Vildana Selimbegović : Ratnici se vraćaju kući
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Još od petka ujutro Hrvatska slavi: Haški tribunal oslobodio je svake krivnje generale Antu Gotovinu i Mladena Markača. Ispostavilo se da su prvostupanjske presude kojim su osuđeni na 24 i 18 godina zatvora donesene uz teške greške Raspravnog vijeća. Iz Haaga je konstatirano i da su artiljerijski napadi na Knin, Obrovac, Gračac i Benkovac bili zakoniti, da je Knin bio legitiman vojni cilj te da je operacija Oluja bila zapravo ono što je Hrvatska godinama tvrdila – legalna i legitimna oslobađajuća ofanziva. Oko 2.000 ubijenih Srba i više od 200.000 protjeranih u ovoj se konačnoj presudi ne pominju – oni su od petka ujutro kolateralna šteta Miloševićevih ratova na Balkanu.
Oduševljenje, radost, direktni televizijski prenosi, kako iz haške sudnice tako i nakon trenutačnog oslobađanja Gotovine i Markača, specijalna izdanja novina i još specijalniji programi o značaju i veličini žrtvovanja dvojice generala koji su, ispostavilo se, nevini proveli godine i godine u zatvoru, ne prestaju. I poslovično smireni Ivo Josipović, predsjednik Hrvatske, nije odolio uskliknuti kako je pravda trijumfirala, sve zahvaljujući ratnicima koji su se konačno vratili kući i, eto, dokazali i na ovaj način kako se bori za domovinu i još važnije – kako se voli domovina.
Ovaj trijumf u Haagu već je nazvan konačnim krajem rata u Hrvatskoj. Što se Bosne i Hercegovine tiče, kraj rata se ni u Haagu ne nazire: jasno je to i iz izjave Dragana Čovića, a za njim i HDZ-a BiH koji nisu propustili radost zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču začiniti i najavom vlastitih očekivanja da će ovaj slučaj pridonijeti istoj, dakle, oslobađajućoj presudi šestorici bh. Hrvata u slučaju Prlić i ostali. Slučajevi Karadžić i Mladić u Haagu također traju i čak iako se reakcije iz Srbije na oslobađanje Gotovine i Markača prihvate kao trenutni izljev emocija i odbace skupa sa optužbama kako je Haag postupio kao političko tijelo, a ne sud, ostaje opravdana bojazan da će i nakon zatvaranja Haškog tribunala rat u BiH ostati trajna kategorija. Jer je BiH i dalje poligon za potkusurivanje Hrvatske i Srbije.
Za razliku od Hrvatske, oslobađajuće ofanzive Armije RBiH su blagovremeno zaustavljene. Rat je u Daytonu okončan bez pobjednika, a ako ćemo pravo, Haški sud pravde je odbacio tužbu BiH protiv Srbije za agresiju, no Tribunal je presudom za genocid u Srebrenici nedvosmisleno potvrdio da su i bivša JNA i MUP RS-a i Vojska RS-a koristili srbijanske resurse za vođenje rata protiv BiH i provođenje genocida na ograničenom teritoriju, ma kako nakaradno zvučala ova formulacija. Kada se povuče paralela između ovih haških presuda, dobije se kolokvijalno rečeno haški dayton. Dvojica komandanata Armije RBiH – Sefer Halilović i Rasim Delić također su bili haški optuženici pa iako je Delić umro prije okončanja cijelog postupka, ni Halilovićeva oslobađajuća presuda nije, recimo to ovako, popraćena euforijom i niko nakon nje u ovoj zemlji ni pomislio nije da slavodobitno kaže kako se njezin ratnik vraća kući. Halilović je tek prošle sedmice kao predsjednik političke partije nastupio relativno ratnički – spomenuvši Miloradu Dodiku kako u ovoj zemlji još ima dovoljan broj patriota spremnih da se suoče sa novim pokušajem njezine podjele. Usuđujem se reći da ga baš niko – a najmanje Dodik – nije ozbiljno shvatio.
Zašto je to tako, valjalo bi elaborirati na daleko većem prostoru, tražeći, između ostalog, i odgovor na pitanje kako se uopće dogodilo da nekadašnji komandanti korpusa Armije RBiH i(li) njezini visoki oficiri danas slijepo slijede jednog od Halilovićevih kabinetlija (Fahrudin Radončić, pominjan i kao glancač cipela) koji ne krije spremnost da proda i ovo malo države što je od Bosne i Hercegovine napravljeno nakon Daytona. U stvaranju (i) te postdejtonske BiH učestvovali su i učestvuju brojni preživjeli borci bosanskohercegovačke Armije, one iste koja je – ma kako to kome danas zvučalo – imala snage, situirane u svom vrhovnom komandantu, Predsjedništvu države – da se obračuna i sa onim zločin(c)ima koji su u njezino ime, a suštinski protiv nje (po)činjeni. Iz rata je Armija RBiH po haškim parametrima izašla svijetla obraza – sa jedva tri posto i zločina i zločinaca. I što bi rekao hrvatski premijer Zoran Milanović, za one o koje se država ogriješila, država će svoj dug ispuniti. Duboko vjerujem da će sarajevskim nebošnjacima biti podignut spomenik na Kazanima i još više se nadam da će garanti Daytona skupiti snage i naglas reći da su protiv podjele države uprkos činjenici da je ona danas na stolu kao rezultat dogovora domaćih političara. Između ostalog, i zato što dovoljno dobro pamtim rat i mogu posvjedočiti da je Halilović zapovijedao Armijom, a kabinetlije i tada trgovale. A i ježim se i same pomisli o ratnicima koji se vraćaju kući.
Komentari