Kliker.info

Ponuda koju je putem svog Facebook profila uputila izvjesna Nejra, koja je spremna dati 20.000 dolara za ubistvo prof. dr. Rešida Hafizovića, bit će – nadat je se – predmet ozbiljne istrage ovdašnjih policijskih službi (onog časa kada se dogovore čija je nadležnost).

No, čak i ako se slučajno dogodi da se identificiraju autori prijetnji, teško je povjerovati da će uslijediti ozbiljnije sankcije, tim prije što su već jako dugo ataci na život ljudi u Bosni i Hercegovini uobičajeni i za ovdašnje vlasti statistička činjenica uporediva s procentom nasilja u bilo kojem glavnom gradu na svijetu. Ovdašnji tužitelji dokazano su nesposobni kada treba pronaći napadače izvan njima tako bliskog krim-miljea, a ruku na srce, nisu se iskazali ni u ozbiljnijim slučajevima u tom društvu – ubistvo Ramiza Delalića Ćele još je nezavršena priča. I bukvalno bježe od svih onih slučajeva koji se tiču uglednijih Bosanaca i Hercegovaca: kako god nisu otkrili bombaša koji je prije četiri mjeseca napao kuću prof. dr. Farisa Gavrankapetanovića, tako još tapkaju u mraku i kada je u pitanju napad na kuću jednog od najvećih domaćih privrednika koji se dogodio prije ravno deset godina. Kako onda očekivati da se tužiteljske i policijske snage ozbiljnije angažiraju na običnoj prijetnji smrću?

Tim prije što je i najnaivnijim jasno da iza bolesne javne ponude 20.000 dolara za smrt dr. Hafizovića stoji još bolesniji politički motiv, nešto drugačiji od onih koji su vodili bombaše, ali u svakom slučaju – veza je politika. A politika se na ovim našim prostorima ne istražuje, od nje se živi, profitira, ona je sredstvo bogaćenja i zato ne podliježe istragama. Za sve one koji će me trenutno optužiti za bavljenje isključivo Bošnjacima, mala napomena: nije u pitanju amnestija srpskih i hrvatskih politika, već moje duboko uvjerenje da ovako širok dijapazon prijetnji i napada prisutan na teritoriji glavnog grada govori ne toliko o stanju sigurnosti u prijestonici (nadmoćno naseljenoj Bošnjacima) koliko o apsolutnom nedostatku svake strateške bošnjačke politike koja kao takva ostavlja prostor bolesnim kriminalnim umovima da djeluju nekažnjeno. Nerijetko zarad i vlastitih kratkoročnih političkih i inih koristoljubivih ciljeva.

Nije tajna: već dugi je niz godina prof. dr. Rešid Hafizović meta, baš kao što nije tajna da je prvu otrovnu strelicu na njega odapeo niko drugi do sam (bivši) reis Islamske zajednice BiH Mustafa ef. Cerić. Bilo je to 2005. kada je Cerić, pod krinkom Rijaseta, izdao saopćenje teško kvalificirajući Hafizovića zbog njegovog teksta objavljenog u Oslobođenju ("Oni dolaze po našu djecu") koji je govorio o vehabijama. Kasnije je Cerić vehabije proglasio novim muslimanima, no mnogo je bitnije da ni tada kao ni ranije, pa sve do kraja svog predugačkog mandata nije krio vlastitu ambiciju da uređuje bošnjačku politiku. Aktuelni reis Husein ef. Kavazović nastoji da se od politike distancira, valjda (pre)svjestan koliko je štete i politici i Bošnjacima donio njegov prethodnik, on sustavno odbija jedan po jedan mamac Milorada Dodika i ne pristaje na dnevnopolitičku upotrebu, no i ta gesta zapravo doprinosi razgolićenju apsolutnog nedostatka politike na prostorima koji se već kolokvijalno smatraju bošnjačkim u BiH.

Ko vodi bošnjačku politiku? Sudeći po glasovima iz 2010. pa onda i lokalnim izborima 2012. – nadmoćna je prednost dvije partije, SDA i SDP-a BiH. Može i obratno, da se niko ne ljuti, naročito dvojica lidera Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić. Probali su zajedno, probali su odvojeno, svađali su se i još uvijek se svađaju, no kada se sve sabere i oduzme, Bošnjacima i svim ostalim svojim glasačima ni zajedno ni odvojeno nisu uspjeli ponuditi ništa što bi ličilo na političku strategiju. Najbliže su bili praveći Platformu, no svi se sjećamo kako je završila: u političkom blatu u kojem se još uvijek valjamo. Ko je prvi odustao – što je, evo, već godinu i po najveća politička debata u Federaciji, neodoljivo podsjeća na onu dječiju ko je prvi počeo. No, problem je što se ni Lagumdžija ni Tihić ne mogu pohvaliti dječijom nevinošću ni po jednom drugom osnovu. Naročito ne u vođenjima partija na čijem su čelu.

Ako ćemo pravo, čak i one dječije igre koje malo s jednim, malo s drugim igra Dodik, nimalo nisu naivne. Uostalom teško je povjerovati da je Dodik, koji je nakon godina naklonosti uspio natjerati i odlazećeg američkog ambasadora u BiH da naglas kaže kako njegova vlada ima problem s politikom lidera SNSD-a, inteligentniji, sposobniji i mudriji od Lagumdžije i Tihića zajedno. A koliko god se doktor informatičkih nauka i majstor dejtonskih procedura međusobno politički i ideološki ne slagali, ako im je zajednički interes Bosna i Hercegovina, a ubiše se zaklinjući se u nju i jedan i drugi, teško je povjerovati da su baš toliko slijepi kod očiju pa ne vide da svojim uzajamnim protjerivanjima zajednički upiru u Dodikove ciljeve. Zar je stvarno Lagumdžija preko noći promijenio mišljenje, pa izdao direktivu poslanicima SDP-a BiH da dignu ruke za čitav set zakona za koje samo nekoliko mjeseci ranije nije htio ni da čuje? Zar je uistinu Sulejman Tihić toliko naivan, pa je pomislio da ga ljeta 2013. Dodik više voli nego u jesen 2012? Zar ima iko u SDP-u a kamoli u SDA da nije svjestan koliko Srpska profitira na račun BiH Dodikovim cimanjem čas Lagumdžije, čas Tihića? Uostalom, zar ima iko u ovoj zemlji da vjeruje kako pristajanje na to cimanje može donijeti (dodatne) glasove jednoj i(li) drugoj partiji?

Ma kako i Tihić i Lagumdžija o sebi mislili kao o velikim političarima i ma kako suvereno vladali svojim strankama (doduše, za razliku od SDP-a BiH u kome je Lagumdžija jedan i jedini, SDA već poslovično zovu strankom dva lica, mada se teško može reći da Bakir Izetbegović kao drugo lice uopće ima neki značajniji utjecaj u stranci u kojoj je uznapredovao do Tihićevog zamjenika, što nikako ne znači da bi njegov utjecaj bio i značajno drugačiji), jedina politika koja se strateški prepoznaje i kod jednog i kod drugog je politika vlastitog probitka. Da ne kažem usputnog bogaćenja. Što su veće posljedice njihovih politika, veći je i broj nekretnina kojima se diče. Može i ovako: rezultati njihova angažmana obrnuto su proporcionalni njihovim imecima. I jedino se po tome mogu porediti s Dodikom. Što samo po sebi sve govori.