Kliker.info

Suština ili glavna specifičnost njemačko-britanske incijative u odnosu na prethodne je u prijedlogu mjera koje je potrebno provesti u Briselu i Sarajevu kako bi se BiH otkočila na putu euroatlantskih integracija. Te mjere će uskoro iz neformalnog biti pretočene u formalni oblik u vidu Paketa nužnih mjera za Bosnu i Hercegovinu, a u njegovom središtu je pokretanje privrede, rast, zapošljavanje i niz drugih mjera koje će biti u korist građana, a ne u korist birokratskih struktura kako je bilo do sada, istakao je za Vijesti.ba Zekerijah Smajić, analitičar evropskih integracija.

VIJESTI: Obilježena je 19. godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Iz sadašnje perspektive, koliko je BiH napredovala od “dejtonske” do “briselske”?

SMAJIĆ: Poslije godina svenarodnog entuzijazna u prvim godinama nakon rata, naša zemlja je u razdoblju 2000.-2008. imala vrlo dinamičan put ka Evropskoj uniji. Bila je to početna faza integracija koja nije podrazumijevala suštinske adaptacije države, njenog zakonodavstva i praksi prema standardima i praksama Evropske unije. Dominantni kriteriji u toj fazi bili su politička volja i spremnost za ispunjavanje početnih, nimalo teških, uvjeta Evropske unije.

Treba imati u vidu i činjenicu da je sama EU u tom razdoblju bila entuzijastična prema Zapadnom Balkanu, jer je 2000. godine usvojena  ona famozna odluka Evropskog vijeća o svrstavanju svih sljednica bivše Jugoslavije u kategoriju „potencijalnih kandidata“ za članstvo u Uniji. Godinu dana ranije osnovan je Pakt za stabilnost u Jugoistočnoj Evropi, a odmah zatim zaživio je i Proces stabilizacije i pridruživanja. Sve ovo nabrojano bile su direktne ili indirektne posljedica rata na Kosovu, odnosno posljedice konačne spoznaje zvaničnog Brisela da je Zapadni Balkan i nakon rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i dalje bure baruta, te da se vatra na ovim prostorima mora gasiti specifičnim metodama.

U tim godinama u BiH su usvojene brojne proevropske odluke, osnovane su mnoge nove institucije, zaposleno stotine ljudi na EU poslovima, osnovano na hiljade nevladinih organizacija, usvojena Studija o izvodljivosti procesa pridruživanja, a kao finale, sredinom juna 2008. potpisan je i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju kao najvažniji međunarodno-pravni akt kojeg BiH ima poslije Dejtonskog mirovnog ugovora.  I umjesto da Sporazum o stabilizaciji bude novi pokretač integracionog procesa na putu od Dejtona ka Briselu, došlo je do kolapsa ne samo procesa integracije, već i same države kao instrumenta upravljanja svim najvažnijim polugama za opstanak i razvoj svakog društva. Od tada do danas, BiH nije samo stagnirala u odnosu na  druge zemlje regiona, već je dramatično nazadovala po svim parametrima kojima se mjeri relevantnost neke države na unutarnjem i na međunarodnom planu.

Danas se nedvojbeno može ustvrditi da Bosna i Hercegovina od 2008. godine nije ni na dejtonskom ni na briselskom putu, već tumara ćorsokakom etnonacionalizma i zastrašujućeg nemorala, korupcije i nekompetentnosti.

Ako bi ovako nastavila i nakon nedavnih općih izbora, zemlja Bosna bi završiti u potpuno izvjesnom ambisu. U ovom trenutku vjerujem da su i EU i domaće vlasti konačno shvatili da se došlo do dna. Zbog toga u posljednje vrijeme i prisustvujemo tolikim skupovima posvećenim Bosni i Hercegovini, otud tolike bilaterale, multilaterale, inicijative, zahtjevi i obećanja. Imajući u vidu da je manevarski prostor bh. političarima, zbog ekonomske krize, siromaštva i poniženosti građana, sada sužen na ostati ili nestati sa političke scene, siguran sam da novoizabrana vlast neće biti toliko mazohistična da sebe samu strpa u smetlište bh. historije.

VIJESTI: Novoformirana vlast u BiH očito neće staviti u fokus ustavne promjene u naredne četiri godine. Šta to za BiH znači? Može li se sa ovakvim ustavnim okvirom koračati naprijed prema EU?

SMAJIĆ: Upravo i po ovom pitanju će se mjeriti ozbiljnost, sposobnost i iskrenost nove bh. vlasti bez obzira kako ona bila strukturirana. Dejtonski mirovni sporazum je već u prvih pet-šest godina svoga postojanja ispunio glavnu misiju. Zaustavio je rat, razvadio zaraćene strane, demilitarizirao entitete, skresao vojne kontingente i naoružanje i kroz Partnestvo za mir nedvojbeno usmjerio zemlju ka NATO savezu kao zajedničkom sigurnosnom kišobranu Evrope. U okviru, dakle takvog, Privremenog mirovnog ugovora s decidno ograničenim mandatom, nalazi se i bh. ustav kao njegov Aneks 4 koji je na snazi sve do danas.

Takav ilegalni paradržavni sistem ustrojstva Bosne i Hercegovine je neodrživ jer je njegov temeljni pravni smisao zasnovan na etnonacionalnom a ne građanskom principu. Bosna i Hercegovina nije ni slobodna, ni demokratska ni građanska jer na njenom čelu i danas-dan sjedi strani poglavica u obliku OHR-a koji ima apsolutnu formalno-pravnu vlast nad našom zemljom.

Takva BiH je i formalno-pravno jedini poluprotektorat na tlu Evrope i kao takva ni po jednom osnovu nije, niti može biti kompatibilna s filozofijom i standardima Evropske unije. Dakle, sve dok Bosna i Hercegovina ne bude ‘normalna država’, dok o njenoj sudbini ne budu odlučivale i brinule domaće, legalno i demokratski izabrane vlasti sastavljena od svih koji to žele, a ne samo od opredstavnika tri „konstitutivna“ naroda, te dok na njenom čelu ne budu odvažni, stručni i općepoštovani građani i građanke ove zemlje, priča o EU integracijama će biti puka retorička igra za mase od koje će koris i dalje imati isključivo stranačko-etničke oligarhije.

VIJESTI: Koji su najveći izazovi sa kojima će se nova vlasti u BiH suočiti u naredom mandatu? 

SMAJIĆ: Najveći, glavni i primarni izazov je pokretanje ekonomije i stvaranje nove društvene vrijednosti. Bez toga nema ničega drugog osim iluzije da smo Evropa, da smo poželjni drugima, da smo važni i zanimljivi svekolikom bijelom svijetu. S ekonomskim rastom, sva druga pitanja bi se lakše, brže i pravednije rješavala. Jer kada se ima, lako se i dijeli, kada se nema svima je krivo i svi misle da su zakinuti. Ako bi EU doista konačno vlastitu pažnju usmjerila na rast realnog sektora, zapošljavanje i radikalnu reformu školstva u cilju stvaranja proizvodnog kadra za fabrike, a ne za biroe zapošljavanja, građanima svih nacionalnih, političkih ili vjerskih uvjerenja biće manje važno da li se njihov materijalni i društveni položaj uređuje po Dejtonskom ili nekom drugom ustavu.

Ima vrlo uspješnih zemalja u svijetu koje nemaju nikakav pisani ustav, već se rukovode običajnim pravima, tradicijom i moralnim načelima, a njihovi građani su ipak sretni i dostojanstveni. Naravno, to je moguće samo u dobro organiziranim i funkcionalnim državama. Bosni i Hercegovini je potreban novi, moderan, građanski ustav kojeg neće krojiti nacionalno indoktrinirani politički lideri, već pravna struka i legalne institucije države.

VIJESTI: Iz Brisela je potvrđena nova inicijativa za BiH, predvođena njemačkim i britanskim ministrima vanjskih poslova. Po čemu se ona razlikuje od dosadašnjih? U kojim elementima nam zaista pruža nadu da smo ponovo u fokusu EU?

SMAJIĆ: Zaokret EU prema Bosni i Hercegovini je još uvijek primarno retoričke naravi koji se u posljednje vrijeme pogrešno konotira kroz „Njemačko-britansku inicijativu“. Zašto pogrešno? Vijeće Evropske unije je pola godine prije ove Inicijative utvrdilo Novi strateški pristup prema BiH koji je u februaru ove godine jednoglasno usvojen nakon što je propalo četvorogodišnje nepotrebno i strateški potpuno pogrešno insistiranje na presudi Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu Sejdić-Finci. Tada su, dakle u februaru ove godine, prvi put nakon završetka rata u prvi plan djelovanja EU prema BiH postavljeni ekonomija i socijalna pravda, te reafirmirana dva dosadašnja vrlo važna poglavlja za svaku zemlju u tranziciji, a to su vladavina zakona i funkcionalnost države. Tada usvojeni Novi pristup EU prema BiH incirali su prvo ministri vanjskih poslova Njemačke i Austrije, zatim Švedska i na koncu Hrvatska i Slovenija. Njemačka i Britanija su, dakle, samo reaktivirale Novi pristup iz februara dajući mu prijeko potrebnu i dugo priželjkivanu konkretizaciju.

Suština ili glavna specifičnost njemačko-britanske incijative u odnosu na prethodne je u prijedlogu mjera koje je potrebno provesti u Briselu i Sarajevu kako bi se BiH otkočila na putu euroatlantskih integracija. Te mjere će uskoro iz neformalnog biti pretočene u formalni oblik u vidu Paketa nužnih mjera za Bosnu i Hercegovinu, a u njegovom središtu je pokretanje privrede, rast, zapošljavanje i niz drugih mjera koje će biti u korist građana, a ne u korist birokratskih struktura kako je bilo do sada.

VIJESTI: Kako biste ocijenili nedavnu posjetu evropskih zvaničnika Federike Mogerini i Johanesa Hana našoj zemlji? Njihovi bh. sagovornici poručili su da u BiH postoji konsenzus oko evropskih integracija.

SMAJIĆ: Nedavnu posjetu visokih dužnosnika Evropske komisije Bosni i Hercegovini i prije i tokom njenog jednodnevnog trajanja, a i sada, ocijenjujem kao „posjetu posljednje šanse“ za obje strane. Za Evropsku uniju zbog toga što se ona sama konačno mora suočiti s istinom da je skoro 20 godina imala pogrešne prioritete i pogrešnu izvedbu svoje politike prema BiH. Za domaće političare naredna godina će biti posljednja prilika da poprave svoju moralnu i političku biografiju.

Ako to ne učine, siguran sam da će se naredne godine suočiti sa socijalnim i građanskim buntom koji neće biti karikaturalne naravi kao u februaru ove godine. U ovom trenutku ne mogu i ne smijem biti potpuno decidan jer još uvijek prikupljam novinarske dokaze, ali s visokim stepenom uvjerenosti mogu najaviti da će  daljinski upravljač demonstracija naredne godine biti u rukama međunarodne zajednice bez obzira šta ko pod ovim pojmom podrazumijevao. Veoma je, također, važno da za takav scenario znaju i glavni igrači na bh. političkoj sceni.

VIJESTI: Moramo se osvrnuti i na širi kontekst u kojem nova inicijativa EU stiže u BiH. Sasvim je jasno da Rusija i Turska imaju određene ambicije prema našoj zemlji. Postoji li bojazan kod EU da bi se BiH mogla udaljiti od Unije?

SMAJIĆ: Ne mislim da se išta dramatično, a pogotovo iznenadno, dešava u odnosu Ruske Federacije prema zapadnom Balkanu odnosno Bosni i Hercegovini kao balkanskoj zemlji. Ne mislim također da bi se BiH mogla udaljiti od Evropske unije iako već duže vrijeme nisam među onima koji su kategorični u stavu da za BiH ne postoji alternativa.

Sam geopolitički položaj Rusije koja se kao prostorno najveća zemlja svijeta rasprostire  od istočne Evrope do sjeverne Azije, njen konstantni ekonomski rast od 1999. godine, te sama politička i pravoslavna historija geostrateškog nasljednika bivšeg Sovjetskog Saveza, određuju rusku poziciju na globalnoj pozornici, pa tako i na Balkanu i prema BiH. Biti veliki na međunarodnoj sceni naprosto podrazumijeva obavezu djelovanja i na kriznim područjima kao što je prostor bivše Jugoslavije. Pitanje je samo da li je to djelovanje konstruktivno ili destruktivno. Za sada rusko prisustvo u BiH nije destruktivno.

Za petnaets godina Vladimira Putina, Rusija je uspjela ekonomski sustići srednjerazvijene zemlje Zapada.  Bruto domaći proizvod po stanovniku koji je 1999. bio oko 1500 dolara, prošle godine je narastao na više od 15.000 dolara i u stalnom je rastu. Uspostavljena je „prirodna mjera“ kriminala i korupcije, uspostavlja se vladavima prava i sve oštrija kontrola u odlivu domaćeg kapitala. U takvom ekonomskom zamahu, prirodno je što se Rusija s Putinom na čelu odlučila i za redefiniciju svoje međunarodne politike koja je za vrijeme Jeljcina bila nedosljedna, kratkovida, vrlo često i karikaturalna.

U cijelom takvom kolopletu pozitivnih trendova u korist zvanične Moskve, Evropska unija je nakon proglašenja nezavisnosti Krima sredinom marta ove godine, zavela nepromišljene i dugoročno po Evropsku uniju veoma štetne sankcije protiv Rusije. Prve reakcije Moskve i cijeli niz poteza koji su mogli biti lako predvidivi, bili su očekivani i logični.

Ne mogu, dakle, da promatram djelovanje zvanične Moskve prema Zapadnom Balkanu i Bosni i Hercegovini izvan šireg konteksta. Rusija nije Bosnu i Hercegovinu „izabrala“ za dnevnopolitička potkusurivanja sa EU, već kao superiorna velesila iskoristila je priliku da nametne vlastitu politiku. Dok je Evropska unija dvije decenije ulagala u državne institucije, u parazitozno civilno društvo, vrlo skromnu infrastrukturu i more drugih pogrešnih investicija, ruski kapitalci koordinirani iz Kremlja ulagali su u strateške sektore kao što su Rafinerija u Brodu, bivši lanac OMV, Bosnalijek itd.

Verbalni rat između Brisela i Moskve, kao i ekonomske, finansijske i administrativne mjere EU protiv Rusije dugoročno imaju nesagledive posljedice na globalnom planu i silno bih volio kada bi metode revanšizma bile zamijenjene partnerstvom. Prijateljska Rusija je najbolje dugoročno rješenje za mirnu i sretnu Evropu. Svaka druga solucija vodi novim hladnim ratovima koji nemaju ničega dobroga, samo novo i novo naoružavanje i strah od novih ratova.

Nevena Šarenac (Vijesti)