hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Političar, humanista i grešnik

Vildana Selimbegović : Političar, humanista i grešnik

17 Februara
18:01 2014

Vildana1Već desetak dana najveće, da ne kažem i najvažnije gradove u Federaciji, tresu nemiri i ma koliko se razni čuvari bošnjačkog duha i opstojnosti upinjali da prosvijetle neuki narod (priznajem: nikada neću pristati na tezu da su Bošnjaci najgluplji, ma sa kojih intelektualnih visina te poruke dolazile) dubokoumno objašnjavajući kako je ovdje riječ o udaru na same temelje države, umjesto bilo kakve polemike čini mi se da valja podsjetiti na rezultate.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Tuzla je jako dobar primjer, ne samo zato što je iz Tuzle sve krenulo. Skupština Tuzlanskog kantona prihvatila je zahtjeve Plenuma građana i po kratkom postupku dokinula svojim funkcionerima takozvani bijeli hljeb. Riječ je o propisu koji garantira svakom (ne)sposobnjakoviću, koji se okušao na vlasti, da bez obzira na smjenu, nerad ili neki treći razlog zbog kojeg je sretnik ostao bez funkcije, i dalje prima redovitu plaću. Izračunali su (ne vlast, već Plenum): samo na ovoj ukinutoj stavci, Kanton će uštedjeti milion maraka!

Ovaj je tuzlanski ušteđeni milion u javnost dospio istoga dana kada se lider SDP-a, što će reći partije koja crvenom Tuzlom manje-više vedri i oblači još od rata, javno pohvalio da se lično odrekao cijelog miliona maraka u humanitarne svrhe! Istina, ne za godinu, već za proteklih deset. Najprostija računica kaže da je političar Zlatko Lagumdžija humanitarac decenije, jer je svake godine od svojih i usta svoje porodice odvajao 100.000 maraka u humanitarne svrhe. Svaka čast! Moje pitanje glasi: koliko je dr. Lagumdžija zarađivao kad se tako ola(h)ko tolikih para odricao? Ne tako davno, njegovo čedo iz krila, što bi rekao sam Lagumdžija (riječ je o Željku Komšiću), javno je pozvao svog dugogodišnjeg partijskog šefa na televizijski dvoboj na temu šta je ko i kako zaradio prethodnih decenija, podsjećajući da su obojica startali iz istog naselja sa približnim brojem kvadrata i prosječnim automobilima. Komšić je, veli, i sad na istoj adresi, a dr. Lagumdžija stanuje u dvije općine i na bezbroj kvadrata.

Iskreno, o socijaldemokraciji ovdašnjih socijaldemokrata, jednako kao Lagumdžijini stambeni apetiti i vile njegovog koalicionog partnera Milorada Dodika, govore i stambene ambicije prvih do njih – prijatelji me upućuju na Faletiće, da uživo pogledam šta je sve poštenim radom i zalaganjem zaradio Damir Hadžić i istim intenzitetom upozoravaju kako je nekada meni najdraži opozicionar, danas federalni premijer Nermin Nikšić, za tili čas, nepune tri godine, hajrovao stan u Sarajevu (neki tvrde dva u jedan) i apartman u Neumu? Kao dokazani postdejtonski zagovornik lijevih opcija ja se jednako otimam i branim tezom kako je sve u ovoj zemlji bazirano na formuli tri u jedan. Tri konstitutivna naroda (Sejdić – Finci i svi ostali su problem koji je odbacio i do Strasbourga), tri jake nacionalne stranke, nabrajam ja, i onda zakucam: zna li iko ijednog zastupnika u Skupštini (bilo kojoj) da istovremeno nije član barem jedne (važne i prevažne) komisije i naravno član još važnijeg Nadzornog odbora? Nemojte biti naivni, provociram, no kada se uozbiljimo, valja naglas priznati da je tuzlanska pobjeda s bijelim hljebom u ovoj zemlji događaj ravan Daytonu.

A evo zašto: vlast je, uvjerili smo se, jednako slasna i nacionalistima i socijaldemokratama, i svima zapravo javni interesi služe za podebljavanje osobnih računa i gradnje vila i viletina, sve svojim radom i rukama. Da je tako, ne govore samo Nikšićevi kvadrati već i ostavština Ahmeda Hadžipašića ili beskrupuloznost notornog Nedžada Brankovića. Mala digresija: u ovoj svebošnjačkoj akciji dokazivanja kako demonstracije u Sarajevu, Tuzli, Bihaću, Mostaru i Zenici nisu rezultat socijalnog bunta, već atak na državu, meni iznimno drag prijatelj, kad već nije želio da mi odgovori na pitanje – Ako je tako, zašto su samo Bošnjaci slijepi, pa ne vide kod očiju, ili je ipak riječ o dovoljno svjesnom odnosu prema toj istoj državi koji je recimo iskazan i 1993, kada su ti isti Bošnjaci skupili snage da se obračunaju sa zločin(c)ima u svojim redovima? – rekao mi je sljedeće: Nemoj biti dijete, ne kažem ja da među ovim našim nema lopova, ali samo je onaj Dodikov Stanković uzeo i ukrao više nego svi bošnjački premijeri zajedno, računajući i Adnana Terzića, na čelu Vijeća ministara. Slobodan Stanković, odgovorila sam, umije i zasukati rukave, a nijedan od ovih naših, vjerujte mi na riječ, ne bi se postidio pred njegovom imovinom. Šta hoću reći?

Ideologija je tu najmanje važna, a koliko može biti moćno oružje, pokazat ću na jednom svježem primjeru. Svetlana Cenić, koju poznajem najmanje desetak godina, i za koju znam – jednako kao i svekolika bosanskohercegovačka javnost – da je svojim oštrim jezikom i identično oštrim kolumnama zaslužila crveni karton kako na javnim, tako i na privatnim fakultetima u Republici Srpskoj, već nekoliko godina je faktički nezaposlena. Iz Banje Luke je preselila u Sarajevo, u svoj predratni stan, jer joj je svejedno gdje je nezaposlena, u kojem entitetu. Svjedokom sam koliko je puta na ulici, u kafani, na pijaci presreću ljudi i kažu: “Gospođo Cenić, vama svaka čast. Da vas bogdom ima ko čuti!” No, kada su radnici onih ojađenih tuzlanskih preduzeća na svome Plenumu javno zatražili da im upravo Svetlana bude jedan od eksperata u Vladi, gotovo iste noći krenula je portalsko-plenumska hajka na nju. Iz “štekova” su izvučeni dijelovi haškog svjedočenja, Cenićka je prestala biti i ekonomista i ekonomski stručnjak, a postala je
“Koljevićeva sekretarica”! Razinom pljuvanja i vrijeđanja drugih i drugačijih naročito su se istakli građanski, lijevo orijentirani komentatori (listom nepotpisani), već poslovično naklonjeni socijaldemokratama Lagumdžijine provenijencije? Tako je Cenićka istim onim žarom sa kojim ju je progonio Milorad Dodik postala socijaldemokratski progonjena u ovom našem sarajevsko-tuzlanskom ozračju multietničnosti i multikulturalnosti.

O čemu zapravo pričamo? O nezajažljivoj borbi za vlašću koja je poodavno izgubila svaku nacionalnu odrednicu. Patriotizam je na cijeni kada treba progoniti konkurentsku partiju i bilo kojeg stručnjaka sa stavom, a u ovom bosanskom loncu političkih koaliranja svako sa svakim može, dok mu se ne zamjeri. Onda lijepo izađeš i kažeš – pogriješio sam i nastaviš po starom. Da, naravno, riječ je o čuvenom priznanju Zlatka Lagumdžije kako je Fahrudin Radončić naša greška. Ne, zaista, nije naša. Može biti samo njegova. I kada nam već Lagumdžija govori o preuzimanju odgovornosti, valjalo bi da krene od svoje. I to ne samo za Radončića već za sve ono što je radio i radi još uvijek, skupa sa Miloradom Dodikom, s kojim dijeli najveći paket dionica u vlasti. Zahvaljujući tom paketu, on je tri u jedan – političar, humanista  i grešnik. A Federacija je, umjesto Zapadne Njemačke, otužna slika Istočne, iz njezinih najbjednijih dana. Ne, reći će Lagumdžija, u Federaciji nije sam – s njim je SDA. Tačno. Ona ista SDA koju je šutnuo da bi je mijenjao za Radončića i kojoj je konačno vrijeme da se odluči – je li ona za BiH na evropskom ili turskom putu.

Podijeli

Jedan komentar

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku