Kliker.info

Milorad Dodik, predsjedatelj Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne miruje: opet se dohvatio Srebrenice. “Nemoguće je da je istina o dešavanjima u Srebrenici koncentrisana samo na sedam dana u julu 1995. godine, kako su to kreirali predstavnici međunarodne zajednice.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Za istinu je neophodno sagledati cijeli rat, stradanja svih naroda, ali i istorijske procese”, rekao je Dodik u obraćanju na Međunarodnoj naučnoj konferenciji o temi “Srebrenica, stvarnost i manipulacije”. Dvodnevno okupljanje o Srebrenici organizirano je u Banjoj Luci proteklog vikenda, a kako Srna javlja, (s)našli su se tu “eminentni stručnjaci iz Rusije, SAD-a, Njemačke, Izraela, Italije, regiona i BiH”.

Stručnjake je okupio Organizacioni odbor pod dirigentskom palicom Milovana Milutinovića, predsjednika Organizacije starješina Vojske RS-a, sve pod motom kako je neophodno utvrditi činjenice. Ovu tezu je ponovio i Dodik, objašnjavajući kako se “ne treba baviti interpretacijama događaja, kao što neki čine”. Zato ćemo o činjenicama.

Genocid u Srebrenici je utvrđen presudama dva međunarodna suda: Međunarodni sud pravde, u tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije, u presudi je 2007. nedvojbeno ustanovio genocid u Srebrenici proglasivši krivim Vojsku Republike Srpske i MUP RS-a te oslobodivši zvanični Beograd odgovornosti za genocid, ali su Srbija i njezin tadašnji vrh proglašeni odgovornim zato što nisu učinili ništa da spriječe genocid. U Deklaraciji o Srebrenici koju je Skupština Srbije usvojila 2010. osuđuju se zločini nad bošnjačkim stanovništvom Srebrenice u julu 1995. godine, “na način utvrđen presudom Međunarodnog suda pravde”.

Haški tribunal se u šest presuda bavi genocidom u Srebrenici zbog koga je, između ostalog, Radovan Karadžić, nekadašnji predsjednik RS-a, pravosnažno osuđen na doživotni zatvor, Ratku Mladiću, bivšem načelniku Generalštaba VRS-a, prvostepenom presudom izrečen je također doživotni zatvor, a pravosnažno je ista kazna stigla i Zdravka Tolimira, generala i bivšeg komandanta VRS-a koji je i umro u Haagu. Zbog genocida u Srebrenici Radislav Krstić, komandant Drinskog korpusa VRS-a, u Haagu je osuđen na 35 godina zatvora, koliko su sudije Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije odrezale i Dragi Nikoliću, ratnom načelniku bezbjednosti Zvorničke brigade VRS-a.

Zbog planiranja i provedbe genocida u Srebrenici Ljubiša Beara i Vujadin Popović, načelnici za bezbjednost VRS-a, kažnjeni su doživotnim zatvorom: služeći kaznu u Njemačkoj, Beara je umro. Dražen Erdemović, vojnik 10. diverzantskog odreda, u Haagu je kažnjen sa pet godina zatvora: prvi je priznao krivicu za strijeljanja u Pilici i ispričao kako je osobno ubio 70 ljudi.

Sud BiH zbog učešća u genocidu u Srebrenici, za počinjene zločine protiv čovječnosti izrekao je 24 kazne. Milorad Trbić, pomoćnik načelnika za bezbjednost Zvorničke brigade, i Radomir Vuković, bivši pripadnik Drugog odreda Specijalne policije iz Šekovića, dobili su po 20 godina zatvora. Najveće kazne izrečene su u predmetu “Kos i drugi”, pravosnažno je prvooptuženi Franc Kos osuđen na 35 godina zatvora, Stanko Kojić je dobio 32, Zoran Goronja 30, a Vlastimir Golijanin 15. Kos je iz domaćeg zatvora putovao u Haag, kao svjedok odbrane Karadžića, koji je tezu da u Srebrenici nije počinjen genocid pokušavao braniti podatkom da je Kos Slovenac, a Erdemović Hrvat!

Sudijama je svjedok odbrane Kos objašnjavao da je u sedam autobusa bilo (samo) 350 muslimana, pa je u tančine opisao kako su on i ostali pripadnici 10. diverzantskog odreda ljude prvo ubijali puškomitraljezom. “Bilo je puno ranjenih”, branio je Kos Karadžića, “Trojici ili četvorici utroba je virila… Kukaju, mole… Ja sam im pucao u glavu, da im prekratim muke… Rekao sam: Ljudi, ovako ne može više…”, ispričao je u sudnici te objasnio da su onda izvodili po deset zarobljenika i egzekuciju nastavili automatskim puškama, a kada je “poslije petog ili šestog autobusa neko kazao da moraju brže da strijeljaju”, on i drugi pripadnici Odreda rekli su da ne mogu brže zato što su gladni i žedni! Zatim su otišli sa stratišta, a “strijeljanje su nastavili vojnici VRS-a iz Bratunca, koji su zarobljene Muslimane poznavali i maltretirali ih”.

Branko Gojković, također bivši pripadnik 10. diverzantskog odreda VRS-a, svoj udio u zločinima genocida u Srebrenici priznao je pred sudom u Beogradu pa je kažnjen sa 10 godina zatvora. Srbija je donijela dvije presude za zločine u Srebrenici i to za pet osoba: osim Gojkovića, osuđena su četvorica nekadašnjih pripadnika paravojne jedinice Škorpioni sa ukupno 53 godine zatvora. U Hrvatskoj su na po 16 godina zatvora osuđeni također dvojica bivših Škorpiona.

Za genocid, zločine protiv čovječnosti i druge zločine u Srebrenici pravosnažno je osuđeno, prema podacima BIRN-a, 45 osoba i to na skoro 700 godina zatvora. “Žalbeno vijeće nedvomisleno izjavljuje da osuđuje ovu duboku i trajnu ozljedu koja je nanijeta i naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su odgovorni za njega nosit će ovaj žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da izvrše jedan takav čin u budućnosti”, kazao je Theodor Meron, predsjednik Haškog tribunala 2004. godine, izričući prvu pravosnažnu presudu za genocid u Srebrenici.

I to su činjenice. A ima ih barem 7.000. Za toliko prekinutih ljudskih života, naime, presude za genocid terete zapovjednike ovog užasa, Karadžića i Mladića. U Srebrenici pak tragaju za ostacima 8.372 žrtve. Brojke, nažalost, nisu najvažnije, već dokazana namjera istrebljenja, progona i smrti Bošnjaka ovog kraja, koju naučni skupovi i komisije u režiji Dodik&VRS ne mogu promijeniti svojim interpretacijama. Zna to i Dodik, mada je zaboravio da je godinama i sam pozivao na hapšenje krivaca za genocid.

Negiranje genocida je posljednja faza njegovog izvršenja i to je upravo ono čemu svjedočimo, upozorava državna ministrica ljudskih prava Semiha Borovac naglašavajući kako permanentno vrijeđanje žrtava i porodica žrtava genocida, te stalno veličanje ratnih zločinaca život povratnika u RS-u čini neizdrživim. To je ta Dodikova “jasna politika RS-a” koju garnira obećanjima kako će “bez države, srpski narod stradati”. Ostaje samo pitanje da li on slučajno ili namjerno parafrazira Karadžića iz devedesetih?