Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (BH Dani)

U jednoj od neuspješnih akcija deblokade opsjednutog Sarajeva u zimu ‘92/93. pojavili su se u Armiji BiH prvi put arapski dobrovoljci. Cilj su bile artiljerijske baze četnika i JNA stacionirane iza Vojkovića, a plan da se raširi front. Nekolicini u bijelo obučenih mudžahedina pripao je zadatak da krenu prema Kotorcu. Nekih pola sata prije dogovorenog početka akcije, pojavili su se na cesti i počeli vikati: "Inšallah, šehid!" Uslijedio je pakleni odgovor. Nakon kiše metaka i granata pod kojom su na cesti ostala četvorica mudžahedina, kao kolateralna šteta završili su i vojnici Armije: dvojica su poginula a više njih je ranjeno. "Oni nisu normalni: kada smo konačno predahnuli, preživjeli su počeli kukati što i oni nisu šehidi!", pričao je zbunjeno jedan od preživjelih aktera upropaštene akcije. Već u ljeto ‘93. bilo je jasno da je opsada Sarajeva, ma kako to apsurdno zvučalo, prijestolnicu izolirala ne samo od struje, vode, lijekova i hrane već i od mudžahedina. Na slobodnim teritorijama, dakle onim koje je kontrolirala Armija BiH, o njima su već glasno pričane nevjerovatne priče: napadaju isključivo bosi, bez obzira na zimu, u stanju su razbiti baš svako neprijateljsko uporište (mada niko nije pokazao i gdje se to dogodilo), njihovi se emiri na sav glas hvale da ratnih zarobljenika nemaju i do u detalje prepričavaju ritualna klanja i zlostavljanja svojih žrtava, svih onih koji su im prepreka na Allahovom putu… No, istovremeno se u strogom povjerenju moglo čuti kako su najhrabriji kad iz zeničkih stanova istjeruju Srbe, Hrvate i nepodobne Bošnjake. "Inšallah, šehid", prije neki dan se začulo i u redakciji Dana: izvjesni Nihad Ćosić, koji se predstavlja kao Al-Ka'idin bojovnik, kolegi Eldinu Hadžoviću je slikovito prepričavao svoje bosanske, čečenske, afganistanske ratne putešestvije, dok je ostatak redakcije zatečeno razmjenjivao poglede. "On nije normalan: kuka što nije šehid!", šapuće kolegica. No, prava drama je nastala kada je tekst bio gotov: objaviti ga ili ne? Šta ako je sve izmislio? Još gore: šta ako je sve istina? Zar je moguće i zamisliti da tu, u zgradi, u kvartu, u gradu, žive i oni kojima je dovoljna riječ njihova emira pa da izvrše smrtnu kaznu nad bilo kime? Ili: može li Ćosićeva ispovijest, objavljena u svoj svojoj tragičnosti i detaljnoj preciznosti užasa koje sljedbenik Osame bin Ladena hladno prepričava, animirati pa čak i regrutirati nekog novog bojovnika  Al-Ka'ide? Naravno, pripremi teksta prethodila je opsežna provjera: naš sugovornik, iako hapšen kao pripadnik Al-Ka'ide, iz Pakistana je deportiran; u zeničkom se zatvoru nešto i zadržao, u Sarajevu i Mostaru, u MUP-ovima kantona, jedva je sastavio dva dana?! Zapravo, je li on za zatvora ili bolnice? Odluka je bila teška, i uprkos brojnim argumentima protiv, prevagnula su čak tri "za". Ako će njegova ispovijest, sa svim plastičnim detaljima krvave ideologije koju je izabrao, otvoriti oči barem jednom mladom čovjeku, vrijedi je publicirati. Drugi je razlog ovdašnja vlast: može li domaće političare, ili reis efendiju, barem dotaći poražavajući podatak da se u BiH neko diči terorom (da se ne vraćamo sad na komisije IZ-a koje su nedvojbeno utvrdile da vehabija u BiH nema)? Treći i najjači razlog je – strah. U zemlji u čijem se glavnom gradu sedmično događaju brutalna ubistva (posljednji tragični primjer je sedamnaestogodišnjak podlegao od uboda noževa kojima je iskasapljen u tramvaju; nedavno je, treba li podsjećati, starica bukvalno izgorjela na lomači koju su joj priredila trojica maloljetnika), strah je, valja priznati, više no opravdan. No, taj isti strah je i odlučio: ispovijest bojovnika Al-Ka'ide, ma kako mi strahovali od nje, naša je stvarnost. Pa zar ne bi, recimo, ispovijest Muamera Topalovića, koji je na Badnju večer prije nekoliko godina poubijao gotovo cijelu porodicu Anđelić, bila vrlo slična? Na šta bi uopće ličila ispovijest mladića koji je na Alipašinu Polju zaklao rođenu majku, a potom se hladno pohvalio slučajnim prolaznicima kako je "zaklao kurbana"? Gdje su u toj cijeloj priči Osama bin Laden i ostatak prvog saffa Al-Ka'ide? U vrletima Afganistana ili Pakistana, posve svejedno, dovoljno su daleki da budu alibi i eventualna sličica za ilustracije Dodikovih trifunovića kojima je neophodno podgrijati strah Evrope i SAD-a od vehabijskog fanatizma i međunarodnog terorizma. Ovdje, gdje živimo, valja se uhvatiti ukoštac s domaćim terorom: u zemlji u kojoj su mafijaši i gangsteri u pravilu pod zaštitom političara, čiju su prijestolnicu pokupovali raznorazni gašiji, u gradu u kojem se na memorijalnom groblju uz državne počasti sahranjuju kriminalci i ratni zločinci, teror i smrt nedužnih nisu Božija kazna, već logičan slijed aspurdnog pravca koji je utaban još u ratu, kada su i ovaj grad i ova zemlja bili pod udarom najžešćeg terora. Tada je, zapravo, i izabran put kojim srljamo u vlastitu budućnost: put prema Kotorcu, na kome su u prvom planu krvlju uprljani mudžahedini, a odmah za njima cestograditelji s bijelim okovratnicima, ratni profiteri i cijela svita njihovih kriminalaca. Da, zašto to ne reći: svojim (ne)činjenjem vladajuća bošnjačka politička i vjerska elita, koja od Daytona do danas mir koristi isključivo radi vlastitih interesa, zapravo generira teror. I zato je posve svejedno kako se zove naš domaći osama

 – Ratko ili Nihad.