hamburger-icon

Kliker.info

Zdravko Grebo : Ovoj zemlji se ne piše dobro !

Zdravko Grebo : Ovoj zemlji se ne piše dobro !

25 Augusta
14:43 2015

ZdravkoG4Zdravko Grebo, profesor na Pravnom fakultetu u Sarajevu, s početkom oktobra odlazi u penziju. Povodom toga u intervjuu za “Dnevni avaz” prof. Grebo govori o tome kako će provoditi penzionerske dane, o aktuelnoj političkoj situaciji u zemlji, o Emiru Kusturici, koji ga proziva u srbijanskim medijima…

Teška vrata

Nakon pola stoljeća na Pravnom fakultetu odlazite u penziju. Je li Vam žao?

– Jedan od legendarnih profesora ovog fakulteta ima običaj reći: “Najteže na Pravnom fakultetu je otvoriti ona teška vrata.” Ja sam ta teška vrata otvorio 1966. godine. To je bilo prije 50 godina, a od februara 1972. radim. Dugo sam ovdje i došlo je vrijeme da idem. Iskreno se nadam da sam obavio sve što je trebalo ovdje, pomogao ljudima koji pripadaju mojoj katedri da popune te pozicije koje im pripadaju. Svijetla obraza ostavljam taj predmet. Evo, praznim police, neke sam knjige poklonio, neke će sa mnom u garažu, jer nemam auto, pa mogu stati police za knjige. Dođe vrijeme kada shvatite da trebate otići. Ne žalim ni za čim, kao Švabo Osim, otići ću kad sam najbolji. Odlazim s početkom nove školske godine, u oktobru.

Imate li plan kako u ova teška vremena naročito za penzionere, koji baš nekako uoči Vašeg penzionisanja najavljuju proteste, što lakše “predeverati” penzionerske dane?

– Nije penzija kraj života, gluho bilo, naći ću ja sebi neku zanimaciju, neku kolumnu, analizu. Uostalom, ima još jedan motiv, u mojim godinama – i to je pristojno – izlaziti s unucima, pa dok je dedo na nogama, ići do Pionirske. Ako i nakon ovog penzionisanja nekome bude potreban moj savjet, pomoć – bujrum! Ne znam kolika će mi penzija biti, ali neće biti mala, neću biti ni gladan ni žedan. Djeca zasad ne išću, prema tome, ženina i moja penzija bit će dovoljne, ne brinem oko toga. Mada, lagao bih kada bih rekao da ne vidim kako penzioneri i nezaposleni, među kojima je najviše mladih, teško žive.

Politička situacija u BiH, ni skoro godinu od izbora, nikako da se stabilizira, kao ni vlast koja ponovo mijenja neke od glavnih aktera. Jeste li optimista da će stvari u ovoj zemlji krenuti nabolje?

– Ne znam stvarno da oni uopći postoje, ko su ti ljudi, na kojim osnovama prave te koalicije? Ispalo je i da je ovaj Zakon o radu donesen glasom Dennisa Gratza, svi su oni bili moja djeca ovdje, na fakultetu. Da nije bilo Dennisa Gratza, ne bi bilo ni zakona. HDZ i SDA, kako vidim, prave neke različite, otvorene ili skrivene talove. SDA ne znam s kim više, sad sa Seferom, Čović pokušava da umoli Radončića ne bi li se i on priključio… Uvijek se čuvam da ne govorim teške riječi, zato što to nije lak zadatak, ali ti ljudi u vlasti nemaju nikakve odgovornosti. Kad pravite te koalicije ili većinu, morali biste imati makar minimum principa, načela oko kojih ste se okupili.

 

Prof. Grebo: Dođe vrijeme kad shvatite da trebate otići

U BiH ne postoji politički spektar da bismo mi znali jesmo li ljevica, desnica, centar, jesmo li, ne znam, Siriza ili smo Tomislav Karamarko. Neka nam je Bog na pomoći! Mi ni dan-danas, a razgovaramo 18. avgusta, ne znamo ko je većina, ima li je uopće i mogu li išta uraditi. Svi kažu Reformska agenda, tobejarabi, a niko ne zna kako da sklopi tu vlast i ko će to provesti, jer ni jedna ni druga strana nemaju makar 51, gluho bilo, ili 52 posto, a pričaju o reformama.

Koliko je, onda, izvjesno da će nas takva vlast povesti ka EU ili stvoriti uvjete za bolji život?

– Nažalost, ovoj zemlji se ne piše dobro. Ja znam da sam nekada davno davao slične izjave i zbog toga dobivao šamare, ali ja zaista to mislim. Ne zato što bih ja to želio, ja ovu zemlju beskrajno volim, to se vidi po tome “gdje me ostavite, tu me nađete”, nisam nigdje pobjegao niti mislim bježati. Ali vjerovatno je da ljudi koji nas vode nemaju nikakvu viziju. Meni, lično, to nije nikakav problem, ja nisam za njih glasao, ali ću poštivati legalnost njihovog izbora, legitimnost da imaju, baš i ne znam.

Ali oni moraju napraviti program, viziju i reći nam: “Slušajte, narednih pet godina će se morati malo teže živjeti, ali ćemo krenuti negdje.” Međutim, mi nigdje ne krećemo. I može biti samo gore. Sticajem okolnosti, prije 15-ak dana sam susreo Vučića u Beogradu i on je jedan primjer javnosti. Čovjek je uspio ljude uvjeriti da za izvjesno vrijeme penzije i plate moraju biti manje da bi sutra bile veće. Ja ne znam da neko kome smanjite platu kaže: “E, vala, majstore, dobar si!” On je to uspio tamo.

Dakle, BiH predstoji težak, težak period. Jer ne vidim da će neko od ovih političara koji se pitaju reći: “Nećemo se više šaliti, ni s borcima, ni invalidima, ni penzionerima, ni studentima, ni s nezaposlenim radnicima!” Naravno, moraju prvo početi mesti ispred svoje kuće. Ali niko od njih neće da kaže “moramo krenuti od sebe, može se to”. Nemoguće su te njihove kerefeke i njihovi kaprici. Ne mislim da političari na vlasti moraju biti žgolje, da moraju gologuzi šetati ulicom, ali da baš svake noći moraš voljeti škampe i prstace, ne ide.

Da li ti mobiteli na koje oni godišnje skrše milione – pomalo sam ciničan jer sam Hercegovac – nama govore da su ti ljudi komunikativni, da razgovaraju s narodom, sa svojim partnerima? Takvo ponašanje u zemlji gdje je oko 500.000 nezaposlenih, toliko penzionera s nekim minimalnim penzijama, koji gazaju ulicama ubijeni u mozak, bezobrazluk je i nedostatak kućnog odgoja. Ali mislim da tu pomoći nema.

Ropski odnos 

Zašto? 

– Pa svi smo mi, Vi i ja možda nismo, to je nepristojno i pitati, glasali za te ljude. Dvadeset godina isti ljudi dobivaju izbore i glasove. Vi i ja kad stanemo pred biračku kutiju, ja to stalno ponavljam, onaj glas je apsolutno autonomno ubačen. Generalno – socijalna, obrazovna, kulturna, pa i medijska politika upravo zbog toga idu u sunovrat.

I sami kažete da ste to govorili i ranije, ali ipak ste i u teškim prijašnjim vremenima vjerovali da može doći sutra koje će biti bolje od onog jučer i danas.

– Nakon onog predsjedavanja u Skupštini 1992., kada sam govorio, a to mislim i danas, da se ljudi moraju ohrabriti, ja sam rekao da više nikad neću zvati ljude da vlast mijenjamo na ulici. Postoje načini, ali bojim se da – vidite kako kolišim “kao kiša oko Kragujevca” – ovdje promjena nema bez revolucije. Narod se mora postaviti na noge. Ne može se ovako bijedno živjeti, ponovo vas molim da ostavite ovo, ne govorim o sebi da teško živim, ne govorim o sebi da patim, ali ljudi koji su dogurali do zida i ne znaju gdje će više, moraju uzeti stvar u svoje ruke. I mladi, i penzioneri, i nezaposleni, i bilo ko! Problem je u tome što je ovdje ukorijenjen taj divljački primitivni kapitalizam, gdje su ove elite pokrale sve što se može pokrasti, do golih zidova, do instalacija, nema više šta da se krade, a nema ko da im se suprotstavi. Ljudi moraju shvatiti da su vlasnici svojih života, da ne može niko s Poljina ili iz Mostara ili iz Neuma, ne znam više odakle, upravljati njihovim životima i držati ih u ropskom odnosu.

Slične poruke uputili ste i prošle godine tokom februarskih protesta, kada ste demonstrantima poručili da ne odustaju. Prošlo je više od godinu i po otad, i šta se promijenilo?

– Odustali su, nisu me poslušali. Cijeli svijet je rekao da je to konačno probuđena građanska svijest u BiH. Dobro, malo se palilo Predsjedništvo, malo Arhiv. Da ne bježim od pitanja. Nije se ništa promijenilo. Ovdje bi se morao stvoriti kritični moment kada će ljudi s punim pravom reći: “Mi ovako više nećemo i ne možemo.” Ali u čemu je tu problem? Problem je u tome što bi jednu takvu akciju, koja je revolucija, i politički preokret morao neko voditi. I to ne može biti polijevanje benzina iz kanistera i paljenje zgrada. Može i to, što se mene tiče, nije mi mrsko, ali šta će biti sutra? Ko će formulirati budućnost ove zemlje? Pravi problem je ko bi stao na tu stranu obespravljenih ljudi. Ovi što su se sad probudili, Ismet Bajramović? Nemamo mi sindikat kakav ozbiljne zapadne zemlje imaju. Narod u BiH, nakon svega što je proživio, mislim i na rat i na žrtve i na gubitke radnih mjesta, zaslužuje bolji život, makar u onom periodu koliko će još hodati ovim dunjalukom, ali nema ko to raditi. A ljudi se boje, strah ih je. A strah je veoma, veoma značajna politička kategorija. Narod kaže: “Pa može i gore. Daj 300 maraka i uredu je…”

Caco i Kazani

Spomenuli ste nedavni susret sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem. Šta mislite o njegovom odnosu prema BiH i je li ruka koju nam pruža iskrena?

– Da, nedavno sam prvi put imao susret s Vučićem. Bio sam u jednoj posjeti u vezi s projektom REKOM-a. Čovjek je apsolutno samouvjeren, vlada, moćan je, a tako je nastupio i prema nama. Mislim da je na dobrom putu da se otarasi Tomislava Nikolića. Mislim da je Vučićeva ruka pomirenja iskrena, ali samo stoga jer on nema alternativu, jer je njegova politička prošlost s početka rata poprilično upitna. I, ako je bio na Jevrejskom groblju, ako je bio na Palama, ako je Nikolić bio na Ovčari, oni nemaju drugog izbora nego da operu svoju prošlost u tom smislu. Tako da mislim da je ovaj način na koji Vučić sad vodi Srbiju jednostavno naučena lekcija o tome kako nakon svega što se desilo ostati, htjedoh reći, poželjan, ali makar prihvatljiv.

Vučić govori da je Bakir Izetbegović njegov najbolji jaran. A taj ga jaran ostavi u Potočarima da ga kamenicama bubaju po glavi. Ali to je politika. Mislim da bi bilo lijepo čuti kaju li se oni zbog toga što su nekada radili, bez obzira na to što je krivica individualna. Ali neko ko je u ratu okretao volove na Palama, pucao na Jevrejskom groblju, bio bi dužan da kaže: “Ljudi, bilo je takvo vrijeme, ja sam počinio strašnu grešku.” To, naravno, nećemo nikad čuti. Imamo i ovamo primjera, pođimo od, smijem li reći prijatelja, a jeste Stipe Mesić moj prijatelj, pričao je da on u Australiji nije pjevao ustaške pjesme, nego je samo otvarao usta.

E, bilo je što bilo. Ne znam. Kratki su naši životi i ljudi su imali različite uloge u različitim periodima. Ako niko ne postavi to pitanje, kako ćemo se mi koji smo ostali u ratu u Sarajevu izboriti s tim periodom i s tim, mogu reći, ružnim stvarima, a da je bilo puno ružnih stvari u Sarajevu s kojima u to vrijeme nisu imali ništa ni četnici ni ustaše – bilo je.

Simboli tih nečasnih radnji su, eto, Mušan Topalović Caco i Kazani i sve što se desilo. Međutim, na toj velikoj dženazi Mušanu Topaloviću Caci (tad sam bio u Armiji, ponovo ne smijem govoriti jer nemam dokaza), koji je ubijen jer nije ni on bježao, glavni polaznik, mada to zvuči katolički, u Begovoj džamiji bio je Bakir Izetbegović. Ni on nije rekao: “Ja se toga odričem”, kao što se nije odrekao prijateljstva sa Šajom nakon što je Šaja rekao: “Naći ćemo ti crnca da ti siluje kćerku.” Prema tome, kao i Vučić, tako i oni misle i kažu: “Zaboravit ćemo malo svoju ružnu prošlost.”

Nikad ne reci nikad

Bilo je i Vaših pokušaja da ulaskom u parlament mijenjate stanje u zemlji. Jeste li odustali od politike?

– Budući da sam Hercegovac, i to baš s Musale, ja o sebi mislim sve najbolje. Mudar, hrabar, čovjek koji u životu, koliko ja znam, nije napravio ništa loše. Ja sam čovjek koji se nikada nije zaj… u životu, izvinjavam se vama kao dami, novinarki i ovom diktafonu, ali, također, znam kad je vrijeme da dođu mladi ljudi s viškom energije. Prema tome, moje vrijeme je, nažalost, prošlo, ali nikad ne reci nikad, znam se ja i probuditi.

Košarkaši – heroji

– Ne bih htio da ispadnem patetičan, ali oni su heroji. Bio sam u Titovoj na dočeku. Ako su ovi momci nekakva paradigma generacija koje dolaze, pa dajmo im da vode ovu zemlju, ti ljudi sigurno znaju, sigurno znaju da BiH postoji, da nije baš u najboljem stanju, ni politički ni ekonomski, a kriminogeni političari bi morali, to je rekao Srđan Blagovčanin mislim, ako se provedu reforme, biti u zatvoru. Tu nema velike dileme, nemojte se ljutiti zbog nepristojnog rječnika, ove stare prd…, u koje i ja spadam: “De malo stanite, imali ste svoje šanse, jeste li ih iskoristili? Niste!” Neka kažu ovi mladi uspješni ljudi: “Evo nas, mi dolazimo.” Samo da ne kažu: “Mi odlazimo.”

Protesti i pune gaće elite

– Ovaj narod je doveden u stanje apatije, u kojem se niko ne usuđuje da tim političkim elitama – elita je lijepa riječ – ali i novopečenim tajkunima kaže: “Ovako dalje ne može.” Hoću da kažem da je onaj vrući povjetarac februara prošle godine, koji nije imao sretan završetak, pokazao – ne znam da li znam precizno artikulirati tu misao – da ipak februarski protesti, bez obzira na to ko ih je organizirao, kako je ko to doživio, i takvi kakvi su bili, bogami su dobrano napunili gaće toj eliti. Bogami su se bili prepali. Sad treba naći način kako ih ponovo prepasti. Jednostavno, da se taj njihov bezobrazluk i nerad kazne, da se uozbilje. Hoće li od toga nešto biti, zavisi prije svega od toga je li neko spreman formulirati program promjena u BiH, osim djece do 16 godina, mislim na ove zlatne momke koji su nam održali lekciju i baš zavalili šamarčinu svima nama. Ne znam. Ja Boga molim da se to desi, ali daj Bože, kćeri, da te paša uzme…

Šta sam rekao Kusturici

U jednim beogradskim novinama prozivao Vas je Emir Kusturica, a čula sam da ste mu htjeli odgovoriti pa ste odustali. Zašto?

– Ne znam zašto Kusturica proziva mene i Avdu Sidrana u tim novinama, ja o njemu nisam ništa ružno nikad rekao. Posljednji put sam ga vidio 1994. godine u Pragu, kada sam bio kratko na liječenju, pa se vratio u Sarajevo, ne poslušavši tamošnje doktore da moram na operaciju zbog diskus hernije. Nisam ostao, jer gdje bi raji u Sarajevu na oči nakon tri mjeseca u banjama. Ko bi mi vjerovao da nisam isfolirao, kao Kecmanović, koji se, kad je pobjegao iz Sarajeva, izvukao na diskus herniju. Ali za to vrijeme u Pragu sreo sam Kusturicu.

Jedne noći oko 22 sata Veljko Zoran poslao je po mene limuzinu i dvije “gorile”. Odvezli su me u Barandovo, to je filmski centar. Tamo sam zatekao, osim Veljka, Kusturicu i Neleta Karajlića. Nele je, po običaju, nešto glupo rekao i tako je počela ta noć koja je trajala do pet ujutro. Bilo je tu svega, psovki, vrijeđanja, alkohola, svađe… Kusturica mi je tada rekao da sam ja ubio njegovog oca Murata, koji je tokom rata umro u Herceg-Novom. Rekao sam mu da nije normalan i kako sam mu ja mogao ubiti oca. Onda sam mu rekao: „Ti si ga ubio!“ Jer cijela priča ide tako da, kad je Murat nazvao nekoga ovdje, u Sarajevu, i pitao: “Šta se to dešava”, neko mu je rekao: “Ništa, Murate, došli četnici.” Onda je Murat umro. Uglavnom, Kusturica je opisao tu noć u “Politici” u nastavcima i svašta je tu izmislio. Bio sam spremio odgovor i odustao. Jer njemu replicirati isto je što i posvađati se sa Senadom Avdićem. Šta god odgovoriš, na…o si.

ISIL i bošnjačka zadaća

Teroristička organizacija Islamska država prijeti i BiH. Koliko su te prijetnje ozbiljne i kako se djelovanje te organizacije reflektira na BiH? 

– Ako pogledamo one mape halifata, vidimo da je i BiH tu. Serbezli, svi su tu. Može to biti i propaganda, ali mi vidimo da oni imaju ozbiljnu vojsku, tenkove, vozila, minobacače. Ne znam ko stoji iza njih i ko ih je stvorio. Ali nisu oni to kupili na pijaci Markale. Mišljenja sam da, kada su u pitanju odlasci bh. građana na ta ratišta, jer ne znam koliko je to sad sve tačno, ali da ih ima određen broj onih koji dolaze, odlaze… Vidjeli smo šta se radi u Siriji.

Bošnjačka zadaća, a mislim prvenstveno na umne sjajne ljude s Fakulteta islamskih nauka Adnana Silajdžića, Enesa Karića, Rešida Hafizovića, Hilmu Neimarliju, Mustafu Spahića, one koji nešto pišu o tome, jeste da jasno i glasno kažu da osuđuju to što se radi. S druge strane, malo se situacija u tom pravcu promijenila i reis Kavazović je mnogo hrabriji nego što je bio Mustafa ef. Cerić u osuđivanju prakse drugog mesheba koji nije bosanski, nije hanefijski, a pogotovo ove prakse, ove koju ovi divljaci provode.

Nisam rekao ženi da ću dati intervju “Avazu”. Ona bi rekla: “Nemoj ništa pričati, ISIL će ti zakucati na vrata.” Uglavnom, mora se biti veoma oprezan i oni koji su za to nadležni, moraju znati prepoznati znake „abecede terorizma“. Ne smije se na neke stvari odmahivati rukom. I Hitler je počeo s nekim banalnim stvarima pa, bogami, zadevera svijet. Nisam protiv toga da neko prakticira neke druge običaje i obrede. Bujrum. Samo da ne diraš ljude u Sultan Fahdovoj džamiji, da ne praviš belaje, da Oks i oksovi ne podmeću eksploziv pod policijske stanice, to je problem. I zato bi svi, od policije, obavještajne službe, do vjerske zajednice, trebali biti vrlo jasni i rezolutni. Bujrum, imajte 17 djece, radite šta hoćete, ako je vama to dobro, eto vas tamo, ne dirajte nas “vamo”.

Semira Degirmendžić (Avaz)

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Kliknite ovdje da poništite odgovor.

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku