Kliker.info

Vesna Pusić, ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja u današnjem Oslobođenju detaljno obrazlaže njemačko-britansku inicijativu o Bosni i Hercegovini, Srbiji je izrazila saučešće povodom dolaska iz Haaga Vojislava Šešelja.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

I to je zapravo sve što se o tom agitatoru zla može i ima reći, trošiti snagu na njegove eskapade, njegova iživljavanja na Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću, predsjedniku i premijeru Srbije, nije i ne može biti toliko neukusno koliko su vojvodine ocjene vlastitih proizvoda, ali  je u svakom slučaju degutantno, bespredmetno miješati se u taj unutarnji obračun s one strane Drine.

Uostalom, Haag i Beograd imaju još uvijek jake veze  na kojima će i jedni i drugi polagati ispite prava i pravednosti: osim Šešelja i njegovih (nedovršenih) metastaza, u Scheveningenu su metastaze zločina – Radovan Karadžić i Ratko Mladić. Što će reći da zvaničnoj Srbiji – koju u ovom mandatu predstavljaju upravo Nikolić i Vučić – ni bez Šešelja nije lako, a kamoli će biti s njime.

Uostalom, imamo mi, s ove strane Drine, i svojih radikala. Dvojicu, koji su uredno osvojili dovoljan broj glasova da usele u narednom mandatu u Narodnu skupštinu Republike Srpske, kupio je – kako je svekoliku javnost obavijestila (istina, ne namjerno) Željka Cvijanović, još uvijek aktualna predsjednica Vlade RS-a – Milorad Dodik. Za SNSD. Tako reče premijerka, ogolivši i na taj način političku pijacu. Istina, cijeli su jučerašnji dan institucije RS-a, sve jedna po jedna oličena u kadrovima SNSD-a, fabricirale saopćenja obogaćena tvrdnjom kako je nesretnoj Željki audiouradak montiran. Falsifikat jedan. Ni iz Saveza za promjene nisu ostali dužni, oni također vape za istragom vjerodostojnosti audiouratka, spremni – kažu – na duboka izvinjenja ukoliko se ispostavi da je lažan. No, uvjereni su da nije.

Šta je, dakle, Željka Cvijanović novog rekla u famoznom predmetu svih istraga u RS-u? Skoro pa ništa što već svi ne znamo: poslanici su na prodaju, glasovi koji mogu biti jezičak na vagi formiranja vlasti skupi su i koštaju k'o svetog Petra maslo. I nije riječ samo o Dodikovom izumu, praksa je to koja je uveliko pustila korijenje i to ne samo na višim razinama vlasti, kakve su entitetske ili pak državna, već na svim. Zoran je primjer, tek podsjećanja radi, Esed Radeljaš koji još vedri i oblači zdravljem u Kantonu Sarajevo. A o kako malignom oboljenju kantonalnog zdravlja je riječ, najbolje svjedoči onaj milion koji je Radeljaš ni kriv ni dužan hajrovao još i prije nego se ugradio u zdravlje, dok je, sada već poodavno, svojom rukom utjecao na odluke u Općini Novi Grad, o čemu je javnost i istražne organe  podrobno izvijestio načelnik te općine Semir Efendić. No, vratimo se Dodiku i njegovoj premijerskoj uzdanici Željki Cvijanović.

Ona je, valjda pod presijom onih famoznih 42 o kojima lider SNSD-a jednako priča još od noći izborne Pirove pobjede, pokušala da podeblja šefove riječi i umiri nevjerne tome, važno se pohvalivši kupovinom dva radikala. Iz konteksta snimka se može razumjeti da je upitana za mogućnost prebjega poslanika Napredne Srpske na stranu Saveza za promjene. Mladen Bosić, Mladen Ivanić i Dragan Čavić ne kriju da razgovaraju sa poslanicima u NSRS-u, mogućim koalicionim partnerima koji bi im omogućili da oko Saveza okupe dovoljnu većinu za formiranje Vlade i, kako oni kažu, neophodne mjere za zaustavljanje ekonomskog sunovrata Republike Srpske na kome intenzivno istrajava Dodik sa svojim SNSD-om. Savez za promjene već je ponudio Petru Đokiću, lideru socijalista, premijersku poziciju u RS-u; stavljanjem potpisa na sporazum u Sarajevu, sa SDA i Demokratskom frontom, otvorene su mogućnosti i ponude pozicija na državnom nivou, no kako vrijeme odmiče, sve je jasnije da oni koji drže ključeve vlasti – manje partije s koalicionim kapacitetima – još uvijek vagaju, odnosno nastoje napraviti što bolji pazar. Upravo zato – sve su prilike – većina u RS-u ostat će nepoznanica do samog zasjedanja Skupštine.

Ima više razloga zbog kojih je to i razumljivo: svi, baš svi, koji su mogli biti sumnjiva lica u Dodikovim aranžmanima, postali su mete brutalnih javnih ucjena. I zato šute. No, da Dodik nije naročito siguran čak ni u tu šutnju pokazala je reakcija SNSD-a na obznanu napada iskrenosti premijerke Cvijanović. “Meta montiranog audiomaterijala”, tumači jučer SNSD, nisu radikali (ona dvojica kupljenih, kako se pohvalila gospođa premijerka), već upravo Adam Šukalo, lider Napredne Srpske, “s namjerom da se destabilizuje”. E, ako je i od Dodika, previše je i baš onako dodikovski ilustrira šta on i družina ustvari misle o Šukalu i njegovoj stabilnosti. Šta misle o radikalima, nakon Željke nisu ni pokušali objasniti, bit će da i SNSD razumije da je premijerka prosula vodu koju više niko ne može pokupiti.

Valjda je i zato Bakir Izetbegović – onaj omrznuti Dodikov lik iz predizborne kampanje, kojem je u Centrali SDA pred cijelom delegacijom obje partije izobećavao brda i doline – opet dobio novu ulogu: u saopćenju SNSD-a on je “najvjerodostojniji portparol sve i jedne opozicione partije iz RS-a”. Dodik je, dakle, doputovao u Sarajevo da izmoli saučešće u vlasti od Izetbegovića i SDA, a za razliku od njega – “SDS, PDP i NDP su dopuzali” do Predsjedništva BiH, gdje su potpisali sporazum sa SDA i DF-om, iza čijeg “političkog uspjeha stoji takozvana Građanska koalicija Prvi mart”. Nikola Špirić je uspio otići i korak dalje: on je pozvao patriote iz Saveza za promjene da spašavaju Srpsku od Izetbegovića i Emira Suljagića?! Samo još niko iz vrha SNSD-a nije rekao kako će spašavati Srpsku od iskrenosti Željke Cvijanović.

Nije zaista najvažnije je li SNSD kupio sebi, kako je ispričala Cvijanovićka, dva radikala. Nije u ovom času ni najvažnije ko će okupiti tih famoznih 42 i napraviti Vladu u RS-u. Mnogo je važnije zapravo koliko će Dragan Čović čekati da se odrekne Dodika i obznani svoje pridruživanje SDA i DF-u. Ruku na srce, Dodik mu u ovom času zdušno pomaže jer nakon svega što je rekao o SDA i DF-u ni Izetbegović ni Komšić, ni SDA ni DF naprosto nemaju šta tražiti sa SNSD-om. Naravno, ako ne žele biti na onoj Željkinoj pijaci. Za koju je i Šešelj uzorit primjer principijelnosti. Saučešće se ne računa.