Kliker.info

Prošle srijede, kada je u Bihaću obilježen 22. rođendan Armije Bosne i Hercegovine, posumnjala sam (nadam se da mi neće puno zamjeriti) u dopisnika Oslobođenja. Čitajući izvještaj i nabrajanje važnih gostiju, shvatila sam da je među pobrojanima Hamdija Abdić, poznatiji kao Tigar, a da nema penzioniranog generala Fikreta Ćuskića.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Odmah sam pozvala naše dopisništvo u Krajini i dobila prilično tužan odgovor Fahrudina Bendera: “I ja sam se nadao da ću vidjeti komandanta Ćuskića, ali ga nije bilo”. Priča o Tigru i Ćuskiću savršena je ilustracija odnosa političkog vrha države Bosne i Hercegovine prema Armiji koja je – ma šta o tome danas mislio i govorio Milorad Dodik – sačuvala Bosnu i Hercegovinu, ali i spasila od užasne smrti i stravičnih zločina dobar dio civilnog stanovništva koji je imao tu sreću da se dočepa, kako smo to tada zvali, teritorije pod kontrolom ARBiH. Danas, 18 i po godina nakon Daytona, jasno mi je da bi – bez snage tih u ratu naraslih sedam korpusa i 230.000 boraca – čak i haška priča bila posve drugačija: u najboljem slučaju, Karadžiću i Mladiću bi bila dodata još koja optužnica za genocid, a o najgorem ne smijem ni misliti. Upravo zato ne mogu da sakrijem tugu zbog načina na koji se bošnjački politički vrh odrekao vrijednosti koje je čuvala i branila ta Armija. Čak se ni Željko Komšić nije (do)sjetio da makar okupi svoje nekadašnje komandante, da im uživo čestita praznik: proslava Dana Armije prošla je i bez Stjepana Šibera i Jovana Divjaka, prošla je bez masovnijih izlazaka na groblja i mezarja (još poodavno je Dan Armije zamijenjen Danom šehida), a o nekoj ozbiljnijoj monografiji, izložbi ili filmu da se i ne govori.

Baš zato vrijedi podsjetiti na priču o Tigru i Ćuskiću, priču u kojoj je Tigar zapravo sinonim za sve one ćele, cace i ostale ratne i poratne heroje (ne sporim, naravno, nijednu ratnu zaslugu) koji su u partijskim centralama dobijali upute za organiziranje predizbornih defilea, a za svoje ćeifove vozikali se kočijama po Atletskoj stazi stadiona Koševo. Tigrovi, cace i ćele, o kojima smo svi sve znali, sa svim svojim kontroverznim biografijama bili su poželjni heroji partijskih centrala jer se njima uvijek i iznova dalo manipulirati, za razliku od onih časnih boraca koji niti su željeli niti su se mogli uklopiti u izborne cikluse i iskrivljene pobjedničke historije nacionalnog tipa. Armija BiH je odolijevala napadima SDA tokom cijelog rata, ali je na kraju šapatom pala: njezine pobjede već odavno se ne broje, diljem Bosne i Hercegovine više se slave porazi, možda i zato što se na taj način bolje uklapaju u priču o žrtvi.

I šta tu onda ima tražiti general Fikret Ćuskić? Za razliku od (recimo) Ismeta Bajramovića, kojem je rat bio više nego brat i koji je zatvorsku ćeliju zamijenio štabom komandanta, Ćuskić je – a to se ne smije zaboraviti – u Bosnu i Hercegovinu doveo jedinicu naoružanih i opremljenih dobrovoljaca. Od Riječkog bataljona, koji će se ni danas objašnjenim putevima dočepati Jabuke iznad Foče, Krajišnici pod Ćuskićevom komandom bili su okosnica prve manevarske brigade Armije BiH, 17. krajiške, slavne i viteške, borili su se u srednjoj Bosni, zaustavljali četničke ofanzive na Igmanu u dva navrata, osvajali vlašićke vrhove, oslobađali Donji Vakuf… Sam Ćuskić, školovani oficir bivše JNA, ni u Hrvatskoj nije imao dilema – bilo mu je jasno ko je agresor – pa je i osobnim angažmanom ojačao Hrvatsku vojsku, isporučivši joj tenkove JNA. U času agresije na BiH imao je status u Hrvatskoj vojsci, ali ga sigurnost porodičnog života i karijere nisu zadržali: želio je pomoći odbranu svoje zemlje.

Prije ravno 20 godina, 15. april, Dan Armije, obilježen je u Narodnom pozorištu. Ćuskić, prvi komandant 17. krajiške, jedan od prvih komandanata Operativne grupe Sedam Jug, od koje će nastati Sedmi korpus u kojem je bio zamjenik komandanta, obreo se na balkonu. Toga dana u Pozorištu je bilo svečano, govorili su komandant ARBiH Rasim Delić i predsjednik Predsjedništva Alija Izetbegović, na sarajevskim ulicama brojali se mrtvi, diljem BiH rat nije jenjavao, ali smo svi sa zebnjom iščekivali vijesti iz Goražda. Ofanziva Vojske RS-a i bivše JNA, redovno potpomognuta paradržavnim i paravojnim arkanima i ostalim zločincima, prijetila je potpunom slomu Goražda. U pozorišnim kuloarima, kao nikad prije i nikad poslije, govorilo se o ubacivanju oružja i municije. Slijedio je prijem, svečani, i nekoliko rečenica koje je izrekao Ćuskić, a koje se ne zaboravljaju. Na Izetbegovićevo pitanje kako je u srednjoj Bosni, Ćuskić je zatražio dopuštenje da i on nešto kaže i potom ispalio rafal: “Predsjedniče, kada ste nas pozvali u Sarajevo, ja sam očekivao da ćete nas postrojiti pred Predsjedništvom i komandovati – Svim raspoloživim snagama u pomoć Goraždu! Nisam se nadao da ću završiti u Pozorištu”.

Prije koju godinu nastala je Monografija 17. slavne krajiške/viteške brigade. Jedne od 38 ratnih brigada Armije BiH koja je ponijela odličje. Usuđujem se reći – bez obzira šta o tome mislilo i Predsjedništvo i svi sastavi naših Generalštaba – da je Armija BiH i slavna i viteška i jedina koja je u posljednjem ratu imala i snage i savjesti i kadrova koji su i u najtežim ratnim danima uspijevali dobiti i one najteže bitke, sa samom sobom: obračunavala se i sa kriminalom i korupcijom u vlastitim redovima, kako je eufemistično nazvan obračun sa Mušanom Topalovićem Cacom 26. oktobra 1993. godine. Bitku sa politikom nije dobila i to je najveći poraz ARBiH. Počela je gubiti već u jesen 1992, kada su nemuslimanski kadrovi postali prvo sumnjivi, kasnije sve manje poželjni, a konačno je pala kada je već i vrapcima na grani postalo jasno da muslimanske jedinice – bez obzira na ratne rezultate – imaju daleko bolji tretman i logistiku od svih ostalih.

Nakon Daytona, s olakšanjem je delegirana u Oružane snage, u kojima 2. pješadijski rendžerski puk svojim rezultatima pokazuje i dokazuje da s razlogom čuva tekovine vojske branilaca države Bosne i Hercegovine. Makar nešto. No, zarad uspomene na ona 1.742 nositelja Zlatnog ljiljana, zarad brojnih poginulih, ranjenih, preživjelih znanih i neznanih boraca Armije BiH, koji su već dio legende zbog patika i farmerica u kojima su izašli da prkose tenkovima, naoružani samo željom da pobijede daleko nadmoćnijeg agresora, zarad svih onih civila koji su kao snoplja padali od granata što su poput aprilske kiše zasipale teritorij pod kontrolom Armije BiH, zarad svih onih zlostavljanih civila, silovanih žena, ubijene djece, zarad ratnih trauma i masovnih grobnica koje se još otvaraju, čini mi se da je došlo vrijeme da se Armija BiH dostojno sahrani i isprati u zasluženu povijest na jedini način na koji zaslužuje. Uz paket, poput, recimo, Faminog o opsadi, u kojem će biti zabilježeni historijski fakti, umjesto političkih želja. Bio bi to zasluženi Zlatni ljiljan Armiji koja se krajem 20. stoljeća uspjela izboriti za zemlju danas ravnopravnih naroda, sutra (što bi rekao Izetbegović stariji), ko zna, možda ravnopravnih građana.