Dodika i Izetbegovića nedavno okitili zvaničnici u Zagrebu i Beogradu. Mimo bilo kojeg ustava i zakona. Tako nešto nekad nije moglo ni slučajno, onda došlo vrijeme da se omakne tu i tamo, u nepažnji, a evo sada sasvim zvanično, titulisanje  predsjednički. Onda nekako logično ide i ono što je spas protiv “kaosa” – treći, hrvatski entitet. Time bi se, je li, “relaksirali” odnosi… Uz sve, Zna se i otkud “kaos”, naravno, uz obavezno “bošnjačko otimanje suverenih prava Hrvatima”. Kao što se zna i šta je najvažnije oteto, prema tvrdnjama iz intervjua : Mjesto u Predsjedništvu BiH, uz Dom naroda, kojemu je, usput, baš Čović na čelu i striktni  paritet poslanika u Domu. Druga je stvar što su o svemu ostalom povodom tog Doma Čović i Izetbegović svjetlosnim godinama daleko od “relaksacije”. Jer svađa, strah i mržnja su u BiH dobitna kombinacija za vlast. Svaka blokada institucija, kad kako kome odgovara, na dohvat je ruke. I svi time zadovoljni, planski. Posebno trojica  taze promovisanih “predstavnika naroda” (sic)! 

Separatne politike u BiH, podgrijane Daytonom, još od devedesetih imaju kontinuitet. Tako i “treći entitet” u Federaciji gura bez predaha od Hrvatske samouprave do danas. Bakir kao ne da, sve dok mu ne zatreba. Na tome je već puno urađeno ispod stola a danas je, evo, i na stolu. U HT-u Čović veli: “Da nije bilo Hrvatske vojske, HVO-a i dr. Franje Tuđmana, BiH ne bi bilo 90-ih! Da nije Hrvata, ne bi je bilo ni danas”. Onda dođe Tuđmanova salveta ! Dalje će zabrinuto: “Zbog preglasavanja dobar dio Hrvata gubi vjeru u BiH”. Za sve je kriv “Željko Komšić… bošnjački član Predsjedništva, pogubniji za BiH od korona virusa…”  Zanimljiva je i Čovićeva tvrdnja da bi se (trećim entitetom ili federalnom jedinicom)  “skoro moglo razmišljati o građanskom konceptu jer bi tada entiteti bili izborne jedinice, a nijedan narod ne bi mogao preglasati drugi…” Ne kaže da bi bezmalo polovica Hrvata u BiH ostala izvan te “njegove”, Hercegovačke izborne jedinice. To bi bile desetine hiljada  hrvatskih Sejdića i Fincija. Baš “građanski”. Važna je samo izborna jedinica koja se zove HDZ. Ista bi bila i sudbina Bošnjaka koji žive izvan šest kantona u kojima su većina. Srbi svoju republiku de facto već imaju. Njihovi izvan su isto što i “ostali” u Federaciji. O svemu tome Evropski Sud za ljudska prava presudio je još prije 11 godina ali borcima za ovakvu “jednakopravnost” to ništa ne znači. Ni mentorima izvan BiH.

Treba li zaboraviti da je Čović – temeljem istog Ustava i precizne formulacije o načinu izbora Predsjedništva BiH bio dva puta izabran. Tada problema sa “preglasavanjem” nije bilo. Niti je u vezi sa tim Plenković morao da razgovara sa raznim Palmerima, Merkelovom, sa Briselom preko kojeg  je “internacionalizirano  hrvatsko pitanje u BiH”. Uz ovo kazat će Čović, Milanović i Plenković “nisu nikada ništa posebno tražili za Hrvate, nego su samo željeli zaštititi poziciju ovoga naroda sukladno Ustavu i Daytonu”.                                              

E, da nije sve ovo stavljeno u kontekst “sukladnosti” sa Ustavom i Daytonom – još nekako. Ovako, suštinski problem jeste  što se od samih početaka u strankama  Čovića, Dodika i Izetbegovića, od njihovih birača nije tražila  “sukladnost” sa Ustavom i Daytonom, ma kakvi bili, već navijanje  za potpuno drugačiji koncept  BiH za što je, doduše, Dayton ostavio puno prostora za manipulaciju. Tražena je uporno posvađana BiH koja time garantuje vlast proizvođačima svađe ispred zavjese, a zajedničke profite iza nje. Tu tajne odavno nema. Glasači u BiH se 25 godina  jasno odgajaju u skladu sa ciljevima za koje su mnogi čak i nekoliko godina nakon rata vjerovali da ne postoje.  

Danas je zato normalna  burleska Čovića kod potezanja Ustava i Daytona u dokazivanju “skandala” što, zapravo, on nije tamo gdje jeste Komšić. Prepariranje javnog mnjenja je danas zanatska rabota koja uz nove tehnologije i ucIjenjene medije funkcioniše savršeno. Većina glasača niti znaju šta Ustav o izboru Predsjedništva  kaže. Pa šta i da znaju ? Sistem je dotle razvaljen da nije  ni važno šta u Ustavu piše ako “nam to ne odgovara”. Tako je i sa Dodikom, koji svako malo, kad strancima “popusti pažnja”, udari i na Ustav i na državu i na “Ameriku i Evropu” prizivajući razlaz. Čović će mu zato rado doći i na praznik osuđene prošlosti. Otkud onda iznenađenje  Čovićevom izjavom da “Haaška priča nije niti može biti mjerilo za uspostavu bilo kakvih odnosa u Bosni i Hercegovini”. Ili onom kako je “Dodik bolji za Hrvate od Izetbegovića, a nikada  nije ni ratovao protiv Hrvata”. Jaki argumenat za ovo glasi i ovako: “Vrlo je značajno što su o Dodiku izjavili predsjednici Milanović i Plenković”. Valjda je na tragu toga i uvjerenje Čovića  kako je “gospodin Dodik socijaldemokrat, a nekome njegove izjave zvuče kao nacionalističke”. Vlastitim interesnim dosipanjem ulja na vatru u svemu ovome bavi se i njihov kolega Izetbegović. Recimo, poput one da će Bošnjaci “naći načina da prestane teror manjine nad većinom…” Baš konstitutivno. I korak po korak, sve bliže navikavanju i na ono da “ne će biti BiH…”

Od rata do danas u ovoj priči dobro se krije, revidira ili zaboravlja, a zlo potencira. Fakti ne važe, a laži isplivavaju  kao politika. Ilustrativan je Čovićev primjer obračuna sa jednom realnošću koja je postojala koliko juče, a danas je  “nedopustiva”. Riječ je o optužbama koje brutalno blate Stjepana Mesića, predsjednika kojeg su Hrvati birali dva puta. Izvjesno, ne slučajno. U redakcijskom međunaslovu intervjua  piše: “Mesić je štetočina za Hrvate u BiH.”  Čović to tako nije rekao. Rekao je, “Na žalost, njegova je uloga nečasna. On je imao posebno zaduženje u razgradnji hrvatskoga nacionalnog bića u BiH…” U nastavku pominje njegovu ulogu u “projektu slamanja Hrvatske samouprave, gašenju Hrvatske banke, izmjenama Ustava entiteta  nametnutim rješenjima…itd.”  Svakome ko iole poznaje Mesićeva djela i riječi jasno je otkud Čoviću  potreba  da ovako danas  govori.  Ono što je Mesić kazao svojevremeno,  bilo je i ostalo razarajuće  za cjelokupnu  Čovićevu političku  i “interesnu ” mantru. Nešto što ni njemu niti bilo kojem funkcioneru u Zagrebu ili “zapadnom” Mostaru danas ne bi oprostili. Bila bi im to tačka na političku karijeru. Možda i više od toga. A Mesić je rekao: “Hrvatima u BiH sam uvijek slao poruku da je njihova domovina BiH, a njihov glavni grad Sarajevo, te da svoju sreću traže u BiH…”

U političkoj, pa i svakoj drugoj realnosti u BiH, to je danas više vic nego povod čak i za raspravu. O odnosu većine u Republici Srpskoj prema Sarajevu i Sarajeva prema  RS-u da se i ne govori. “Političko Sarajevo” se na to naviklo, a i odgovara mnogim novokomponovanim liderčićima u njemu. To više nije nešto tek prolazno. Zadovoljni stranci  bi rekli – važno je da se “ne puca”. Treba li se zato čuditi što Čović – iz dostignute realnosti u Mostaru, u kojem se sa Izetbegovićem lako dogovorio o “deblokadi” izbora po matrici tamošnje neupitne nacionalne podjele – sada profiterski blati Mesića  kao predsjednika  Hrvatske čija je uloga bila “nečasna prema Hrvatima u BiH”. Pa radio je Mesić upravo sve protiv ovoga na čemu Čović danas jaše. I bio zato dva puta biran. A u tom jahanju mu pomaže i Zagreb, valja im sačuvati glasove iz Hercegovine. Drago je i političko bratstvo sa Dodikom ( “poštovao je sve što smo se dogovorili…a nikada nije ratovao protiv Hrvata”), a i Vučiću nije mrzak, samo što je  ljubav odande prikrivenija. Beograd je dublje uronjen u globalne interese nego što su to lake figure šaha u BiH. Poseban je tu mentalni sklop Izetbegovića u kojem “Bratstvo” ionako ne poznaje državu i institucije. On se u lokalne cirkuse uklapa na druge načine a uz isti cilj – do konačne sreće u svojoj avliji sa pogledom na Stambol i tamošnjeg, “našeg predsjednika.”

Muka je u pitanju – a šta ako u svijetu  razvaljenom  raznim  “pandemijama” što ruše i ljude i prirodu, neko već ima  za nas “rješenje” na koje se ne može utjecati sa potkapacitiranim  “liderima” i stvorenom kadrovskom pustoši uz dalja ispiranja mozga koja traju. Vidimo li da smo sve niže na listama interesa u svijetu. Kakvi Čovići, Dodici i Izetbegovići. A ni obični, normalni, prevareni, kad to dokuče, neće moći da kažu “nismo znali”.  Problem je što sada, uoči ko zna već kojih izbora što su jedina šansa bar za pomak, većina očigledno još uvijek ne zna da je prijetnja kako “ne će biti Bosne ” prijetnja njima, a ne patriotima u odbrani vrijednosti države, ali onako “kako je oni doživljavaju”. U svoju korist, isključivo. Dok mogu. A mogu sve dok ih se bira. 

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku