Kliker.info

Beograd je jučer bio bez imalo dileme: možemo razgovarati o izlaznosti, praviti analize i špekulacije, ali izborni pobjednik se zna – Aleksandar Vučić, lider Srpske napredne stranke. Iznenađenje će biti, kažu moje kolege iz glavnog grada Srbije, ako mu se ne ispuni želja pa ne dobije onaj famozni glas više nego svi ostali zajedno?! Iako su moji sugovornici listom dio onog ljepšeg lica Srbije, iako su mi, naročito posljednjih dana, u finišu izborne kampanje, umjeli i sa strahom u glasu reći kako uživo prate rađanje novog fašizma, za sve njih fenomen Vučić je kristalno jasan: vicepremijer Srbije radio je nepogrešivo i tačno ono što su oni očekivali da uradi Boris Tadić.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

I tu je zapravo početak i kraj današnje beogradske priče: Vučić ne samo da nije ustuknuo pred Miroslavom Miškovićem (u vrijeme kada je došao na vlast, tek su najhrabriji na parolu “Kosovo je Srbija” uzvraćali “Sve ostalo je Delta”) nego ga je po kratkom postupku uhapsio, šaljući zapravo narodu tako željenu poruku kako je pravda spora ali ipak dostupna; Vučić je imao petlju da za evropski put Srbije žrtvuje i Kosovo, ne libeći se pritom da tamo gdje je raspad svih yu-raspada i počeo stane pred Srbe i adaktira priču o Miloševićevoj Velikoj Srbiji obećanjem o srpskoj autonomiji koja je mala žrtva za ulazak Srba u veliku evropsku porodicu; Vučić je uspio – ma kako to nerealno zvučalo, naročito iz sarajevsko-bošnjačkih vizura – odriješiti najbogatije arapske kese i donijeti Srbiji investicije i kredit od vrtoglavih milijardu dolara, sa sve grejs-periodom i minimalnom kamatnom stopom od dva odsto!

Historičarka Branka Prpa, supruga ubijenog srbijanskog novinara Slavka Ćuruvije, nedavno je podsjetila na jednu izjavu Ramba Amadeusa iz davnih devedesetih, koji je, podižući Miloševićevu sliku, rekao ovako: Pogledajte ovog čovjeka, on iskreno laže! Ta iskrena laž, kaže Prpa, politički je fenomen koji se javio u Srbiji posljednje decenije 20. vijeka, a tu iskrenu laž upražnjava i Aleksandar Vučić! Vučić je u doba ubistva njezinog supruga bio ministar informisanja, i Prpa je uvjerena da je pravi problem Srbije bio nedostatak hrabrosti da poslije 5. oktobra 2000. i svrgavanja Miloševića tadašnja vlada provede lustraciju. Da je do nje došlo, Vučić bi kao i svi ostali odgovarao za svoja (ne)djela. Zbog toga, objasnila je na nedavnoj tribini, ni politička pozadina ubistva srbijanskog premijera Zorana Đinđića nikada nije istražena. Otuda, kaže, politički kič na srbijanskoj sceni koji je u osnovi svih totalitarnih režima 20. vijeka.

Teško bi se bilo ne složiti s ovom ocjenom, no Vučićeva iskrenost neće se u Srbiji provjeravati kroz ocjene njegove sklonosti ka totalitarizmu već kroz konkretna djela, što će reći da će doći na red tek onda kada – jednog lijepog dana – proces protiv Miškovića bude okončan, krediti (ne) stignu u Srbiju, Beograd (ne) zaplovi na moru… Zna to i Vučić i baš se zato vrlo uvjerljivo, da ne kažem iskreno, od optužbi za totalitarizam na BNTV-u, u emisiji “Puls”, koleginice Suzane Rađen-Todorić, prije neku noć ovako branio: “Suzana, ja prvi put čujem da je totalitarizam insistiranje na vanrednim izborima, na provjeri volje birača. Ja samo pozivam građane Srbije da izađu i glasaju. Neka glasaju za koga hoće…”.

U toj istoj emisiji Vučić nije krio iznenađenost jednim događajem, naoko marginalnim, u Parlamentu BiH. Samo dan ranije (emisija je emitirana uživo iz studija, u prošli četvrtak, nekoliko sati prije početka izborne šutnje u Srbiji) u Sarajevu je, u Domu naroda Parlamenta BiH, skoro pa s gnušanjem odbijena svaka rasprava o izmjenama Izbornog zakona koji bi omogućio prijevremene izbore sa redovnim, četvorogodišnjim mandatom za izabrane. Neko od opozicionara je, onako usput, dobacio: Zašto Srbija može, a mi ne možemo, da bi Krstan Simić, delegat SNSD-a, objasnio kako Vučić u Srbiji propagira demagogiju zbog koje će završiti kao Slobodan Milošević. Vučić je, slušajući Simića, prvo upitao: Je li on iz Dodikove partije? Kad se malo pribrao, odbio je odgovarati na uvrede, no do kraja emisije, iskreno šokiran – što je više puta priznao – zahvalio je Simiću, odbio (dosljedno) razgovarati o Bosni, objasnio da se ne želi miješati u politiku s ove strane Drine, priznao da mu je “malo problem što bosanski parlament priča loše o Srbiji”, te ostavio građanima i Srbije i BiH, u oba entiteta, da sami procijene ko se bavi demagogijom, a ko radi. Vidno potresen, zaključio je poglavlje Simić sljedećom rečenicom: “Vidjet će građani RS-a i BiH šta će reći građani Srbije kome žele politički kraj, kome ne. Nadam se da taj čovjek nije mislio na neki teži kraj, već politički”.

Taj čovjek, a i njegov politički šef, mudro su oćutali kompletnu pojavu Vučića na BN-u, iako svi vrlo dobro pamtimo koliko je lider SNSD-a ranije bio zainteresiran za izbore u Srbiji. Jučer je, čak, najpoznatiji eresovski Hrvat i entitetski potpredsjednik Emil Vlajki morao objašnjavati kako “Srbi nemaju nikakve rezervne domovine”. Vlajki je, kao, reagirao na Ashdownovu izjavu, sve s potrebom da objasni kako “u susretu s mržnjom koja se prema Srbima neprekidno ispoljava – ne preostaje im ništa drugo nego da se osamostale”. U neka druga srpsko-eresovska vremena, Dodik bi za Tadića svaki dan ponavljao predizbornu vlajkijevsku mantru. No, kako smo se već uvjerili – Tadiću nije pomogla, a Vučiću Dodik ne treba (čak je u “Pulsu” imao potrebu objasniti da je lidere RS-a, na početku svoje kampanje, zvao u Beograd, zabrinut za stabilnost RS-a i BiH).

I to je ove sezone regionalna stvarnost: Vučić Srbiji obećava bolne reforme, stezanje kaiša, suočavanje sa stvarnošću, teški, mukotrpni rad, dok Srbija – uz milijardu dolara povoljnog kredita i neke nepovoljne koje će morati da uzme – ne dospije u fazu realne ekonomije. Domaći demagozi obećavaju Bošnjacima, Srbima i Hrvatima samo sebe, ne krijući koliko su riješeni da potpiruju međusobne strahove, još više dijele ionako isparceliziranu zemlju, a za stezanje kaiša zadužen je MMF, iza kojeg će svaki od njih da se krije sve upirući prstom u Amerike, Evrope i Rusije koje nisu u stanju da se dogovore o BiH. Oni jesu: kad god je potrebno da budu protiv prijevremenih izbora, složna su braća i još su složnija braća kada treba obećati manje plaće poslije njih. Što se totalitarizma tiče, domaći su vučići – svaki ponaosob – veći totalitaristi od Vučića. Ako ćemo pravo, u partijskim i ostalim kontrolama – Vučić je za Dodika, Lagumdžiju i Čovića obični vučić. Oni čak nemaju potrebu ni da iskreno lažu.