Za koga umiru Bosanci u Siriji : Rat koji se za sada vodi na tlu Sirije nije sirijski
Ovaj tekst, iz više razloga, neće doprijeti do onih kojima je namijenjen, ali moľda hoće doprinijeti da eventualni budući putnici u, nekada prelijepu Siriju, a sada nedođiju, razmisle barem tren prije no što budu instrumentalizirani od instrumentaliziranih mobilizatora topovskog mesa u ratu – s onu stranu Boga. Njihov i naš veliki neprijatelj je emotivna percepcija dunjaluka zasnovana, između ostaloga, i na poplavi šerijatsko-pravnih mišljenja – fetvi – koje donose krajnje zbunjeni smetenjaci – strateški slijepci.Najveći broj fetvi se, naľalost, odnosi na anatemiziranje, pa čak i fizičko uklanjanje drugog i drugačijeg! Osnovno pitanje je otkud i zašto se samozvani tumači šerijata pijano pridrľavaju ove biblijske norme i narativa. Kur’an je kristalno i telegrafski jasan: u vjeri prisile NEMA! U modernoj muslimanskoj istoriji Homeini je označio eru inflacije fetvi odapinjanjem one globalno štetne fetve o smaknuću Salmana Rušdija koja je naknadno povučena?! Potonjih godina javnost je bukvalno zasuta jednom te istom kategorijom fetvi – uklanjanje neistomišljenika!
Otuda svjedočimo čitavom spektru muslimansko-muslimanskog animoziteta – neislamskog ponašanja muslimana: od ubacivanja eksplozivnih naprava kroz prozore dľamija jednih drugima za vrijeme obreda pa sve do dizanja u zrak bogomolja i čitavih kvartova koji pripadaju rivalskoj muslimanskoj frakciji.Vrlo često se izopštava i anatemizira čitav jedan korpus – šiitski?! Zatim slijede fetve koje dolaze iz muslimanske alternative protiv, po njihovu mišljenju, neislamskih reľima u sluľbi neoimperijalizma. Naľalost, i nas je zapljusnuo talas biblijske interpretacije vjere gdje pojedini vjerski vrhovnici u našem regionu s lahkoćom proizvode fetve i isključuju one druge produbljujući time nesporazume, producirajući fragmentaciju i tovareći breme svjetini koja pristaje na status malodobnosti. Na drugoj strani ne registrujemo fetve o interaktivnom djelovanju na planu unaprjeđenja ľivota Ljudi. Drugim riječima: nema fetvi o poticanju odgovornog ponašanja Čovjeka – zastupnika Boľijeg na Zemlji. Jer, osnovna zadaća je da kroz multidisciplinarni interaktivan i konstantan dijalog i djelovanje iznalaze forme međusobne saradnje (Kur’an 42:38)!Zašto ginu, po svemu sudeći, mladi ljudi iz Bosne i Hercegovine na sirijskom ratištu? Kako uvjeriti te ljude u besmislenost ratovanja uopšte, a posebno u besmislenost njihove instrumentaliziranosti da ratuju u tuđem ratu?
Sirijski, a nije sirijski, muslimanski, a neislamski rat
Prije svega, taj prljavi rat koji se za sada vodi na tlu Sirije nije sirijski. Geopolitički gledano, on je izraelsko-iranski rat, a sa ideološkog stajališta je muslimansko-muslimanski s obzirom na prefiks dvije glavne struje u muslimanskom svijetu koje su ponovno, nakon više stoljeća otkopale sjekire. Dakle, treba napraviti jasnu distinkciju i podvući: jeste muslimanski, ali je neislamski rat. Neislamski je rat bez obzira na to što se obje grupacije – i šiitska i sunitska – pozivaju svaka na svog boga jer očito je da Boga nisu razumjeli, bez obzira na to što su u posjedu Njegove Upute već skoro milenij i po. Dokaz za prednju tvrdnju je inflacija fetvi kojima se odrubljuju glave uz tekbir – Allah je najveći! Fetvologiju bazira svako na svom šerijatu! Najdestruktivnije i najretrogradnije fetve proizvode grupacije koje su instrumentalizirale i ove naše mladiće.
Glavna karakteristika ponašanja ovih grupacija u zaposjednutom teritoriju je briga da sravne sa zemljom sve što, po njihovu mišljenju, nije islamsko. Primjera te vrste vjerske ignorancije imamo od Afganistana preko Libije, Somalije, Malija itd. Oni ne vode računa da uspostave red, rad, snabdijevanje vodom, energentima ili osnovnim ľivotnim namirnicama. Prvenstvena zadaća im je da u zaposjednutom prostoru poruše (i) muslimanske simbole, mauzoleje, turbeta, grobove bez obzira na to da li se radilo o pejgamberovim drugovima ili pojedincima i artefaktima iz muslimanske istorije. Skoro su u Siriji ispraznili sadrľaj groba jednog od pejgamberovih savremenika!? Izjednačili se u zvjerstvima koje je činio Assadov represivni aparat i tako zasjenjuju časne ciljeve revolucije – čine medvjeđu uslugu revolucionarima i Assadu produľavaju mandat, idu naruku spoljnjim mešetarima i, što je najgore, dodatno cijepaju ostatke sirijskog sna.
Upravo ovakvo njihovo ponašanje na teritoriji Sirije reduciralo je i skoro bacilo u zaborav prvobitne ciljeve sirijskog revolta koji blijede usljed sveopšte devastacije tog dijela podneblja! Sirijska opozicija – borci za svrgavanje nedemokratskog jarma – skoro se i ne zamjećuju usred dirigiranog haosa jer su u nekada prelijepu Siriju ušetale grupe koje svima drugima više trebaju nego sirijskom narodu?! Glavni akteri trljaju ruke. Iako kraj nije ni na vidiku, već se sada kroje strategije zaposjedanja tog prostora u koji će sa istoka i sa zapada, pored čovjekoljuba, nagrnuti i vojske mešetara – od perača prljavog novca do berača profita, sirovina… Koliko je u postratnom periodu, samo na malom prostoru poput Bosne i Hercegovine, mešetarenjem i (ne)znanjem uništeno proizvodnih kapaciteta, posebno onih koje su zaobišla ratna razaranja, a koliko je prljavog novca oprano – nikada se neće utvrditi?!
Sirija i sirijski narod su kolateralna šteta
U intervjuu argentinskoj televiziji 18. 5. 2013. godine, Assad je ovaj sukob nazvao svjetskim! On ima elemente globalnog sukoba interesa i biće veoma interesantno pratiti kada, na koji način i u kojoj fazi će se u njega uključivati glavni akteri. Za sada se u ovoj krajnje bremenitom i zapaljivom prostoru na relaciji Teheran – Bagdad – Damask – Tel Aviv ratuje putem opunomoćenika. Glavni akteri su Tel Aviv i Teheran. Sirija i sirijski narod su kolateralna šteta. Kako razuvjeriti one koji su za ostvarenje izraelske neutaľive ľeđi za (regionalnom) globalnom medijskom, političkom i ekonomskom dominacijom instrumentalizirani a da toga moľda nisu ni svjesni? Kako razuvjeriti one koji tvrde da neke drľave sa etiketom polumjeseca, kao Saudijska Arabija koja ne štedi sredstva i politički utjecaj – nesvjesna usloľnjavanja situacije i računā koje će na kraju kad se upali svjetlo – neko morati platiti. Nisu rijetki ni oni koji izraľavaju bojazan da reľim u Rijadu ne računa da bi ceh ovakvog hazarderskog ponašanja mogao platiti glavom. Prirodno je da će neokolonijalna/neoimperijalna dominacija neuporedivo biti lakša kada se određeni teritorij devastira i kada mu se istroše ljudski i ekonomski resursi. Upravo tada se najefikasnije u ciljanom teritoriju formira tuđa strateška dubina. Strateškim ispumpavanjem – ekonomskom devastacijom i društvenom degradacijom – ciljane teritorije po pravilu postaju tuđom strateškom dubinom u kojima se jednostavnije kapitaliziraju prirodni i drugi resursi.
Pomoć u definiranju prirode sukoba koji se, za sada, vodi na sirijskoj teritoriji ponudio je šiitski vrhovnik i glavnokomandujući libanskog Hezbollaha šejh Hassan Nasrallah u ekspozeu koji je s nepoznate lokacije, 9. 5. 2013. godine, dao TV Manar. U ekspozeu izriče zloslutno upozorenje: "Mi vam (obraća se sirijskoj opoziciji) kaľemo da nećete biti u stanju vojno poraziti ovaj (sirijski, op.a.) reľim!" Tada je prvi put priznao gubitke boraca Hezbollaha na teritoriji Sirije i podvukao da se pretjeruje s brojem poginulih boraca Hezbollaha u Siriji. Te brojke se kreću, zavisno od izvora koji ih plasira, od nekoliko desetaka do nekoliko stotina – prema izvorima sirijske opozicije. U ovoj fazi je to prevelik i vrlo signifikantan broj imajući u vidu da se radi o najelitnijim postrojbama ove ideološki utemeljene vojno političke strukture koja je, poslije Izraela, najkompaktnija vojna i društvena formacija u regionu i skoro da nema rupa ni po vertikali niti po horizontali. Gospodin Nasrallah u istom govoru je zaprijetio dubljim i sveobuhvatnijim angaľmanom ako situacija dodatno eskalira i zaprijeti reľimu u Damasku!Njegovom prijetnjom da neće dopustiti da sirijski reľim padne, sirijska kriza definitivno dobija pravi nazivnik – vjerskog sukoba na šiitsko-sunitskoj razdjelnici… Hassan Nasrallah je takođe izjavio da je igranje na kartu vojnog rješenja velika avantura i zabluda te da su oni koji pretenduju da su "prijatelji" Sirije, ustvari njeni neprijatelji i s one strane su opšteg strateškog interesa… "Poručujem časnim ljudima, mudľahedinima, herojima: Uvijek sam vam obećavao pobjede, a sada vam obećavam još jednu", rekao je Nasrallah na proslavi 13 godina od povlačenja izraelskih vojnih snaga iz Libana. Zlokobne su riječi ovog šiitskog (perzijskog) stratega iz Libana koje u potpunosti korespondiraju sa Hamneijevom skorašnjom izjavom o punoj i bezrezervnoj podršci Assadu!
Ko su glavni akteri
Sasvim je drugo pitanje kome uopšte takav sukob treba. Teoretičari zavjera traľe znakove u činjenici što je ista imperijalna sila iznjedrila Izrael i Saudijsku Arabiju i dodaju kako su obje tvorevine dosljedne u svojoj ulozi, s tim što Izrael ostvaruje svoje, dok ova druga imperijalna tvorevina realizuje tuđe strateške interese.Eruptivna inflacija fetvi kojima se odobravaju arapsko-arapski pokolji i dodatno drobi ionako ideološki razdrobljeno tkivo doprinosi još većem nivou zbunjenosti populusa. Skoro isključivi krivac za svekoliku zbunjenost snosi ulema zbog svoga strateškog sljepila. Nije dovoljno osuđivati akte kad se dogode nego edukativnu i akademsku aktivnost moraju usmjeriti preventivno – u stvaranju pretpostavki za optimalnu standardizaciju ponašanja pripadnika islama u skladu s Knjigom – međusobnoj saradnji u porodici narodā u poticanju stvaralačkih i kreativnih energija za boljitak Čovječanstva! Rezultat strateškog sljepila kod uleme je horizontalna i vertikalna razrokost arapskog i muslimanskog svijeta. Ilustrativan primjer strateškog sljepila i/ili oportunističkog ponašanja klerika nalazimo upravo kod onih najviše rangiranih: aktualni vrhovnik Al-Azhara, najprestiľnije univerze u muslimanskom svijetu, apelovao je na demonstrante da se ne okupljaju na Tahriru, ali je, po Mubarakovu detroniziranju, odmah pozvao sirijskog predsjednika Assada da odstupi?!
Nije ni čudo da im populus i ne razabire dubinu medijskog, političkog i ekonomskog rata. U dubini i ovog rata leľi cionističko rješenje bliskoistočnog problema. To se najefikasnije postiľe kad se tuđim instrumentom gloginje mlate, a to se, naľalost, u ovoj situaciji ogleda u potocima tuđe krvi, ljudskim ľivotima, ekonomskoj devastaciji i društvenoj degradaciji tuđeg teritorija.Americi, usljed dugova i teške ekonomske situacije, nije preferabilno voditi treći rat u regionu, ali joj naruku idu milenijski nacionalni i vijekovni ideološki resentimani i spremnost glavnih protagonista da nezarađenim sredstvima (crnim zlatom), a tuđim ľivotima za sada ratuju za njima nejasne ciljeve. Svaki, a posebno ovaj rat za koji je američka politika kontrolisanog haosa pripremala sinopsis posljednjih nekoliko decenija je fantastičan alat kojim se postiľu najmanje dvije veoma vaľne stvari:
1. Finansijsko-komercijalni i industrijski generator – prodaja starog i zanavljanje modernog vojnog arsenala i logističkih kapaciteta;
2. Stvaranje strateške praznine radi efikasnijeg ostvarivanja neoimperijalnih interesa u ciljanom području.
Ko su glavni akteri? Koje su im nakane? Čiji su im planovi? Ko je i čijim sredstvima upregnut za ostvarenje tih planova?
Za ovaj kolonijalni implant je dovoljno reći da strateška stoljetna medijska i politička orkestracija ugroľenosti njegove opstojnosti i slijepa podrška Londona i Washingtona hegemonističkoj politici ove vojno-političke strukture situiraju Izrael u poziciju da nekaľnjeno demonstrira bahatost u odabiru i nekaľnjenoj primjeni najbrutalnijih taktičko-operativnih sredstava – izvan normi međunarodnog prava?! Izrael koristi političku i medijsku zavjetrinu.
Saudijska Arabija – Iran
Zvuči paradoksalno, ali je trenutno veći animozitet između Arapa i Irana (Perzijanaca) nego što je bio prije nego su postali muslimani?! Jer, Perzijanci skoro da nisu ni zamjećivali Arape na horizontu. Nisu ni imali razloga jer skupina arapskih plemena sve do pojave islama nije predstavljala nikakvu prepreku perzijskoj imperiji. Danas, međutim, nije rijetkost na ulicama Teherana naići na intelektualce koji će vas ubjeđivati kako su divlji Arapi uništili njihovu imperiju i kako i danas ukopavaju ľivu ľensku novorođenčad zbog toga što ih smatraju teretom za porodicu i društvo! Simptomatično! Ni jedno ni drugo nije istina. Vizantijska je vojska u decembru 627. godine briljantnom pobjedom kod Nineve zakucala posmrtni čavao u nekada nezaobilaznu perzijsku imperiju koja će veoma brzo potonuti u bespomoćnu i beznadnu anarhiju i prestati postojati. Tek kasnije (634) završiće pod naletom nove regionalne i globalne snage oličene u islamskom halifatu. Prostor ne dopušta, ali bi baš ovdje bilo krajnje izazovno razabirati razloge tihe konverzije prvobitno sunitskog Irana u šiitsku strukturu, odnosno konverziju Arapa u sunizam nakon što su predominantno bili šiiti. Ali treba kazati da novija istorija muslimana biljeľi niz uzajamnih strateških grešaka ove dvije razdjelnice kojima su definitivno iskopane ratne sjekire sa neizvjesnim epilogom. Faktografski pregled događaja i neracionalnog ponašanja aktera sugeriše razmjere strateške praznine obje komponente.
Pođemo li od centralne kolonijalne cionističke tvorevine kojoj britanski neokolonijalizam i američki neoimperijalizam poklanjaju danonoćnu paľnju sustavno je podupirući finansijskim injekcijama, medijskim i političkim niveliranjem terena za nekaľnjeno zaobilaľenje međunarodnog prava, primjećuje se nekoliko fakata koji promatrače ne ostavljaju ravnodušnim.Nije tajna kako se vrlo efikasnim i oprobanim sistemom preusmjeravanja paľnje na sporedne, nerijetko i efemerne, događaje omogućava Izraelu da čereči ne samo palestinsku zemlju. Preferabilno je naznačiti neke događaje koji ne spadaju u sporedne.Potpisivanjem Mirovnog sporazuma sa Egiptom u Kamp Davidu 1978. godine marginalizira se respektabilan – Izraelu neophodan – spoljni neprijatelj. Egiptu je, uz marginalizaciju, namijenjena uloga medijatora za nekoliko ključnih aspekata od kojih je i otupljivanje animoziteta prema Izraelu i normalizacija odnosa na relaciji Izrael – Arapi. S druge strane, Izraelu je bio neophodan još respektabilniji spoljni neprijatelj. Kako ga pronaći da bude što uvjerljiviji? Nenadano je američko britanskoj alijansi "nestalo" planova za nešto ranije, u vlastitoj radionici, formiranu marionetsku kreaciju – Iran. Treba li napominjati da su obavještajne sluľbe USA i Velike Britanije danonoćno sustavno bdjele nad šahovim reľimom.
Najbolja potvrda takvog djelovanja je "Operacija Ajax", u kojoj su CIA i MI6 orkestrirali puč kojim je 1953. s vlasti svrgnut Mosadek i učvršćen šahov marionetski reľim. Nije li ta operacija doprinijela da pretjerana samouvjerenost i sila šahu Pahlaviju pomuti pamet pa će New York Timesu 1973. godine izjaviti: …Vi (zapadne zemlje, op.a.) povećali ste cijenu ľitarica za 300%, šećera, cementa isto tako… Vi kupujete našu naftu i ponovo je prodajte nama u vidu naftnih derivata stotinu puta skuplje nego što ste nama platili za nju… Jedina ispravna stvar da ubuduće plaćate makar deset puta više za našu naftu…Nije li kolonijalna i neoimperijalna ikona – Pahlavi ovom izjavom demonstrirao nedopustivu bahatost, alarmirao svoje sponzore i doprinio sazrijevanju spoznaje da se šah oteo s lanca? Nije li tako ostavljen prostor da baš islamska revolucija "ušeta" u taj svojevrsni britansko-američki dominion kako bi permanentno producirala konstruktivan strah kod Izraela? Što je strah za izraelsku bezbjednost veći, to je posao AIPAC-a (American Israel Public Affairs Committee) lakši na planu mobilizacije svih vidova podrške Izraelu i kapitaliziranja zbunjenosti u muslimanskom svijetu.
Efikasna iscjepkanost prostora
Iranska revolucija je postigla nekoliko ciljeva:
1. Nasmrt je isprepadala arapske reľime i stvorila pometnju budući je u muslimanskom svijetu pojmljena kao model;
2. Pometnja je potakla diferencijaciju "za" i "protiv" modela u muslimanskom svijetu, pa čak i u zemljama sa muslimanskom manjinom, uključivo i bivšu nam SFRJ;
3. Obnovila teškokalibarski (čak i u arapskom svijetu modifikovani) vokabular o uništenju cionističke garniture u Tel Avivu – najdraľi poklon Izraelu itd.
Nećemo analizirati šta je ostalo od modela, ali je dovoljno reći da islamska revolucija poput iranske nije više model u (muslimanskom) svijetu. Primjera radi, Iran je, prema podacima za 2009. godinu, platio 11 milijardi dolara za uvoz naftnih derivata?! Za elaboraciju terminološke odrednice "islamska revolucija" nema prostora, ali je dovoljno reći da je sama sintagma sa vjerskog stanovišta upitna i teško odrľiva jer kolidira sa temeljnim odrednicama islama koji isključivo promovira društveni dogovor! Ova dva krupna događaja – egipatsko-izraelski sporazum i revolucija (islamska!) u Iranu – uokviruju novu panoramu regiona! Kako razaznati ko je od revolucije kao takve najviše profitirao? Ne treba pretjerana pamet da se zaključi da su svi bili na gubitku, osim Izraela i Amerike. Pometnja u nizu arapskih drľava izazvana strahom od izvoza islamske revolucije je sve reľime (a svi su manjinski) u regiji, sasvim prirodno, gurnula u zagrljaj jedinog zaštitnika Amerike. Amerika je taj poklon znalački kapitalizirala: na jednoj strani se pozicionirala kao saveznik prestrašenim vladarskim garniturama stvarajući prostor za obilan i neupitan dotok energenata i kapitala, a na drugoj strani je tako isprepadanim i nesigurnim reľimima izbijala sve adute iz ruku i paralizirala ih do te mjere da su za svaku sitnicu po svoje mišljenje išli u Washington, a da ne govorimo o njihovoj paralizi i izostanku kontribucije za rješenje centralnog geopolitičkog problema – palestinskog pitanja…
Nerazborito bi bilo ispustiti iz vida dramatične razmjere podijeljenosti u arapskom svijetu nastale nakon potpisivanja egipatsko-izraelskog sporazuma: Egipat se izoluje, Arapska liga seli iz Kaira, vrši se diferencijacija na izdajnike i one druge, uglavnom retoričare, formira se muslimanska alternativa protiv reľima u orbiti Amerike (dľihadlije, tekfirdľije..), niču militantni pokreti na toj osnovi, vode se pravi arapsko- arapski medijski, politički, pa i oruľani ratovi… To se opet u američkoj reľiji pokušava amortizirati mobiliziranjem regionalnih resursa za antisovjetski rat u Afganistanu. Arapskim reľimima se sugeriše i oni uglavnom prihvataju borbu protiv militantnog islama (neutemeljena sintagma i svrhovit tuđi konstrukt) osnivanjem i snaľenjem represivnog aparata, što je najučinkovitiji generator proizvodnje armije smetenjaka i nezadovoljnika. Fragmentacija Orijenta je u posljednjih skoro 300 godina primarna zadaća Britanskog ministarstva kolonija u čijoj radionici je i nastao Wahabizam pa sve do Kisindľerove doktrine "nove regionalne strukture" prema kojoj efikasna iscjepkanost tog prostora pojednostavljuje upravljanje!
Stanje strateške iscijeđenosti Arapa i njihova regionalnog i globalnog nesnalaľenja odslikava potonja neoimperijalna invazija na Irak. Nemoćno i infantilno su prešutjeli tektonske poremećaje u kolijevci civilizacija – Iraku. Neki su se i radovali: eliminaciji Saddama, profitu itd. Tek su naknadno shvatili zastrašujuće razmjere i konture budućeg regionalnog konflikta generiranog na bazi neosnovane, a svrhovite hajke protiv oruľja za masovno uništenje za koje su i oni znali da ga Saddam ne posjeduje. Amerikanci su ključeve Iraka predali Iranu tako što su (ne)namjerno aminovali sektašku osnovu iračkom društvu za koje je nemoguće proizvesti potku da sastavi pokidane niti imajući u vidu bezrezervnu odanost šiitskih lidera i pastve vrhovništvu. Znakovito je da su, uz rezerve cijelog svijeta (Annan, Shroeder, Putin, Širak…), za prve izbore koje je proklamovao Bremer, prvi američki valija u postsadamovom Iraku, bezrezervno bila samo četvorica: Bush, Blair, Hamnei i šiitski klerik iz Iraka Sistani?! Danas Al-Maliki, šiitski premijer Iraka, potvrđuje visok stupanj solidarnosti njegova sa Assadovim reľimom! Još kad povrh svega dodamo zastrašujući (za Izrael fiktivni, a za Arape stvarni) vokabular iz Teherana, onda tek naziremo lahkoću vladanja – divide et impera – u ciljanoj prostoriji!
Otkopavanje ratnih sjekira
Kad otresemo medijsku prašinu kojom je vršeno zamagljivanje ciljeva i ako se oslobodimo emotivnog zanosa, izranjaju prave, ponekad i katastrofične, razmjere štete koju su ti reľimi priređivali svojim narodima ostvarujući tuđe strateške interese. Nikad se neće moći izračunati sve štete od Saddamove instrumentalizacije u najduľem konvencionalnom ratu XX stoljeća koji je vodio protiv Irana, čime je ustvari samo ojačao tamošnju frišku revolucionarnu vlast. Svi akteri su, moľda i ne znajući, priljeľno i privrľeno na tuđi mlin vodu navraćali Preporučivo je poredati nekoliko događaja. Detroniziranje šaha Reze Pahlavija, regionalnog policajca i kabadahije, u prvi mah je dočekano s olakšanjem. Međutim, islamska revolucija se vrlo brzo pozicionirala kao prijeteći panislamistički koncept ne samo sekularnom basističkom reľimu u Bagdadu. Homeinijev poziv Iračanima da zbace vladu u Bagdadu je dočekan s puno nervoze. Uprkos tome, Saddam je u govoru koji je odrľao 17. 7. 1979. godine pozitivno ocijenio iransku revoluciju i pozvao na iračko-iransko prijateljstvo bazirano na međusobnom uvaľavanju i nemiješanju u unutrašnje stvari. Koliko je bilo istine u tim riječima, teško je reći, ali je Homeini odbio ovaj Saddamov prijedlog i ponovio poziv za islamsku revoluciju u Iraku. To je alarmiralo Bagdad, posebno zbog šiitske većine u toj zemlji za koju je Homeini tvrdio da je potlačena. Nije tajna da su šiitski klerici u Iraku podrľavali Homeinija, što je, s obzirom na vertikalni ustroj šiizma, vrlo opasno. Uz punu američku saradnju sa Saddamom i Saudijska Arabija je, osim političke, Saddamu obećala i finansijsku podršku od milijardu dolara mjesečno! Saudijski kralj Halid je po ulasku Saddama u Iran poslao Saddamu pismo u kojemu doslovno traľi slomi te glupe Irance!?!Vrlo je znakovito da je Sirija još tada, uz samo nekolicinu zemalja na svijetu, bila na strani Irana! U aprilu 1982. godine rivalski basistički reľim u Siriji zatvara naftovod Kirkuk – Baniyas (Mediteran) i bolno sankcioniše Irak. Irački priliv od izvoza nafte smanjuje se za 5 milijardi dolara mjesečno!
Izvoz revolucionarne politike u Meku i Medinu
Nerazborito je zanemariti bahatost saudijskih vlasti i neodmjereno ignorisanje osjećaja milijardu i po muslimana na svijetu rušenjem grobova pejgamberovih prijatelja, pa čak, u posljednje vrijeme, i uklanjanjem njegova groba i njegova minbera iz njegove dľamije u Medini?! Unatoč svemu, nezahvalno je cijeniti suštinu iransko-saudijskog nesporazuma. Međutim, antiameričke i antiizraelske demonstracije u mekanskom i medinskom haremu koje su iranski hodočasnici uobičajili od 1981. kulminirale su 31. 7. 1987. godine kada je saudijska policija pokušala izolovati jednu grupu protestanata. Tom prilikom je u sukobu policije i demonstranata poginulo preko 400 ljudi za vrijeme hadľa i tako je narušen i okvir običajnog prava još od predislamskog perioda.Homeini će 1987. godine pozvati Saudijce da zbace vladarsku lozu Sauda s vlasti. Iranske hadľije su suspendovale svoj odlazak na hadľ u periodu 1988 – 1990. godine. Od 1990. iranske hadľije odrľavaju svoje prosvjede i demonstracije unutar prostora na kome su smještene. Diplomatske odnose će dvije zemlje ponovo uspostaviti 1991. godine od kada će saudijske vlasti ponovo dozvoliti iranskim hadľijama da pohode Kabu i otada su im dozvoljene demonstracije unutar svoga kampa.Nije to prvi incident sa Kabom. Još je 930. godine šiitska sekta ismailita priredila horor hodočasnicima napunivši mrtvim tijelima izvor Zamzam i tom prilikom je odstranila i odnijela Crni kamen sa zdanja Kabe koji je bio njihovu posjedu 23 godine. Abasidski halifa je 952. godine platio enormno visok otkup za taj simbol.
Istorija tenzija između Irana i Saudijske Arabije biljeľi da je saudijski kralj Abdul Aziz ibn Saud na nagovor Muhameda ibn Abdul Wahaba odlučio da poruši neke šiitske artefakte i svetišta u i oko Al-baqi'a u Medini… Iranci su takođe od 1943. do 1948. godine suspendovali odlazak na hadľ. Dakle, i prije Homeinija! Otuda izranja pitanje: nije li iranska i arapska, tradicionalno različita, identifikacija s islamom izvor međusobnih animoziteta?! Stoga, iako paradoksalno, ispada da bi Iranci i Arapi imali mnogo manje nesuglasica da ne pripadaju istom ideološkom i civilizacijskom krugu kao što je bio slučaj prije perzijskog prihvatanja islama kada su se jedva i poznavali ili, bolje rečeno, kada Perzijanci skoro nisu ni primjećivali Arape na horizontu.Sve nabrojano predstavlja vrlo kvalitetno gorivo za rasplamsavanje besmislenog međuvjerskog, međunacionalnog rata svim sredstvima unatoč nasušnoj potrebi investiranja, sukladno Kur'anu na koji se pozivaju, u razvoj svojih društava, rada na poboljšanju uvjeta ľivota svojih građana i izgrađivanja pretpostavki za priključak svojih naroda sveopštem svjetskom globalnom napretku s ciljem njihova doprinosa i konstruktivne kontribucije porodici narodā na planeti. U protivnom, vode svoje narode u siromaštvo, ekonomsku i društvenu razmrvljenost i, što je najgore, u – zavisnost? Avdija Hadrović (Oslobođenje)
Komentari