hamburger-icon

Kliker.info

Zijah A. Sokolović: Realnost je sama po sebi drama, a mi smo tek prolazni statisti

Zijah A. Sokolović: Realnost je sama po sebi drama, a mi smo tek prolazni statisti

13 Februara
06:10 2014

SokolovicZ5Zijah A. Sokolović, autor i redatelj (danas se to slobodno može reći) legendarnih predstava »Glumac… je glumac… je glumac…« i »CABAres CABArei« – rijetka je scenska osobnost ne samo na naši prostorima, već i u Europi. Da je to tako, svjedoči njegova nezadrživo uspješna karijera koja je izlaskom iz institucije (u vrijeme kada su svi bili stalno zaposleni u kazalištima) krenula uzlazno, a na tom putu nije ga omeo ni raspad države: on je jednako tražen u Sloveniji, atraktivan u Austriji, njegovi su projekti zanimljivi u Europi, a traže ih i u SAD-u.

Što ste vi osobno otkrili o toj ženi koju ste pronašli u kolumnama Vedrane Rudan?

– Otkrio sam tonu olova, ne samo u mitskom odnosu žene i muškarca u koji stalno pokušavamo proniknuti, nego svakojakog olova koji nosi žena danas, a koji utječe na ponavljanje svakodnevice, olovnog straha da joj se ne dogodi nešto novo, drugačije, lakše.
Vidimo, a nećemo da razmislimo: stiže bus s turistima treće dobi, oni otpisani preko pedeset, šezdeset, sedamdeset… Izlaze parovi i samci koji su došli »vidjeti svijet«, pa da na osnovu toga promijene nešto u svom životu! Meni se automatski nameću pitanja: što će to njima, gerijatriji (to je kao impotentno duhovita obrana mog izlizanog stava prema životu)? A onda: zašto moji roditelji nisu tako putovali? Zašto oni nisu putovali po svijetu? Zašto?! I (ono o čemu nitko od nas ne želi misliti) hoću li ja u starosti moći putovati?
A predstava mi kaže: »Kurvo, putovat ćeš, ako budeš i ti jednom kurva!«

   Najveću popularnost Zijah A. Sokolović stekao je kao tumač vlastitih tekstova, pa sam osobno bila iznenađena kada se prihvatio autorstva i režije predstave prema knjizi Vedrane Rudan »Kad je žena kurva/kad je muškarac peder«. Osim provokativna naslova, koji se možda uklapa u očekivanja publike kada je Sokolović u pitanju, sve ostalo me začudilo, ali i pojačalo moje zanimanje.

   U sliku njegova autorskog rada, koji je gotovo četiri desetljeća obilježen režijama, predavanjima i virtuoznom igrom u paklenom tempu što nikad ne oscilira, još manje mi se uklapala činjenica da osobno ne igra u predstavi koja ima naslov »Kurva«, već je za tumača uzeo glumicu repertoarnog kazališta. O tome zašto, kako i koliko dugo je nastajala predstava, pa onda i još mnogo pitanja koja su se usput nametnula, razgovaramo sa Sokolovićem u tjednu pred premijeru »Kurve«, koju će u četvrtak, 13. veljače, na »Zajc off« sceni riječkoga kazališta u dvorani Filodrammatica, praizvesti glumica Olivera Baljak.

Okrutna stvarnost

– Kazalište ponekad preuzme odgovornost za realnost u kojoj živimo – kaže Zijah A. Sokolović. Pritom mora sačuvati sve ono što je realnost davno napustila. Upravo u kazalištu okrutnu je stvarnost moguće prikazati iz ugla koji gledatelj ne vidi, ali potajno očekuje.
Ideja za ovu predstavu nije moja i zato sam je prihvatio. Kao kada se noću vozite vlakom koji iznenada stane. U toj tišini čujete tihe glasove, ljude koji pričaju priče u vašem i susjednim kupeima, i ljude sa stanice koji znaju zašto je vlak stao i kada će možda krenuti… Odlučio sam se zadržati malo na toj stanici, popiti vode i uključiti se u analizu stajanja vlaka i koliko će kasniti…

   Znači li to da je tekst knjige Vedrane Rudan »Kad je žena kurva/Kad je muškarac peder« bio tek polazište?

   – Knjiga je, bez daljnjega, u svojoj formi zanimljiva, ali mene je u postupak stvaranja predstave uvukla sama osobnost Vedrane Rudan – njen odnos prema realnosti i reakcije društva prema toj osobnosti, ali i njenom odnosu prema njihovoj realnosti, kroz formu pisane riječi. Dakle, ta, u svakom slučaju dramatična dijaloška forma između ljudi koji žive u istom vremenu, a različito vide, misle i doživljavaju realnost.

Što vas je održalo svih ovih godina u fokusu kazališne javnosti na YU prostorima – vašim predstavama »Glumac… je glumac« i »CABAres, CABArei«. Prvospomenuti ste naslov tijekom 36 godina odigrali 1.577 puta, dok s drugim, tijekom 21 godine igranja, bilježite 1.200 izvedaba.

– Ima ljudi koji razumiju sve, ima ljudi koji shvaćaju sve, ima ljudi koji se mire sa svim i svačim što im donose nova vremena, ali slijepo, uporno, nezavisno od svih događaja, bez obzira na sve, usprkos činjenicama, protivno svakom vremenu i životu, žele da – kazalište ostane na nivou njihove mladosti…

   Ta lijepa, ogromna, u svakom slučaju pozitivna reakcija i za čitaoce i za Vedranu Rudan, je sukob koji ih pomjera iz njihove uvježbane svakodnevice. Tu energiju, kao posljedicu sukoba, pokušao sam usmjeriti u kazališnu predstavu, tražeći da te bombastične kolumne dobiju svoju, recimo, umjetničku dimenziju u svom krajnjem, dramskom obliku. Želio sam zadržati agon Vedrana Rudan – knjiga – čitaoci, a kao voajer, režiser, dati smisao toj katarzi. U tom razumijevanju, sama realnost je po sebi drama, a mi smo u njoj prolazni aktivni statisti.

Avantura

Bio sam svjestan činjenice da se način na koji ona piše svoju analizu realnosti u osnovi opire teatru, jer tekst nema likove koji se međusobno razvijaju. Ali ima lucidan dramski naboj u opisu realnosti: ima u tim kolumnama tisuće replika, tisuće asocijacija, poput mnoštva zvijezda na nebu koje u svojoj asocijativnosti daju posebnu energiju i zajedno čine poseban kozmos ili poseban, mogući, zanimljiv dramski oblik. I tako sam zanesen tom idejom ostao na stanici, a vlak je otišao.

   Koliko ste dugo radili na tekstu?

   – Vrijeme nije garancija, ali sam nekoliko mjeseci radio na ponuđenoj knjizi, tražeći što smisleno povezuje sve te kolumne i priče. Priče koje se među sobom sudaraju i nestaju, a koje se u odnosu mogu razvijati. Konkretnije, priče koje pripadaju realnosti, a realnost ih ne rezumije, jer su iz nekog drugog vremena.

   Kad sam završio ovaj dramaturški oblik – odabrao priče – počeo sam tražiti što može sve ove priče o realnosti ujediniti u kazališnu formu. Dugo sam čitao odabrane tekstove ne nalazeći kazališno rješenje, ali sam znao da ono mora postojati. Onda sam se vratio Vedrani Rudan, njenoj knjizi i čitaocima njene knjige. Tu mi se nametnulo elementarno kazališno pitanje tko su ljudi koji čitaju te knjige? I zašto? Još preciznije pitanje – koje žene gledaju realnost iz istog ugla kao Vedrana Rudan? Razumiju, raduju se i prihvaćaju svijet realnosti sa svom njenom duhovitošću i grubošću. Pronašao sam u knjizi da su to žene od pedeset godina naviše. Eureka! Imamo lik moguće žene.

   Brzo sam se vratio mojim odabranim pričama o realnosti. U njima sam tražio asocijacije koje mogu i moraju biti tema razmišljanja jedne žene od pedeset i više godina. Tako sam došao do prvog dramskog oblika moguće kazališne predstave: imamo lik žene, imamo priče u kojima se one prepoznaju. Opet kazališno pitanje: zašto se one tako lako prepoznaju u pričama Vedrane Rudan? Zato što ne mogu ili ne znaju vidjeti svoju realnost, a Vedrana Rudan im u tom komično-tragičnom obliku pomaže.

Čehovljanska priča

Mnogi ljudi ne žele ni čuti za tekstove Vedrane Rudan, tvrdeći da im smeta njen jezik.

   – Psovke su forma i nemaju univerzalno značenje, dok im ga sam psovač ne da. Ispod tih psovki, kao ispod kamena u šumi kada ga dignete, ima hiljadu malih insekata, čitav jedan svijet… Kad sam izbacio psovke i te ružne riječi iz moguće kazališne predstave i ostavio ih na upotrebu svakodnevici, otkrio sam svijet u kojem život postaje gol u svom svakom obliku postojanja. Pošto smo ženu odabrali kao glavni lik, ugledali smo nju i njen život u svoj svojoj ljepoti i prostakluku njenih godina. Polako sam nazirao mogući kraj kazališne predstave. Žena koja kroz priče odabrane od Vedrane Rudan, iskreno i bez straha razotkriva svoj karakter koji smo sagradili na kvantiteti realnih asocijacija. Ogromno bogatstvo, ako mogu tako reći. Žena iznad pedesete. Žena bogata vremenom, onim i ovim, žena koja je izborila svoju zrelost kroz mitove, političke i druge sisteme i nusprodukte realne civilizacije…

   Današnja žena je zatrpana »prohujalo s vihorom«, obiteljskim obavezama, »u Moskvu, u Moskvu«, politikom, vjerom, »ja sam galeb…«, informacijama najrazličitijih vrsta… Lijepa, a izgubljena, romantična žena sa zastarjelim osacijacijama na svoj život. U dramskom, kazališnom smislu – katarza. Želio sam ili željeli smo da našoj ženi pomognemo da se oslobodi tog smeća svakodnevice, da ako želi – »prodiše«. To je i kraj naše predstave, ali to ne mogu opisati, to se mora vidjeti.   Osjećaj da sam pronašao ključ koji me kao redatelja zadovoljio donio mi je istinsku radost i proizvodnju endorfina koji donosi mentalnu i fizičku prijatnost.

   Je li u konačnici ta vaša scenska žena »prodisala«?

   – Hmmm, da! Ona želi živjeti drugačije, ali to znači mijenjati svoj život, a i dalje živjeti među ljudima koji ne žele mijenjati ništa u svojim životima. Za većinu, ona automatski postaje – kurva! A time su i svi oni za nju – kurve, u onom najbezbolnijem poimanju te riječi!

Zahtjevna igra

Znači – u svakom slučaju kurva?

   – Tako nekako poručuje kazališna predstava koju smo gradili. Kurva je svaki čovjek koji gaji nezadovoljstvo što proizlazi iz pasivnog stanja u kojem živi. Nije nikakvo čudo da je Beckettov tekst »U očekivanju Godota« bio zabranjen godinama, jer čovječanstvo nije moglo podnijeti žestinu čekanja i odsustvo promjena.
A kurva je i onaj što ga mijenja, jer se mijenja samo on!

   Nakon pola godine intenzivnog rada, predstava je dobila konačne konture. Ima monološku formu, ali sigurna sam ne na tradicionalan način.

   – Predstava, kao i knjiga Vedrane Rudan, nudi jednu moguću kazališnu viziju predstave i samim tim je podložna pozitivnim uzbuđenjima. Predstava je prvenstveno zanatski, a onda i mentalno i fizički vrlo zahtjevna, jer sve igra jedna glumica. Zato sam inzistirao na dugom i postepenom usvajanju teksta, jer se u konačnici radi o vrlo brzoj igri znakova i simbola, promjenama raspoloženja, mijenjanja tema…

Osobna iskaznica “Kurve”

   Adaptacija teksta i režija Zijah A. Sokolović
Dramaturginja i asistentica režije Nataša Antulov
Suradnici na video filmu
Snimateljica: Tamara Dugandžija
Montažerka: Ana Jurčić
Song: Sandro Bratonja
Savjetnica za pokret: Martina Hrlić Rogić
Izbor kostima: Manuela Paladin Šabanović

   Sjajna, uporna Olivera Baljak ne govori samo tekst Vedrane Rudan, već igra tekst i ideju Vedrane Rudan – ideju koju smo pronašli u njenoj knjizi. Predstava će sigurno uspostaviti dijalog s publikom, koja će se onda podijeliti: ZA i PROTIV! Ali to je energija koja okreće ovu zemlju, a ne uništava je!

   Kako ste surađivali s Oliverom Baljak, jeste li strogi kao redatelj i je li ona utjecala na vaše dramaturške i redateljske odluke?

   – Ja sam glumac koji se kroz kretanje i putovanja mijenja, znači ja sam kurva! A »Kurva« je zanatski zahtjevna predstava koja traži koncentraciju, a emotivnu igru stavlja pod kontrolu. Uporna Olivera Baljak je morala mijenjati svoj dosadašnji pristup liku, kakav ima kad je u ansamblu. U »Kurvi« je sama morala biti sredstvo ideje u pojednim scenama, sama igrati tijelom ideju u prostoru, imati scenski dijalog s televizorom, i sama kroz ideju doći do karaktera, koji opet ne pripada konkretnoj osobi – ženi, nego ženama. Pritom glumačka sredstva kojima se služi da pokaže emociju ili misao, moraju biti točna!   Da, bio sam strog redatelj – odmah sam joj rekao da možda nikada više u životu neće raditi ovakvu predstavu – mora se mijenjati, mora biti »kurva« i oboje smo imali strahopoštovanje prema toj odluci.

   Jeste li već ranije radili ovakve dramatizacije proze?

   – Nikada. Ideja da iziđem iz vlaka u Rijeci stigla mi je u trenutku kad sam završio jednogodišnji rad na predstavi za djecu »Kraljica leptira« realiziranoj u Kulturnom centru u Pančevu. Moja starija kćerka Selma Parisi napisala je tekst koji je u Njemačkoj nagrađen, i koji se bavi jednim aktualnim društvenim problemom: nasiljem i pomanjkanjem empatije. Djevojčica boluje od Leberove optičke neuropatije, zbog koje brzo i nepovratno gubi vid. Dok ne oslijepi, ona ne ide u školu za slijepe, a njezina je sredina ne razumije, jer se razlikuje od druge djece… Na izletu, u prirodi, djevojčica susreće leptire koji su iznenađeni što ona čuje lepet njihovih krila, ali ih ne vidi…

NE nasilju!

Razmišljajući o načinu realizacije tog teksta, odlučio sam se za različite medije – isprepleo sam kazališnu formu s igranim i crtanim filmom te kompjutorskom animacijom. Jedna, recimo, bajkovita matematička predstava u kojoj se likovi pojavljuju i kao glumci u filmu, i na sceni, i kao crtani likovi… Eto, opet taj endorfin! Predstava je već pozvana na gostovanje u Švedsku, igramo ju na Sarajevskoj zimi…

   To nije vaše prvo bavljenje djecom kroz kazalište.

   – U Austriji i Hrvatskoj petnaest godina radim u »The/Artu« – koji koristi kazalište za razumijevanje realnosti. U sklopu »The/Arta« djelujemo u EU i UN projektu »Umjetnost u školi – kazalište u razredu« – kratkim kazališnim formama informiramo djecu o problemima u društvu s kojima se susreću u svom odrastanju.
»The/Arto« surađuje i s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske te UNDP (Program Ujedinjenih naroda za razvoj), pa je tako – u sklopu preventivnog projekta »Živim život bez nasilja« – nastala predstava »NASILJE – Za nasilje nema opravdanja!«, koja je u prosincu prošle godine osvojila nagradu za najbolji projekt primarne prevencije nasilja na skupu Mreže zemalja EU za prevenciju kriminaliteta, održanom u Litvi (ECPA). Na temu prevencije nasilja, svoje projekte prijavilo je 18 europskih zemalja, a naša predstava je nagrađena kao najbolji spoj kazališta i informiranja!

   Vi ste i UNDP-ov ambasador dobre volje za toleranciju i nenasilje, što znači da ste u svim segmentima edukativnih projekata volonter.

   – Moj godišnji honorar je 1 dolar, ali slušajte, dolar po dolar… Ambasador sam postao zbog toga što sam radio tako da mogu, opet, endorfinirati. Tijekom 2012. i 2013. godine odigrali smo više od 400 predstava »Reci drogi NE«, prezentirali smo projekt »NASILJE – Za nasilje nema opravdanja!« u svim županijama u Hrvatskoj. I ova nagrada koju smo dobili u Litvi dokaz je da kazalište može i mora biti u službi realnih društvenih okolnosti. Svjetlana Hribar (Novi list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku