hamburger-icon

Kliker.info

Zlatko Dizdarević : Albanska kobajagi iznenađenja

Zlatko Dizdarević : Albanska kobajagi iznenađenja

22 Maja
15:03 2019

Kažu ljudi, i lijepe stvari koje se ponavljaju toliko da postanu predvidive polako gube na interesantnosti, da o lošima i ne govorimo. Svijet unaokolo pritisnut užasavajućim prijetnjama raznih moćnih siledžija koji se evo i na Boga pozivaju da bi opravdali planirane napade, okupacije i »raketna« satiranja ljudi što su u »neposlušnim državama«, vjerovatno samo odmahuje rukom na vijesti o svakodnevnim demonstracijama jednih protiv drugih, a skoro istih – u Albaniji.

Piše : Zlatko Dizdarević (Novi list)

I nisu daleko od istine. Zbivanja u Tirani i drugim mjestima koliko jučer zatvorene, tajnovite i ne baš poznate zemlje po mnogo čemu slute otvaranju niza malih »Pandorinih kutija« koje su tamo čekale svoj momenat. Baš kao i u mnogim drugim zemljama ne samo Balkana, nakon iskoraka iz tzv. mrskog »kominizma« u samu ljepotu slobode i demokracije.

Mnoge od tih »post-revolucionarnih« priča u suštini liče kao jaje jajetu, s tim što su u neke od njih sada ugrađeni i stranci, Evropa i Amerika prije svih. Onda kada su Albaniju istinski trebali, nije ih bilo. Sada Albanija treba njima. No, tako je kako je.

Sjećam se Albanije, Tirane posebno, neposredno nakon Envera Hodže. I nije to bilo davno, do zaborava. Stjecajem okolnosti odlazio sam tamo više puta i družio se uglavnom s mladim svijetom. Prvi put bio sam zblanut kako se do Tirane dođe mnogo brže autom nego što sam vjerovao. Bili su nam drugi daleki svijet. Kroz sred grada širokih bulevara u centru tada je prolazio kobajagi potok, nalik na smrdljivi kanal.

Sve izvan grada, i prema aerodromu i prema moru vodile su uske, loše ceste. Poslanici su dolazili u parlament na biciklima. Bora Čorba drmao je s gramofonskih ploča na uličnim tezgama poput buvlje pijace a oni pojma nisu imali o kome se radi. Smijali su se legendama i literaturi o njima gdje »orlovi kruže iznad snježnih vrhova albanskih planina«.

Govorili mi kako su sanjali most prema braći Kosovarima s druge strane brda, »a onda im je draže ako ih preko toga mosta što manje prelazi u Albaniju…« Lijepa stara džamija u centru grada bila je prazna, više muzej nego mjesto za molitve. Ezana s minareta nije bilo, ni uživo ni preko zvučnika. Slično je bilo i s crkvama. Sada nije tako. Najveću džamiju na Balkanu poklonio im je brat Erdogan.

Moj tadašnji novi drug, mladi albanski pisac koji je nekoliko godina proveo kao zatvorenik u rudniku-zatvoru jer je kao student bio optužen za slobodarske ideje koje nisu mogle proći nekažnjeno u vrijeme Hodže, na moje znatiželjno pitanje čega se tada, u »rudniku« najviše plašio, mirno mi je kazao: »plašio sam se da ne počnem da mrzim…« Bio sam zblanut. Kod nas je rat prošao i već su počeli sistematski da nas uče kako da mrzimo. Lijep rezultat već je poodavno u tome postignut.

Samo godinu-dvije kasnije, smrdljivi kanal postao je uređen gradski potok. Novi gradonačelnik Tirane, nestašni slikar »iz Pariza« Edi Rama, ofarbao je kao da su u Diznilendu, sve fasade starih kuća veselim pastelnim bojama. I svijet ga nagradio a građanima milo. Put do aerodroma odjednom »proširen i ispravljen« a prema moru krenuo auto-put. Famozni stari bunkeri na obali mora postajali su turistička atrakcija i uspomena na »nekad«.

Među poslanicima je bivalo sve više onih što su vozili doduše stare, ogromne i polovne mercedese, statusni simbol i patnju za bogatim zapadom. U kafanicama podno centralnog, velikog hotela na glavnom trgu u Tirani, patriotizam se sve rjeđe dokazivao skakanjem da se poljubi ruka, ili blatobran automobila američkog ambasadora, predstavnika zemlje koja ih je »oslobodila«… Velike zapadne državne »face«, baš velike, postajale su vlasnici kapitalnih dobara države. Albanija je zakoračila u sretnu kapitalističku budućnost.

Sve nakon toga je manje ili više istorijska rutina. Deja vu. Privatizacija kao dokaz oslobađanja od dekadentnog kolektivizma došla je i prošla na bezmalo isti način kao i na cijelom Balkanu uz komadić Europe što je tom Balkanu u »neslobodama« pripadao. Počelo je obrtanje papira, akcija, planova, malih i velikih »investicija«, kupovina i uknjižbi uz vanjsku poslovnu šminku.

Čak su se i oni što su decenijama bili dijaspora, od radničke do mafijaške, počeli da približavaju nekadašnjoj kući tragom mirisa novog novca. Ipak, posebno za mafiju, to još nije bio raj jer ona traži politiku, oligarhiju, vlast i administraciju na koju se naslanja i u koju se »ugrađuje«. Dok poslova ima.

I nastavak priče je tipičan i poznat. Prevara uplovljavanja u »liberalnu ekonomiju«, doživljenu šansom za mahinacije svake vrste i brzo pretakanje novih para iz države u privatne džepove, nije mogla do u beskraj. »Lideri« su se rojili u izbornom sistemu u kojem se u Parlament ulazi s lista predloženih funkcionera, a ne direktnim slobodnim glasanjem za onoga ko ti se sviđa. Glasački entuzijazam pred ovim je počeo da splašnjava.

U početku bez velikih razlika među izabranima, a kasnije uz sve mehanizme naplate dodijeljenih privilegija, korak po korak, uz novce iz privatizacija, »akcija i biznisa«, eto i nove klase, buržoaske a skorojevićke. To se za zapadne uši i projekte demokratizacije do jučer »neslobodnih« zvalo – neoliberalno restrukturiranje.

Dušu dalo za poticaj stvaranju snažnog mafijaškog podzemlja. Ionako već snažno u dijaspori. Od Amerike u saradnji s tamo starom legendarnom italijanskom mafijom, preko Belgije i »specijalizacije« za trgovinu ljudima, Francuske s prostitucijom, Britanije s drogom i posebno kokainom čak uspješnije od Pakistana… Sve je samo trebalo prebaciti u demokratiziranu zemlju i uvezati se s prilagođenom politikom i administracijom.

Među istaknutijim figurama iz miljea politike konektovane na kosovsko-albansku mafijašku mrežu britanski Guardian pominjao je ne tako davno i Hašima Tačija. U njega Evropa danas upire oči kao u jednog od ključnih igrača u velikoj operaciji osamostaljivanja Kosova. No, sve je to već poznato u ovoj vrsti svjetskih priča o demokratiziranju zaostalog Balkana, na putu ka EU i, naravno, NATO-u.

Sve ovo išlo je uz formiranje političkih partija. Jedne tzv. lijevog centra, Socijalističke, s ostacima starih »naprednih snaga« iz bivših vremena koje su ubrzo Edi Rami i drugovima postale uteg. Uz njih je došla i Demokratska stranka, tzv. desnog centra, s politički dugovječnim Salihom Berišom. Bio je od ‘92., uz prekide, premijer do 2013. godine.

Nakon poraza »Demokrata« i njegovog odlaska, Socijalistima umjesto vremena novog novca na red dolaze – poznato nam je – obećanja reformi. Dakle, ono najteže. Obaveza promjena sistema iznutra, znači mentaliteta, ukopane administracije povezane s mafijom, pravosuđa, policije… Pritisci EU-a i Amerike kako bi se reformom pravosuđa počistilo sve ono što je uz blagonaklonost prije prihvaćeno, bili su de facto bez efekta. Mafija je došla uz politiku, bez nje neće ni otići. A radikalna politika u Albaniji Zapadu ne odgovara.

Statistika kaže, u međuvremenu, da za 63 posto porodica u zemlji manjka taman još onoliko novca koliko im je na raspolaganju – samo za golu egzistenciju. U junu su lokalni izbori, ali za opoziciju i mladi svijet, studente i koliko-toliko školovane radnike, eto prilike za dizanje zemlje na noge. Agresivni, mladi, poprilično popularni lider Demokrata Ljuljzim Baša protiv popularnog i netipičnog »političara« Rame kojemu je najveći problem – pozicija na kojoj je. Pljušte optužbe koje uvijek pale u masama: Vlada je u tijesnoj vezi s mafijom, trgovinom drogom i ljudima… A zapravo, izvjesnije je da mafija kontrolira dijelove vlade i administracije. Sve je puno kalkulacija, varijanti i namještaljki.

Ono što je tipično kao igra jeste kopča svega ovoga s još uvijek ambicioznom ali do karikaturalnosti nemoćnom evropskom birokracijom pa i američkom administracijom. Sve je na grotesknim pozivima: lideri moraju probleme rješavati dijalogom i dogovorom a ne nasiljem i na ulici…, moraju se posvetiti miru i napretku…

Igra je stara. Dvije glavne partije kobajagi s različitim ciljevima, ne smiju otići predaleko u uzajamnim sukobima jer im je zadatak da provode u konačnici istu politiku koju je »liberalna ekonomija« smislila na tragu tamošnjih interesa. A kobajagi vlast i opozicija su demokracija. Iskakanje iz ove kolotečine donosi problem i silama u pozadini ali i Albancima u zemlji uz pomršene interese moćnim kartelima u dijaspori. To što se igrama produžava i održava stanje socijalnih nemira i ekonomske stagnacije uz lažne reforme, a to znači status quo u izgradnji istinske demokratizacije i političkog sistema – malo se koga tiče.

A uostalom, šta je to spram Zaljeva, Irana, Sirije ili Venezuele… A utom eto i Kine i stalnih nestašluka Boltona i sličnih, od kojih pamet staje. Nekadašnje »osovine zla« spram ovih novih, bile su dječja igra. Zato je i ovo s Albanijom uglavnom kobajagi iznenađenje, učestalo.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku