Zimski dan u Počitelju : Od ljepote ne možeš gledati, ali nigdje čovjeka
Piše : Edina Kamenica (Oslobođenje)
Dok se vozimo prema Počitelju, pored počiteljskog polja, i sa znatiželjom iskapasmo oči tražeći dim iz makar jednog dimnjaka, jer četiri su minusa, a i stabla nestvarno zelenih krošnji se ljuljaju čas na jednu, čas na drugu stranu, neko iz ekipe federalnog Ministarstva za okoliš i turizam, koji su nas poveli u svoj redovni obilazak radova u Počitelju, pokazuje u pravcu jedne kuće, pored Neretve, koja nam začas izmače iz pogleda."Tamo živi žena zbog koje izvođač mjesec dana nije mogao početi raditi na tabiji. Godinama prije niti ona niti bilo ko drugi nije postavljao pitanje vlasništva te livade i odjednom je žena rekla – stop, platite, pa ćete moći prelaziti preko moje zemlje…", slušamo saputnike.
"Ucijenjena" zemlja I, kako se završi ta ucjena, pitamo dok su naša kola već zastala u podnožju staroga grada, na čijem parkingu vidimo nekoliko automobila. Iznad njih, iza kamene ograde, stoji čovjek. Očito je da smo ga prekinuli u nekom poslu. Nezainteresovano baci pogled, pa nestade i on.I od tog trenutka, te sve dok opet nismo sjeli u kola i putem izvan zidina popeli se na onu "ucijenjenu" zemlju, prekrivenu debelim snježnim pokrivačem, više nismo nikog vidjeli. Izvinite, izuzev dviju mački, raspoloženih za igru na ogromnoj kaldrmi, koje su skakale s jedne na drugu stranu parkirališta. Na njenom rubu stoji česma, u kojoj su, kao i prije mjesec, bili otpaci.
Zatvorena radnjica sa suvenirima, prazna mjesta na kojima čuče Počiteljke, sa svojim tikvama, smokvama, bademima, vijencima bijelog luka…Ali, ta pustoš je, opet, nekako svečana i ta je tišina, koju razbija tek mijaukanje malih maca koje su, očito, jedva dočekale posjetioce, toliko moćna, osvoji odmah, pa postaje nevažno sve ostalo: i namjera da se nabrzinu napravi nekoliko snimaka i da se makar koji put snažno udahne zrak koji i reže i miluje. Najradije bih samo tako stajala i polako pomicala glavu, od jedne do druge kuće, od jednog do drugog zida, od jedne do druge bjeline. U oči mi pade onisko grmlje, iz kojeg vire smeđe-crveni sitni narovi.
Iz kola zovu: eh, koliko je posla pred nama, a, uostalom, ima li ljepšeg pogleda na svijetu od pogleda s vrha počiteljskog grada, osmjehuje se inženjer arhitekture Dario Kokor… I zaista. Čim smo se popeli, ponovo oni poznati valovi u prsima. Zašto je teško nekada mirno primiti ljepotu u svoje oči?Ali, dok hodamo snježnom ledinom, Muris Hadžić, pomoćnik ministrice Branke Đurić u Sektoru za praćenje projekata objašnjava da je ona neprijatna epizoda, koja je odgodila početak radova za trideset dana, okončana tako što je ženi iz polja, a na račun prolaska radnika, obećana popravka krova, a sami vrh Ministarstva će se pobrinuti da se to doista i dogodi.
No, nema ljutnje u priči koju slušamo, jer upravo se Hadžić malo prije prisjećao vremena od prije deset godina kada je kao dio tima tadašnjeg federalnog Ministarstva za prostorno uređenje prvi put nakon rata posjetio Počitelj: "Nikad neću zaboraviti. Sve zaraslo u korov, ne može se ni provući ispod njih, šište zmije. Ali, nikada neću zaboraviti ni radost ono malo mještana kada smo im saopćili razlog našeg dolaska, da Federacija ulazi i projekt obnove Počitelja", priča Hadžić i kako njemu ovo nije prvo izviđanje, začas se, pa i onako ogroman, ispeo drvenim stepenicama, i već prelazi preko improvizovanog drvenog mostića. Naravno da ne prihvatamo savjet da "zbog sigurnosti, a i klizavo je na sve strane", ne prilazimo istim putem Pašinoj tabiji.
Najbolje ne gledati ispod sebe Neko dobacuje: "Najbolje je da ne gledate ispod sebe".Ali, kako ne gledati kada je ispod nas lijepi Počitelj, njegova još bjelja bjelina, koja u ovom prohladnom danu, kao da i sama isijava iz kamena.Prvo vidimo radnika Mehu Marića. Ispred njega je nekakav stroj i ne pitamo ga ništa oko toga, jer nas, zapravo, najviše interesuje kako su radnici Gradnje iz Mostara izbacili zemlju kojom je tabija stoljećima bila napunjena.
Direktor Gradnje Šefik Voljevica, kojem se, inače, svi iz Ministarstva dive zbog njegove staloženosti i uvijek vesele čehre, ali prije svega mu se dive kao kolege koje se dobro razumiju u graditeljske muke kakvima mora biti izložen neko ko obavlja ovako zahtjevan proces revitalizacije, kaže nam da je izvađeno 600 kubika zemlje, najmanje. Naglasak je na tom najmanje. Ali, nije tu riječ o prenošenju zemlje s jedne hrpe na drugu, a vi ste sve vrijeme na ravnom, nego to u ovom slučaju znači da se prvo mora kopati zemljište koje je vijekovima toliko stvrdnuto i, konačno, preko kojeg je prelazio put, da je pomicanje svakog od tih kubika velika poslovna pobjeda. Da, tu su i različite vrste zemlje, a malo, malo, pa eto i živog kamena.
Da bi nam bilo jasnije koliko je to, uglavnom, crvenice, kasnije nam objašnjavaju: Zamislimo površinu dugu 20 i široku 30 metara, jedan metar visine.Inženjerka iz mostarskog Eko-plana Anđelka Mikulić pokazuje zaobljene zidove, koji su, također, izvirili kada je zemlja izvađena: "To je bunar, moralo se jako pažljivo raditi da ga ne oštete, a pronađene su i stepenice", pokazuje mlada žena.Mi se opet okrećemo Mehi i pitamo da li mu je teško raditi. Mršavi čovjek odmahuje glavom: "Posao je posao, ne razmišljaš… Radiš šta treba, koliko treba…"
Iz rupe ispod nas mnoge glave nas posmatraju. Smijeh."Pazi šta ćeš pričati", šale se Mehini drugovi, a onda iznova nestaju iza zida i više ih ne vidimo, ali vidimo dim. Mora se ugrijati hrana. Smrzne se u trenu."Ovdje su sve donedavno Počiteljci sadili povrće", govori Voljevica, a prisjećamo se objašnjenja prof. Vjekoslave Simčić – Sanković, koja nadzire projekt zaštite sa stručne strane, da su Osmanlije raniji utvrđeni prostor na kamenim bedemima zatrpali.
Njima je to bilo sjajno mjesto za odbranu položaja, za djelovanje topova.U blizini je puškarnica, čija je obnova također u toku, a i ona će sada dobiti mirnodopski sadržaj. Možda postane galerija? U okviru same tabije, oslobođene od zemlje, naziru se konture nekoliko budućih prostorija za razne manifestacije, mokre čvorove i slično.Sve će to biti prekriveno, pa će tako nastati vidikovac zbog kojeg će, tvrdimo, vrijediti doći u Bosnu i Hercegovinu. Neko će reći pa i sada je pogled takav da dah stane. I to je tačno, ali ubuduće će se tu možda moći popiti i sok od nara, ili vino sa obližnjih vinograda, i posmatrati kuće, džamiju, zidine, popločane staze…Sada je sve tu samo – nigdje čovjeka.
Ponovno otkrivanje grada
Šefko Voljevica pokazuje u pravcu jedne kuće: "Pored one se suši veš… Tu žive ljudi… Eno, i gore je veš… tu žive… Ćamil, pa Sevda… Tu je pet kuća Safeta Zeca (jesmo li dobro čuli? Jesmo), kuća Salima Obralića, Affana Ramića, pomenute prof. Simčić, Irfana Hoze…"A tu su i radnici Gradnje Esmin Gosto i Emir Krhan. Vide li oni, od posla, ovu ljepotu, može li se neko navići na Počitelj, pa ga, nekada, možda i ne pogledati?Začuđeno nas Gosto posmatra: "Dolazio sam u Počitelj i ranije, no sada sam ga ponovo otkrio… Kao kada znaš nekog čovjeka dugo, a u jednom trenutku ga vidiš kakav on stvarno jeste i ne možeš odvojiti oči…"
Ne kriju. Stalno su uzbuđeni, osjećaju da učestvuju u nečem što će Počitelju dati jednu vrstu pečata. Smijete li otići na onaj kraj, odatle je najbolji pogled, pita neko. Kako ne?! Konačno, na tom mjestu stoji već inž. Kokor i pravi fotografije za dokumentaciju Ministarstva. I, zaista, tu je sve još jasnije kako će na kraju izgledati ova posljednja faza obnove Počitelja.Do sada su poreski obveznici izdvojili za tu svrhu 4.980.000 KM, a za iduću godinu je traženo 350.000 KM i upravo na putu Hadžić od ministrice Đurić dobiva radosnu vijest da je prijedlog prihvaćen.
"Znamo da ni to nije dovoljno, ali sigurnije će se sada disati", govori Hadžić, slušajući inženjerku Mikulić koja, u prisustvu kolegice Elene Dragoje, stručno obrazlaže svoje viđenje trenutnog stanja. U cjelini, dobro je.Pokazuju nam poslije zemlju na kojoj stojimo. Zamalo da se sve to u jednom trenutku nije obrušilo, ali se odmah intervenisalo, što je, svakako, iskomplikovalo i poskupjelo radove. Mnogi to ne mogu shvatiti, pa samo prevrću papire i pitaju: zašto se radio aneks ugovora, zašto se nije pisao zahtjev…"Ako se odmah ne reaguje, propade sve", ističu sagovornici, a mi pitamo radnike razgovaraju li s Počiteljcima: jesu li oni izgubili nadu da će jednog dana oni moći živjeti od ljepote Počitelja?
"Sve manje vjeruju u to, jer su sve više sami", govori jedan radnik.Zbilja, šta to treba da se desi, pa da Općina Čapljina, odnosno, tamošnja vlast, shvati da je briga o Počitelju i njihova? Ali, kao što smo već pisali, čapljinski predstavnici nisu se čak ni udostojili pisano odgovoriti na pismo Ministarstva oko toga kako oni zamišljaju upravljanje Počiteljem, ako uopšte i razmišljaju o tome. No, tog dana, gledajući nasmijana lica radnika, pa i onda kada, gotovo jednako gipko kao one mace s počiteljske kaldrame, trčkaraju preko visećeg mostića, odlučili smo predati se samo suncu, nebu i mirisima. Kako kvariti to savršenstvo spominjanjem razbijene info-ploče i još neotkrivenim počiniocima? Uostalom, direktor Gradnje je i tu ispao pravi gospodin: Napravit će oni novu, besplatno.
Komentari