Kliker.info

Mi smo ti k'o zrela lubenica, napukli sa svih strana, sad je samo pitanje hoće li se košpice rasuti ili ćemo ih saurisati da ne bude naše majske poplave, slikovito je objašnjenje stanja u stranci jednog od, uobičajeno bi bilo reći, visokorangiranog esdeaovca.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Šta sve trese najjaču bošnjačku partiju, manje-više je znano: onomad su, umjesto Kongresa, ispravno procijenivši teško stanje u zemlji, održali Konvenciju i uspostavili, bolje rečeno ozvaničili, sistem vladavine jedne brave sa dva ključa. Ključari Sulejman Tihić, i pored teške bolesti još uvijek aktuelni predsjednik stranke, i Bakir Izetbegović, koji je u te svrhe iz čina potpredsjednika unaprijeđen u čin zamjenika predsjednika, implementirali su stranački Dayton i što je vrlo zanimljivo – funkcionirali, no sve ozbiljnije (opravdano) odsustvo Tihića iz stranačkog i političkog života u BiH i ovo je dogovaranje pretvorilo u luđačku košulju, pa se unutar stranke sve glasnije počelo govoriti u ugroženosti. Naravno, ovih su dana najugroženiji svi oni koji su (iz)ostali na listama, a kako se bliži 14. juli i rok za predaju Centralnoj izbornoj komisiji, temperature rastu.

I nije to samo slučaj u SDA, u svim je partijama identična gužva, da ne kažem svađa: u SDP-u su nakon dva odgađanja partijskih sijela o listama, na kraju odgodili novinare, valjda da ne postave kakvo suvislo pitanje o stanju u stranci iz koje se sve glasnije čuje kako će kandidatura za Predsjedništvo države biti (žrtveni) partijski zadatak, združena opozicija Republike Srpske sve je glasnija u (o)pozicioniranju u vlastitim redovima, što neminovno dovodi do svađa, čak ni u SNSD-u ne cvjetaju ruže, pa se već javno govori kako će Dodik na liste za državni nivo – uključujući i kandidata za Predsjedništvo BiH – staviti one koje ne želi često gledati u Banjoj Luci?! I mada bi se možda i moglo govoriti o očekivanoj političkoj nervozi jer pozicija na listama obezbjeđuje plaću i (ne)ograničene mogućnosti raznih talova, zapravo je posve jasno da se radi o višku političara i apsolutnom manjku politika. Da ne kažem i o strahu da će taj nesrazmjer u viškovima zainteresiranih za pozicije uz potpuno odsustvo ciljeva da se ičim te pozicije opravdaju i zarade, biti kažnjen ovoga oktobra. Kad se glasači, jedan na jedan, suoče sa ponudom i vlastitim potraživanjima.

Zato se nije zgoreg pozabaviti pitanjem šta to nudi Milorad Dodik? Javno su mu puna usta otcjepljenja RS-a od Bosne i Hercegovine i napada na SDS, polujavno – najčešće međunarodnim dužnosnicima, uključujući i Aleksandra Vučića – obećava kako će nakon izbora SNSD biti najkooperativniji faktor na EU i NATO putu, tajno – pozicijama kupuje SDS-ove kadrove. U praksi to izgleda ovako: samo prije koji dan Glavna služba za reviziju javnog sektora Republike Srpske objavila je rezultate javnog konkursa za prijem u radni odnos dva mlađa revizora. Nakon provedene procedure, izabrali su Slađanu Jagodić Ćerketa i Momira Crnjaka, oboje iz Banje Luke.

Crnjak je medijima znan kao kažnjenik iz jednog od najvećih postdejtonskih incidenata: u maju 2001, kada je bilo najavljeno polaganje kamena temeljca za srušenu banjalučku Ferhadiju, organizirano je kamenovanje gostiju, paljeni su autobusi, od povreda je jedan od povratnika i podlegao, a Okružni sud u Banjoj Luci za narušavanje javnog reda i mira, vrijeđanje vjerskih i nacionalnih osjećaja i skidanja zastave s islamskim obilježjima i postavljanja srpske trobojke, izrekao desetak kazni – zatvor je dopao maloljetnike, a među novčano kažnjenim našlo se ime danas mlađahnog revizora Momira Crnjaka koji je u tom času imao 36 godina. Zanimljivo: politička krivica za tadašnje nerede u Banjoj Luci fakturirana je Mladenu Ivaniću i SDS-u! Danas, kao što znamo, upravo Ivanića i SDS Dodik optužuje za manjak srpstva, a kažnjenog Crnjaka promovira u državnog službenika sa zadatkom da vlastima bude revizor! To je zapravo slika i prilika današnjih politika u ovoj zemlji – briga da za urađeno ne dospiju u zatvor, a da bi se to obezbijedilo, važno je imati startno ucijenjene glave na pozicijama. Zar će Momir Crnjak u svojoj 48. godini kao mlad revizor dohvatiti se vlastitog posla?

U vrijeme nereda zbog Ferhadije, Lagumdžija je (kao i danas) bio ministar vanjskih poslova BiH. Ne znam da li je tada kamen koji ni njega nije mimoišao tretiran kao povreda na radnom mjestu, ali znam da je nakon što je cijela država punih 16 mjeseci čekala ovomandatno Vijeće ministara, u prvu službenu posjetu otišao Banjoj Luci!? I još se hvalio time. Josip Mlakić, jedan bez sumnje ozbiljan pisac iz mojih krajeva, prije koji dan u intervjuu za Večernji list savršeno pojednostavljeno detektira problem: “Komšić je Hrvatima ono što je Dodik Bošnjacima – izlika za sve”. Iako se Večernjaku iz Čovićevih razloga više dopada Mlakićeva teza da su političke štete od dovođenja Komšića na vlast veće za Bošnjake nego za Hrvate, koja je također tačna, suština Mlakićevog objašnjenja je u sljedećem: “Opća bijeda u zemlji ima svoje ime i ona je uzrok svim frustracijama, ne samo hrvatskim. To su: korupcija, nepotizam i zastrašujuća nekompetencija na svim razinama”. Mlakić kaže i da bi volio čuti šta je ta famozna politika HDZ-a ili SDA. I sam odgovara: jedno veliko ništa. Vratimo se Komšiću i Mlakiću, odnosno Mlakićevoj tezi o šteti koju je “komšićizacija” donijela Bošnjacima: “Dobili smo federalnu Vladu koja je napravila više političke i ekonomske štete nego sve druge prije nje; a sve u ime građana kojima se kao kukavičije jaje podmeće jedan destruktivan i jalov nacionalizam pod krinkom građanskog”, a kao pogubne fakte ove vlade nabraja (opet) kriminal, korupciju i institucionaliziranu grabež.

Komšić je, u međuvremenu, odlučio sam se izdvojiti iz takve građanštine, ali pitanje je šta nudi? Obećava promjene, no jasno je da više niko nikom na riječ ne vjeruje. A niti jedna stranka još nije izašla sa listom konkretnih efekata koje planira ostvariti svojim politikama. Jer ne samo što nemaju politike, još manje imaju viziju mjera i poteza koje su neophodne da bi se u nekim jasnim i kratkim rokovima postigli konkretni i dugoročno gledano potrebni rezultati. No, zato su partije zabavljene svojim listama, sitnošićarskim hladovinama na njima (stvarno, što Lagumdžija nagovara Lidiju Korać i Nermina Nikšića da se kandidiraju za Predsjedništvo, što jednom ne testira vlastitu prođu?), okupljene oko ideje što bržeg i efektnijeg zgrtanja ličnih bogatstava, pa u politički ring guraju sve one koji imaju dovoljan broj likeova na Facebooku, s neskrivenom željom da i nakon oktobra prave svoje matematičke koalicije i kombinatorike, apsolutno nezainteresirani da ljudi koji su u poplavama ostali bez igdje ičega makar umru u svojim domovima, da djeca koja zbog njihove bahatosti i partijskih konkursa umjesto na internetu budućnost potraže u svojoj zemlji i da makar za jotu poprave opće stanje bijede u koju su doveli i konstitutivne narode i ostale i građane. Baš je zato skoro pa nevažno hoće li se ona SDA lubenica saurisati: ni Bošnjaci više nisu ono što su bili, umro Tito, umro i Alija, a Dayton i dalje živi. Uostalom, Sulejman Tihić bolje od ikoga zna šta su kadri glasači stranke čiji je predsjednik: svojedobno su ga baš oni pobijedili, iako se rezultat pikao Harisu Silajdžiću i padu aprilskog paketa. Zašto bi Bakir Izetbegović bio izuzetak?