Kliker.info

Uništavanje Irana trebalo je donijeti SAD-u globalnu geopolitičku pobjedu

Kao što sam rekao u jednoj od svojih ranijih analiza, započinjanje rata s Iranom (bez obzira na to ko je odigrao odlučujuću ulogu u donošenju konačne odluke o tome – američki ili izraelski stratezi ili “kolokvijalno” Trump ili Netanyahu), pored visokih rizika, nosilo je ogromne dividende koje su ga činile vrijednim pokušaja pokretanja. Zapravo, ovo je bio posljednji trenutak za takvu opciju jer bi kasnije bilo prekasno. Rusija je sada već petu godinu zaokupljena ukrajinskim ratom, a Kina je potresena gubitkom Venecuele, koju nije usudila ništa učiniti da spriječi, uprkos ogromnim finansijskim ulaganjima u tu zemlju.

Upravo je to bio javni signal Trumpu da se Peking boji njegove nepredvidljivosti i odlučnosti u upotrebi vojne sile ako to smatra potrebnim – posebno na zapadnoj hemisferi, koju je Trump u svojoj novoj strategiji nacionalne sigurnosti u oktobru prošle godine, kolokvijalno – definirao kao “američko dvorište” u kojem druge sile nemaju šta tražiti, pozivajući se na poznatu Monroeovu doktrinu iz 1830-ih).

Međutim, potpuno neočekivano za strateške planere, sve se u tom ratu okrenulo u potpuno pogrešnom i suprotnom smjeru od željenog, pa je sada, kao što sam već rekao – nastalo stanje ni rata ni mira. Svojevrsni zastoj – šahovskim žargonom rečeno. Još sam mnogo blaži u poređenju s riječju “mat” koju spominje osnivač i ikona američkih neokonzervativaca, Robert Kagan, veliki zagovornik američkih globalnih vojnih intervencija, prvenstveno na Bliskom istoku (poznat i kao suosnivač čuvenog think tanka Projekt za američki 21. vijek, te kao suprug Victorije Nuland, arhitektice ukrajinske revolucije iz februara 2014.). Prošle sedmice je u The Atlanticu objavio članak pod naslovom Šah-mat u Iranu, gdje, između ostalog, govori o katastrofalnim i nepovratnim globalnim geopolitičkim posljedicama za SAD zbog započinjanja ovog rata (taj tekst ovom prilikom neću prepričavati jer sam to već učinio na news portalu Geopolitika, a možete ga pročitati u originalnom obliku na linku ovdje).

Koliko bi kolaps Irana bio važan za SAD u borbi za novu globalnu dominaciju protiv Kine, svjedoči i činjenica da ova potonja uvozi nešto više od 30% svoje nafte i 30% svog tečnog gasa iz Perzijskog zaliva za svoje potrebe. A sada je ostala i bez nafte iz Venecuele.

Trump je ipak stigao u Peking samouvjeren

Iako se kolaps Irana još nije dogodio (siguran sam da se neće dogoditi, upravo zbog Kine, o čemu će biti riječi kasnije u članku), Trump je stigao u Peking naizgled samouvjeren i odlučan da postigne „dobar dogovor“. U mačjem stilu rekao je da mu je „čast“ što je prijatelj Xi Jinpinga, da će „odnos između Kine i Sjedinjenih Država biti bolji nego ikad prije“ i da dvije zemlje imaju „fantastičnu zajedničku budućnost“.

Sve ovo bez obzira na njegove prošlogodišnje izjave da će Kinu zdrobiti tarifama od 150, 200, 500 posto, da će ga Kinezi moliti za milost na koljenima i šta sve ne tokom tarifnog rata pokrenutog protiv Kine (i ostatka svijeta) kako bi se postigli novi trgovinski sporazumi povoljni za Ameriku.

Xi se, naravno, svega ovoga dobro sjeća i, svakako na svoje veliko iznenađenje, nije lično dočekao Trumpa na aerodromu (što je nezamislivo za bilo kojeg svjetskog državnika da ugosti Trumpa), čime je poslao jasan signal o tome šta misli o njegovoj politici ne samo prema Kini, a Xijeva uvodna retorika je također bila značajno drugačija. Rekao je da je zadovoljan posjetom američkog predsjednika, u vrijeme kada se „svijet nalazi na novoj raskrsnici“ i izrazio uvjerenje da obje zemlje trebaju biti „partneri, a ne rivali“, jer to nije korisno samo za njih, već i „za cijeli svijet“. Pritom je rekao da je tajvansko pitanje „najvažnije u odnosima Kine i SAD-a“ i da bi, ako se ne riješi, mogao izbiti rat.

„Ako se to (s Tajvanom) pravilno riješi, odnosi između dvije zemlje mogu ostati stabilni. Ako se ne, dvije zemlje će se sukobiti ili čak doći u sukob“, citirala je kineska centralna televizija. Rekao je da je „težnja za nezavisnošću ostrva nespojiva s održavanjem mira i stabilnosti u regiji.“

Ključne tačke pregovora

Iz ukupnog kompleksa pregovora između SAD-a i Kine u Pekingu ističe se nekoliko ključnih tačaka:

Prvo: rješavanje spornih trgovinskih pitanja s obzirom na gore spomenutu međusobnu zavisnost – SAD o kineskim rijetkim zemnim metalima, a Kina o američkim najsavremenijim mikročipovima, posebno nakon što su SAD prije nekoliko godina prebacile njihovu proizvodnju iz Tajvana u Ameriku jer ih je Tajvan najviše izvozio u Kinu. Budući da ovdje postoji obostrani interes, može se očekivati ​​određeni napredak. Ali svaki potencijalni sporazum, s obzirom na otvorenu geopolitičku borbu između dva giganta za dominaciju na globalnom nivou, bit će privremen. To jest, važit će do trenutka kada dvije zemlje prevaziđu ili barem minimiziraju spomenute međuzavisnosti.

U tom smislu, Kina danas dobija zamah, s obzirom na to da već intenzivno radi u svojim naučnim institutima širom zemlje na pokretanju proizvodnje najmodernijih vrsta mikročipova. Amerikanci također ubrzano traže načine da zaobiđu potpunu zavisnost od kineskih prerađenih rijetkih zemalja, poput saradnje s Australijom i planova za otvaranje vlastitih prerađivačkih kapaciteta (preradu istih, odnosno njihovu proizvodnju sada Kina kontroliše na globalnom nivou u obimu od 90%). Istovremeno, obje zemlje teže da ovladaju ključnim mineralnim nalazištima ovih elemenata – od Južne Amerike i Afrike do Centralne Azije.

Dakle, da rezimiramo: trgovinska saradnja SAD-a i Kine (trenutna trgovinska razmjena je oko 415 milijardi dolara – pad od čak 30% nakon međusobnih carinskih ratova) održavaće se do kraja međuzavisnosti, nakon čega slijedi žestoka konkurencija i brutalna borba za globalnu dominaciju koja može uključivati ​​klasične trgovinske ratove kao posljednju fazu prije pokretanja onog kobnog – gorućeg, za koji se nadamo da se nikada neće dogoditi. To će pak zavisiti od toga hoće li postojati strateška vojna ravnoteža, što pak zavisi od savladavanja budućih koristi visoke tehnologije.

Nažalost, već je jasno da se stvara snažna simbioza između najvećih IT kompanija i odbrambene industrije – odnosno, visoka tehnologija će se prvenstveno koristiti za proizvodnju sofisticiranog oružja budućnosti, a ne u civilne svrhe, koje će morati čekati bolja vremena. To onda daje mračnu perspektivu i za razvoj i za budućnost svijeta. Prioritet se stoga daje utrci u naoružanju, što je potpuno u skladu s mojom gornjom izjavom o prioritetu geopolitike nad ekonomijom i ličnim interesima bogatih kompanija kako bi se osigurala dominacija jedne zemlje nad drugom ili više njih;

Druga tačka: Iran. Trump je vjerovatno želio angažovati Peking da mu pomogne da postigne sporazum s Teheranom o okončanju rata u zamjenu za ukidanje američke pomorske blokade. Trenutno je ova blokada dvostruka: Teheran ne dozvoljava plovidbu tankerima u vlasništvu zemalja koje je proglasio neprijateljskim prema sebi, što je de facto cijeli Zapad, dok su SAD blokirale iranske luke i ne dozvoljavaju snabdijevanje iranskom naftom zemalja koje su im prijateljske u nadi da će to dovesti do kolapsa iranske ekonomije. Ovo posljednje se pokazuje nemogućim, barem kratkoročno, ako ne i srednjoročno, jer Iran ima velike zalihe osnovnih potrepština za civilne potrebe, a izvoz nafte preko Hormuza sada se djelimično kompenzira njenim transportom željeznicom do pakistanskih južnih luka i cestom, u tankerima – što je, iako ukupno gledano, mnogo manja količina nafte od izvoza supertankerima, ipak donosi svjež novac u državnu blagajnu.

Moguće je da će Kina htjeti olakšati Trumpu u tom smislu, s obzirom na to da su SAD i dalje previše važna i previše ozbiljna zemlja da bi Kina bila dodatno pritisnuta uza zid odbijanjem pomoći koju traži. Ali Peking to sigurno neće učiniti na štetu Irana. Naime, samo dan prije Trumpove posjete Washingtonu, Teheran je predao pet tačaka za prekid rata, uključujući i maksimalističke koje su potpuno neprihvatljive za SAD. Uopšte ne isključujem da je to učinio u koordinaciji s Kinom, gdje je iranski šef diplomatije nedavno boravio, a sve kako bi Peking tada imao prostora za kompromis s Trumpom, uklanjanje tih, ionako neprovedivih iranskih zahtjeva, a ostavljanje onih koji su ključni za Teheran – u zamjenu za deblokadu Hormuza. Naime, on nije bio pod kontrolom Teherana ni prije rata, a njegova blokada je samo poslužila da niveliše njegovu potpunu vojnu inferiornost u odnosu na SAD prebacivanjem pažnje rata na globalni nivo zbog energetske krize koja prisiljava Trumpa da okonča rat.

Naime, Kina apsolutno nema interesa da učestvuje u slabljenju iranskih pozicija. Štaviše! Jači Iran joj koristi jer slabi američke pozicije na Bliskom istoku, što zauzvrat stvara dodatnu perspektivu za još intenzivniju saradnju Pekinga s ključnim arapskim zemljama – posebno u vezi s prelaskom s petrodolara na (petro)juane u trgovini. Bilo kako bilo, Trump i Xi će pregovarati o svemu tome, a šta će na kraju izaći na vidjelo, i hoće li uopšte – pokazat će samo vrijeme.

Treća tačka: Tajvan. Za Kinu je ovo pitanje nad svim pitanjima i ona ne želi praviti kompromise ni sa kim kada je u pitanju njen krajnji strateški cilj (ali zasad ne u vojnim sukobima) – stavljanje ostrva pod svoju jurisdikciju. Međutim, uprkos „bapskim pričama“ da će Trump predati ostrvo Kini u zamjenu za nešto, to se sigurno još neće dogoditi. SAD nisu zainteresovane za naglo regionalno jačanje Kine u takvom scenariju – a to bi se sigurno dogodilo. S opasnim zaglavljivanjem američkih točkova u Iranu, trenutna predaja Tajvana Kini bi potpuno smanjila uticaj SAD-a u svijetu. Kina bi sigurno morala dati nešto veliko za tako veliki američki ustupak (vjerovatno Iran).

Ali budući da je to za nju previše rizično u smislu projekcije njene globalne moći, koja više ne bi postojala na Bliskom istoku bez Irana, to se sigurno neće dogoditi. Naime, u tom slučaju SAD bi lako zaustavile kinesku projekciju moći vršeći pritisak na Arape, koji tradicionalno nisu spremni na bilo kakav značajniji otpor, a kamoli na iranski. Osim toga, Peking računa na činjenicu da će se s padom američkog utjecaja u svijetu, i sam Tajvan na kraju odlučiti vratiti kontinentalnoj Kini prema potvrđenom hongkonškom modelu “jedna zemlja, dva sistema”.

Zato ono u što vjerujem jeste neki kompromis ili ravnoteža – i oko Tajvana i oko Irana. To zasnivam na činjenici da Trump nije želio izraziti ni jednu riječ kritike stanja kineske demokratije i njene političke strukture, što su mnogi u američkom političkom miljeu oduvijek (i sada) činili (a Trump je svakako činio, kao i sve prethodne administracije). Preciznije, vjerujem da će Trump zamrznuti prethodno dogovorene isporuke američkog oružja Tajvanu u vrijednosti od 10 milijardi dolara, s obzirom na to da bi provedba tog sporazuma bila ogroman iritant za Xija i potpuno bi paralizirala svaku saradnju između dvije zemlje, a moguće ih i dovela na rub sukoba. Dakle, zaustavljanje isporuke oružja Tajvanu u zamjenu za kinesko deblokiranje Hormuškog tjesnaca, a moguće i neku vrstu skladištenja iranskog obogaćenog urana tamo za prijateljske zemlje, što je Moskva već predložila Trumpu.

Svakako su u igri različite opcije. Kako je globalna geopolitička situacija previše složena, a niko ne želi Armagedon – ništa se ne može i ne smije isključiti. Ono što je jučer bilo nezamislivo, već sutra može postati stvarnost.

Šta je s Rusijom i Ukrajinom?

Mnogi vjeruju da će Trump i Xi u Pekingu razgovarati i o rješavanju ukrajinskog rata, u kontekstu aktivnijeg uključivanja Kine u pregovore i vršenja većeg pritiska na Vladimira Putina, s obzirom na to da je Rusija, nakon što je odsječena od Zapada kroz historijski neviđene sankcije, sada uveliko ekonomski ovisna o Kini.

Vjerujem da je ovo najmanje vjerovatno mjesto za uspjeh. Iz dva razloga:

Prvo, sam Trump ne želi da se iko izvana miješa u mirovni proces onako kako ga je zamislio i kako ga vodi – a nakon čega želi urezati „novi zarez“ na „zapis“ ratova koje je „uspio riješiti“ za nešto više od godinu dana svog mandata (kako sam kaže, ukrajinski rat bi bio osmi koji je riješio, iako bi, realno, bilo teško pronaći nekoga u svijetu ko bi mogao izbrojati ove riješene ratove). Osim toga, ulazak Kine u evropski prostor kao zemlje koja može osigurati mir na kontinentu je najmanje što Trump želi u kontekstu uspostavljanja potpune američke kontrole nad Evropom i njenim procesima.

I drugo, iako je Rusija nesumnjivo ekonomski veoma zavisna od Kine, vrijedi i suprotno: Kina je veoma zavisna od ruskih resursa, posebno nafte i plina. Još više nakon gubitka Venecuele i blokade Hormuškog moreuza. Kineska strateška vojna zavisnost od Rusije kao najveće nuklearne supersile uz SAD još je veća u kontekstu globalnog geopolitičkog sukoba SAD-a i Kine koji neće nigdje nestati nakon samita u Pekingu.

U takvim okolnostima nemoguće je očekivati ​​promjenu smjera Pekinga prema Moskvi. Štaviše! Doći će samo do daljnjeg jačanja odnosa (ne nužno u antiameričkom smjeru, već u smjeru zaštite vlastitih interesa i strategija, iako će se često sukobljavati sa SAD-om u određenim ključnim globalnim tačkama). To potvrđuje i najava iz Moskve na dan pisanja ovog teksta, koja potvrđuje aktivne pripreme za dolazak Vladimira Putina u Peking, vjerovatno do kraja maja.

Na neki način, Peking postaje centar razgovora za konačno definiranje dugoročnijih odnosa unutar ovog ključnog globalnog geopolitičkog trougla. Preciznije – za uspostavljanje pravila ponašanja kako bi se spriječila nekontrolirana eskalacija koju sve tri strane u ovoj velikoj geopolitičkoj igri istinski ne žele, što je, uostalom, pokazao i prošlosedmični samit u Pekingu.

Ruske sumnje i opće nepovjerenje

Ali ovdje vrijedi napomenuti još nešto! Kina uvijek naglašava da joj nije u interesu da Rusija bude poražena od Zapada u ukrajinskom ratu. Ali, kako i ukrajinska strana priznaje, ona u tom ratu zarađuje mnogo novca isporučujući dronove i dijelove za njih i ruskoj i ukrajinskoj strani. Stoga ne čudi što su prošle sedmice čak i neki ruski analitičari bliski Kremlju izjavili da bi kineski lideri u Pekingu imali mnogo toga da objasne Putinu. Oni idu i dalje, tvrdeći da Evropa čvrsto stoji uz SAD u ukrajinskom ratu, što je nesumnjivo američki projekat slabljenja Rusije, dok Kina stoji uz Rusiju samo na političkom nivou i da zarađuje novac od jeftinih ruskih sirovina koje su se sada preselile sa evropskog na kinesko tržište.

U ovim sumnjama svakako ima istine, kao i činjenica da su Moskva i Peking sinhronizovali svoje aktivnosti na vanjskoj politici i ključnim geopolitičkim temama na najvažnijoj međunarodnoj platformi – Vijeću sigurnosti.

Ali ono što Moskva sigurno zna jeste da svaka velika zemlja ima svoje nacionalne interese i da se prema njima prvenstveno postupa. Svakako nije u interesu Kine da ratuje sa SAD-om i Evropom zbog rata koji je započela Rusija, bez obzira koliko Peking to opravdava kao prisilno i ono koje Moskva nije mogla izbjeći. Kao što Rusija sigurno ne bi ratovala sa SAD-om na strani Kine ako bi ova potonja ratovala s njom zbog Tajvana. Također bi pružila političku i ekonomsku pomoć Kini samo u mjeri u kojoj može.

Međutim, nema sumnje da bi Rusija i Kina pomagale jedna drugoj kroz masovne isporuke oružja ako bi jedna od njih bila pod prijetnjom vojnog poraza, jer bi to ugrozilo nacionalnu sigurnost obje zemlje. Primjer da se i Rusija i Kina vode prvenstveno svojim nacionalnim interesima je već spomenuta Venecuela, a sada i Iran, kojima nisu pružile neposrednu vojnu pomoć. I naravno, najvažnija stvar u svemu ovome je činjenica da dvije susjedne mega-države nisu ni klasični vojni saveznici, te da ne bi imale nikakve obaveze da se bore u zajedničkim vojskama.

Ali bilo kako bilo, u svemu tome je važno još nešto. Niko više nikome ne vjeruje, ili barem ne slijepo (ali vremena su preopasna da se ne pregovara). SAD Kini, Kina SAD-u; Evropa SAD-u, SAD Evropi; Rusija, dobro nagorena, već dugo hladno puše na sve. Dakle, vjerovatno donekle i na Kinu, što dokazuju gore navedene sumnje – za sada samo određenih analitičara, a vjerovatno je i suprotno tačno. Kina zadržava pravo da sumnja u neki mogući veliki američko-ruski dogovor s ciljem suzbijanja njenih globalnih interesa – iako, objektivno – niko ozbiljno ne vjeruje u tako nešto ni u Pekingu, Moskvi, ni u Washingtonu. Jednostavno je prekasno za neku američko-rusku renesansu. Previše blata se u međuvremenu nakupilo u njihovim odnosima i bit će teško to očistiti u bliskoj budućnosti, ako uopšte.

Zapravo, svijet se našao u začaranom krugu sukobljenih interesa i brzo rastućeg nepovjerenja između ključnih država, što mu ne daje nikakve svijetle perspektive. Za sada, jedino što svijet sprječava izbijanje novog globalnog rata i kataklizme, paradoksalno, jeste strah od velikih sila međusobnog uništenja s razornim nuklearnim oružjem koje posjeduju.

Ali hoće li taj strah potrajati ako količina sukobljenih interesa unutar ključnog globalnog geopolitičkog trougla postane prevelika i ako jedna od njih ipak krene u konačni obračun po principu sve ili ništa jer će vjerovati da ionako nema više šta izgubiti?

Zoran Meter (Geopolitika)