Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović(Oslobođenje)

O Ivi Ćurkoviću, uredniku tjednika Makarsko primorje, i njegovom istraživačkom rasizmu – Gosti koji su višak – ispisanom na račun Bosanaca i Hercegovaca, govorio je uz riječi isprike čak i hrvatski predsjednik Ivo Josipović. I tako pokazao da se vremena (ipak) mijenjaju. No, valja priznati da ni Ćurković ni Dijana Čuljak nisu neka iznenađenja: i jedno i drugo, kao metafore rasizma, produkt su zapravo politika vođenih posljednje dvije decenije na ovim našim, nekad domaćim, danas prostorima bivše Jugoslavije, kako nas najčešće zovu, ma koliko se mi otimali da prebrojimo granice, nacije, krvna zrnca. Upravo zato zanimljivijim i od Ćurkovićevog malotiražnog ispada i od brojnih reakcija koje su s pravom uslijedile učinio mi se pothvat kolega iz zagrebačkog Večernjeg lista, koji su cijelu prošlu sedmicu svoje čitateljstvo zabavljali dogodovštinama šeika Hassana u Makarskoj. Hassan Haidar Diab je Libanonac koji je u Zagrebu završio fakultet i tu i ostao, i koji je – čim je pročitao sporni tekst – odlučio da provede vlastiti eksperiment i ustanovi kako će Makarani, koji se tako zgražavaju nad siromašnim turistima iz BiH, reagirati na bezobrazno bogatog katarskog šeika.

Osmišljeno, učinjeno: tročlana novinarska ekipa stigla je u Makarsku u Hassanovoj crvenoj škodi, no sa imidžom i pričom koje plijene – Hassan se na recepciji hotela pojavio u tradicionalnoj arapskoj nošnji, s povezom na glavi, ukrašen replikom skupih sunčanih naočala i prstenom pečatnjakom dok je njegova prevoditeljica objašnjavala kako je stometarsku pozlaćenu jahtu usidrio u Crnoj Gori! Hassan je, naravno, naftaš i suvlasnik Al Jazeere, a cilj mu je da za stotinjak miliona dolara kupi nekretninu na Makarskoj rivijeri!Da je priča bila pun pogodak, uvjerio se lažni šeik i u hotelu i na plaži i pri susretu s običnim svijetom. Turistice iz Banje Luke su se slikale s njim i nimalo im nije zasmetalo što se šeik hvalio haremom od 30 žena; konobari i turistički djelatnici, sve crveneći se od uzbuđenja, oblijetali su oko njega, nadajući se izdašnom bakšišu, no Hassanov auto nije imao ko da parkira; poduzetni Makarani nudili su mu ogromne parcele "s kojih se more vidi kao na razglednici" za tričavih par miliona, a dovitljivi Bosanci nagovarali su ga da gradi džamije, ali da usput ulaže u njihove firme, no nisu zaboravili skrenuti mu pažnju da pare od bušotina troši u Neumu, a ne "među onima koji to nisu zaslužili i koji će ga na kraju – najuriti".

Izvjesni Zoran iz Zenice je ipak pokazao najviše pragmatičnosti: em je sa svog drvenog štanda odmah ugovorio susret šeika Hassana sa gradonačelnikom Makarske, em je šeiku objasnio šta su suživot i tolerancija. "Ja sam", veli Zoran, "Hrvat, katolik, ali osjećam se kao musliman. Pa, s muslimanima sam odrastao i živio otkako sam se rodio." No, vrhunac priče događa se u makarskoj vijećnici, na sastanku sa gradonačelnikom Markom Ožićem Bebekom. Prvi čovjek grada ponudio je šeiku Hassanu da finansira izgradnju žičare Makarska – Biokovo ("cirka deset milijuna dolara, vjerujem da je to za Vas malo"); prodavao mu hotel Dalmaciju ("ne košta puno, samo 40 milijuna dolara"), pohvalio se i kako će šeiku diskretno obezbijediti druženje s eskort-damama, a nije zaboravio ni izraziti nadu da "šeik ne zna šta je jedan naš novinar pisao". Visprenom Hassanu, dok je čekao da mu prevoditeljica prenese samo ono što je gradonačelnik htio da on čuje, nije promaklo kako je Bebek zaboravio ponuditi da plati kafu koju je sa svojim gostima popio na terasi hotela. Što se, kaže on, Bosancu i Hercegovcu, ne bi moglo desiti.
Naravno, najviše se prašine podiglo oko gradonačelnikovih ponuda – em projekta žičare ima samo u planovima, a nikako u papirima, em je, kako je to objasnio lokalni esdepeovac, Makarsku predstavio kao "veliki kupleraj u kome je on upravitelj". Kako god, Hassanova makarska avantura pokazala nam je u slici, riječi i na djelu efekat rečenice "novac nije problem". Bode oči i gradacija udvaranja šeiku: HDZ-ov gradonačelnik predstavio se kao dostojan političar s balkanskih prostora – spreman da petlja, laže, pa i da podvodi, sve za (valjda) rezultate koje bi on i njegova stranka ostvarili stranom investicijom, dok je stid ekipa Večernjaka zatekla tek na makarskoj pijaci, gdje je prodavačica mudro zaključila: Žao mi je što smo ispali loši domaćini, sve ovo drugo nije važno.

Šeik Hassan bi na sarajevskoj Čaršiji vjerovatno bio manja turistička atrakcija, no bez svake sumnje bi slično prošao: našao bi se neko da mu ponudi isplativ projekat za desetak miliona dolara, nemam uopće dileme da bi ovdašnji šereti našli načina da mu tuše Vijećnicu za četrdesetak miliona dolara, kao što ne sumnjam da bi bilo i lokalnih političara spremnih da mu ispune svaku želju, pa i eskort-dame. Našao bi se i neki domaći novinar rasista koji bi šeikovu posjetu predstavio kao veliki i važni muslimanski interes, ne štedeći pritom objede na račun ostalih, manje vrijednih stanovnika Sarajeva. No, posve sam sigurna da bi se tek među kolporterima našao neko ko bi onako zabrinuto zaključio: Ispadosmo loši domaćini. Lekcija koju je šeik Hassan očitao Makarskoj može se svakako shvatiti, ali njezin najvažniji poučak jeste upravo onaj dio o već zaboravljenom dobrosusjedstvu, gostoprimstvu i nekad nadaleko poznatoj ljubaznosti ljudi s ovih prostora. Otvorenih prema svima, sve do onog časa dok političari nisu udarili u ratne bubnjeve podjela. Danas, kada smo podijeljeni, kada se i taj prostor bivše Jugoslavije dovoljno isparcelizirao da svaki njegov komad pravi katarski šeik zaista može kupiti za koju bušotinu, Hassan nam je plastično pokazao da nam vjere, nacije i granice ne moraju i ne trebaju biti prepreke. Sve ovo drugo i nije važno.