Kliker.info

Uistinu je najveći zločin dušmanina to kada čovjek na kraju, nakon toliko godina muke, dočeka da se raduje dženazi svoga najmilijeg, kaže nam Azra, supruga Fahira Penave, borca Armije BiH, koji je sa još devet svojih suboraca iz čuvene grupe «Vranica» u petak ukopan na haremu Šehitluci u Mostaru. Deceniju i pol njih su krili zločinci koji su ih mučki, kao zarobljenike ubili. – Kako drugačije do još jednim zločinom nazvati to majka ubijenog heroja  kaže ukopala sina, lakše mi je sada. A utrobe  majki su se u petak tresle dok su spuštale dvoju djecu u mezare.  Velika je to bol i ne znam da li  danas iko može pojmiti i razumjeti našu bol. Ali, ipak, pored dženaze, pored bola, vidjelo se neko olakšanje  među članovima porodica. Makar znamo gdje su mezari naših voljenih – kaže nam Azra Penava.   Bol je, kako kaže Penava, okamenila porodice ubijenih iz «Vranice». Suza im je teška i bolna. Ali, nisu duhom klonili. Držali su se dostojanstveno… – Neka svakog zločinca stignu ove teške suze  – dodaje Azra. Na dženazi je bio i Hamid Šarančić. On je u petak ukopao svog najmlađeg sina Nazifa.    Hamd je u ratu izgubio tri sina.  Dvojica, Bajro i Suad,  život su izgubili 1992. godine ubili su ih četnici u rodnom Nevesinju. Čvrsti Hamidov stisak zastave s «ljiljanima» pod  kojom se borio njegov Nazif govorila je više nego hiljadu riječi.  – Da sam mogao crknuti, crkao bih, šta ću, ne mogu glavom kroz zid… – govorio je Nazif. Osman Čamo, sjedio je cijelo vrijeme pored nišana svog «Zlatnog ljiljana», sina Alije. Zamišljeno je gledao. Teške suze čuvao je u sebi. Za šehidom se ne plaće…  Na posljednji ispraćaj sina došao je i Osman Čolić u pratnji kćerke Zejne. Više od decenije je Osman je bio jedan od najupornijih boraca za istinu o nestalim iz «Vranice». Nema institucije u BiH u koju Osman nije ušao s Dževadovom slikom. Tražio je istinu o sinu, njegovom jedincu. Sve je bilo uzalud. Od  velike boli Osman je na kraju teško obolio. Valjda više boli nije moglo u dušu. Od septembra 2005. godine više ničeg se ne sjeća. Čak ni voljenog sina…  Teška životna sudba htjela je da ne dozna da je bio i na njegovoj dženazi.  – Hoće li ih to zakopati – bilo je jedino što je Osman tokom dženaze.  U mezar je sina spustio Omer Ćehić, koji je preživio golgotu «Vranicu». Prošao je kroz sve logore HVO-a i najzadnji bio pušten. Njegovo dostojanstvo i herojska stamenitost govorili su o časti i tome, kako se mnogo puta moglo èuti, da se «ovdje i umire da bi se živjelo». Omerova supruga Mejra bila je neutješna. Bol za njenim Senadom bila je prevelika. Najteže je u petak bilo porodicama Hasana Balića, Feđe Huskovića i Šefika Pobrića. Iako su njih trojica nestali zajedno sa ostalih 13 boraca Armije BiH iz grupe «Vranica» njihovi posmrtni ostatci nisu pronaðeni. Umjesto tabuta, njihove porodice  nosile su samo njihove slike, koje su donijeli i na mjesto za njihov mezar. Uz veliki sabur stalno su isticali nadu kakoćæe i njihovi najmiliji napokon imati dostojanstvenu dženazu i ukop na Šehitlucima. 

Faruk  VELE (Dnevni avaz)

Zašto nije došao Bešlić 

Porodice žrtava «Vranice» posebno su jučer bile ogorčene na gradonačelnika Mostara Ljubu Bešlića, koji nije došao na dženazu mostarskim herojima. – Zaista smo jako pogođeni time. Mi smio građani Mostara i naša je bol velika. Gradonačelnik Bešlić je to miorao razumjeti i pojaviti se na dženazi, pokloniti se žrtvama, i tako pokaže da je gradonačelnik cijelog grada, a ne samo njegovog dijela. Ovim je pokazao da je zaista gradonačelnik samo zapadnog dijela Mostara – rekla je Azra Penava.