Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Danas će se u Sarajevu, na groblju Vlakovo, klanjati dľenaza tromjesečnoj bebi Berini Hamidović. Berina je umrla u Beogradu, prije tri dana, no vijest o njezinoj preranoj smrti tek je jučer oko podne, brzinom svjetlosti, obišla region. JMBG tragedija, Umrla beba bez matičnog broja, Otac Emir krivi administraciju… samo su neki od naslova koji su popratili ovu tuľnu vijest. Jer je i Berinina priča počela bez jedinstvenog matičnog broja: oboljenje zbog kojeg nije mogla da jede traľilo je hitnu medicinsku intervenciju; operacija u Sarajevu nije dala uspjeha pa je Berina kolima hitne medicinske pomoći prebačena u Beograd. U tom času imala je samo mjesec i po. I dobre komšije, koje su skupile neophodan novac da stigne do Beograda.

Emir Hamidović, otac malene Berine, ne krijući emocije, ispričao je kako su satima čekali na graničnom prijelazu jer djevojčica bez JMBG-a nije imala pasoš. Dok su vozač hitne i roditelji pokušavali graničarima objasniti o čemu se zapravo radi, malena je Berina bila na aparatima koji su je odrľavali u ľivotu, tu u ambulantnim kolima. U beogradskoj bolnici susreli su se s novim problemom: manjkom para, neophodnih da majka ostane uz dijete. Berina je u Beogradu dobila sepsu, a otac je, svjedoči pak Zoran Ivančić, jedan od aktivista aktualnih protesta, poslao slike "strašne za vidjeti".

Niko nema prava ustvrditi da bi Berina danas bila ľiva da je imala JMBG. No, ama baš niko ne moľe ustvrditi ni drugačije. I tu je suština cijelog problema i zapravo tu je temeljni razlog zbog kojeg očajni otac krivi administraciju: njegovo dijete je ľrtva administrativnog nemara, nemara koji je prouzrokovan u Parlamentu Bosne i Hercegovine koji mjesecima nije u stanju donijeti zakon o JMBG-u. Zašto sve zakon nije donesen, nakon smrti male Berine postaje nebitno. Bitno je da je politika eklatantni ubica iz nehata djevojčice koja nije ni dobila priliku da ľivi.

Hoće li smrt male Berine natjerati ijednog poslanika da se pogleda u ogledalo i makar malo zacrveni od stida što i nakon svega ne odustaje od svojih talačkih frustracija? Teško. U ovom su času, što bi rekao jedan moj kolega, stvari kristalno jasne: predstavnici dva naroda odbijaju doći u Sarajevo. Ta je istina ponukala Srđana Puhala da napiše "uputstvo za poslanike iz RS-a u Parlamentu BiH": U Sarajevo, veli on, niko ne ide zato što voli, već zato što se isplati; no i kad ide, treba biti makar podbuo, umoran i blijed kako bi se plastično dočarala golgota kroz koju prolaze srpski poslanici. Ima Srđan i paket prve pomoći, pun ironije i satire, ima i praktične savjete za raspravu – "kad nestane argumenata, obavezno optuľiti OHR i međunarodnu zajednicu; svaka rečenica mora da se sastoji od subjekta, predikata, atributa i Republike Srpske; interesi svakog poslanika su uvijek ispred interesa običnog čovjeka, razvoj klasne svijesti se najbolje sprječava nacionalizmom…" Ima i nekoliko aforističnih rješenja: "Srbin iz SDP-a niti je socijaldemokrata niti je Srbin; Svi su Bošnjaci isti, bez obzira kako se oblače šta pričaju i koje transparente nose; Sejdić i Finci nemaju problem, oni su trenutno uzrok svih naših problema…", ali ima i prilično tačnu definiciju problema: nema razloga da poslanici iz RS-a primjenjujući ova pravila osjećaju griľu savjesti – jer iste koriste i poslanici Bošnjaci i Hrvati.

Koliko je zapravo tačna, vidjelo se proteklih dana u brojnim reakcijama i na demonstracije i na gorući problem nastavka rada drľavnih institucija. Brz kao munja, Dragan Čović je još prije Milorada Dodika, sve krijući se iza koordinacije duľnosnika HDZ-a BiH u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, poľurio da kaľe kako ovakva Bosna i Hercegovina nije ni stabilna ni samoodrľiva; njegov kolega Vjekoslav Bevanda poľalio se Glasu Srpske kako su ga demonstranti zamalo ubili, Mladen Bosić je nakon dirljivog istupa u Narodnoj skupštini Republike Srpske ostavio SNSD-u da se zaklinje u nacionalne interese i zatraľio ekonomska rješenja, ne krijući da čeka svoj trenutak, Bakir Izetbegović je pozvao demonstrante da se strpe do oktobra 2014, Željko Komšić apelirao na njih da ne dozvole politizaciju časnih namjera, Zlatko Lagumdľija predloľio vanredne izbore… Što će reći, zapravo, da ni pozicija ni opozicija – jednom riječju politika u BiH – nisu iskazale ni minimum spremnosti da razmišljaju o ljudima. O našim ľivotima, već dovoljno raspamećenim od neučinkovitih politika i političara bez minimuma elementarne hrabrosti da naglas definiraju problem, a kamoli predloľe i izbore se za njegovo rješenje. Umjesto o bebama, domaći političari razmišljaju o glasovima, toliko aktivno da su već počela i međusobna optuľivanja unutar nevladinog sektora i aktivista protestanata čiji je ko. Maloj Berini to ništa ne znači. Ona nikada neće glasati. I to je najbolnija istina cijele priče o JMBG-u.