Kliker.info

Svaku noć sačekam da djeca večeraju, pa ako šta ostane, i ja jedem, ispričao je Draganu Mektiću Dobojlija, invalid bez ruke, koji pokušava preživjeti u kući bez valjanog krova, kući u kojoj vode ima, ali struje nema. Ministar sigurnosti BiH, suočen s manjkom volje za sistemskim rješenjima, pokušava organizirati akciju nevladinih udruga da se ovoj porodici pomogne da prezimi, svjestan – kako kaže – da se na sirotinju svaka nesreća lijepi, pa je ovog Dobojliju i supruga napustila.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

No, zašto se državni ministar bavi humanitarnim akcijama, otkud taj poriv da plaća struju četvoročlanoj porodici u Prnjavoru da ne bi ostala bez nje? “Ja ne mogu da spavam ako je moj komšija gladan”, objašnjava Mektić i pita naglas: “Kako ja mogu biti sretan ako su ljudi oko mene nesretni, šta znači ako ja imam ručak, a Pero ili Mujo nemaju?”. Ne krije da najviše voli Rome, jer su skromni, a onda kaže: “Peto mi je unuče na putu. To je moja priča, ali svako ima svoju, svakome je nešto na putu, kako onda da ja učestvujem u pravljenju države u kojoj će se svako svakog bojati i neće imati šta jesti?”.

Ova jednostavna filozofija zadire u suštinu domaćih problema i savršeno definira stanje u Bosni i Hercegovini, na svakom njezinom pedlju, bez obzira na to da li je riječ o bošnjačkom, srpskom ili hrvatskom ataru, sirotinje je sve više, pa nije iznenađenje što se taj i takav Mektić javno nada kako će doći dan kada će “lopovi i fukare oličeni u političarima odgovarati za sav kriminal koji su počinili narodu”. Svako svom, dodat će, ne krijući da je svjestan da je to jedini put za oporavak države BiH. Mektić je od prvog dana mandata prilično atipičan ministar: bez dlake na jeziku, direktan, nikada se nije libio naglas uprijeti prstom u tvorce krize, birajući jednakost svih umjesto jednakosti političkih elita, boreći se za pravnu sigurnost Bosanaca i Hercegovaca, debelo se zamjerio ovdašnjem pravosuđu koje uživa u hladovini svojih političkih mentora umjesto da se uhvati ukoštac sa kriminalom i korupcijom, pošastima koje nas i drže na vrhu ljestvice nesigurnih, siromašnih i zemalja iz kojih djeca bježe. Republika Srpska je pod apsolutnom policijskom paskom, upozorit će Mektić, ilustrirajući ovaj podatak zabranom MUP-a RS-a da se na banjalučkoj Gospodskoj ulici okupi više od troje ljudi: tako su razbili proteste Pravda za Davida. I danas, podsjeća, komunalna policija isti dan ukloni srce od cvijeća koje Davidovi prijatelji prave na mjestu gdje je njegov leš ostavljen.

O slučaju Dragičević 48 sati prije Mektića govorila je i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić. “Mi smo spremni preuzeti predmet da ga pregledamo, da damo svoje sugestije, da vidimo da li ima određenih elemenata organizovanog kriminala. Međutim, mi do sada nismo dobili na pregled taj predmet”, kazala je. David Dragičević, banjalučki student elektrotehnike, imao je 21 godinu 17. marta 2018. kada je nestao. Njegovo tijelo je pronađeno šest dana kasnije, a već sutradan se policijsko-pravosudni aparat RS-a pohvalio kako nema krivičnog djela, da bi tužitelj nakon tri mjeseca – 28. juna 2018. – donio naredbu o provođenju istrage protiv NN lica zbog osnova sumnje za ubistvo. Protestni skupovi pod egidom Pravda za Davida održavali su se svake večeri, do uoči nove 2019. na Trgu Krajine u Banjoj Luci. Epilog čitavog slučaja je iseljenje Davidovih posmrtnih ostataka, odlazak iz zemlje Davidovog oca Davora koji je vodio skupove i sudski proces protiv Davidove majke Suzane. Ubicama ni traga, skrivači zločina napreduju na političkoj ljestvici SNSD-a i RS-a, a Gordana Tadić čeka predmet?! I još se ni ne zacrveni kada to kaže.

Glavna državna tužiteljica iste je noći – bez trunke stida – pozvala novinare da surađuju. Ekipa iz Žurnala se prepoznala, kolega Amarildo Gutić je i reagirao, ukazujući na matricu djelovanja gospođe Tadić: aferu Diplome hladno je pokušala preimenovati u slučaj falsificiranja, mada je riječ o slučaju koji je također obilježio novu 2019. Ekipa Žurnala je tada dokazala da se za nepune tri sedmice, uprkos praznicima, može doći do valjane diplome završene srednje škole, samo treba platiti. Čak i važniji podatak od serviranih dokaza jeste onaj da je upravo Tužiteljstvo BiH brzom brzinom, zadivljujućom efikasnošću, odbilo istraživati prodaju i malverzacije sa diplomama, što je i bio povod Žurnalu da se baci na posao. Gospođa Tadić se nije – u svome javnom nastupu – ni dotakla afere Tito i Dino, kojom se ovdje također bavi Žurnal, i zbog koje kolegi Avdi Avdiću na poklon stižu i prstenovi granate. Biće da joj je muka od same činjenice što međudržavnu policijsku suradnju ne može diktirati, pošto je riječ o holandsko-američkoj istrazi narkokartela u čijem je epicentru državljanin BiH. Prijetnje smrću novinaru iz BiH gospođu Tadić ne zanimaju. No zato je u istoj emisiji Draganu Mektiću pokušala podvaliti posao sa marketinškom agencijom koju Uprava za indirektno oporezivanje sumnjiči zbog lažnih faktura i pranja para. Sam je Mektić u više navrata rekao da ima provjerena saznanja da glavna tužiteljica priprema njegovo hapšenje, istražuje ga paralelnim policijskim kanalima, “opsjednuta je time”. Razloge svi manje-više znamo: upravo Mektić najčešće i najglasnije proziva Tužiteljstvo za nerad. I ide korak dalje jer zna jako dobro da glavna tužiteljica nije najveći krivac. Krivi su oni koji su je imenovali, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće, koje skupa s njom saučestvuje u neradu Tužiteljstva, u netraženju ubica djece i progonu političkih neistomišljenika.

Ne treba zaboraviti: Gordana Tadić je bila v. d. u momentu raskrinkavanja uloge Tužiteljstva u aferi Diplome. VSTV ju je krajem januara nagradio pozicijom, valjda i zato što ju je zaslužila svojim aktivnim nemiješanjem u vlastiti posao. U međuvremenu je i VSTV protresla afera Potkivanje, pa je opet pojeo vuk magarca, a predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija glasovima svojih gordana i ružica sačuvan čak i od disciplinske odgovornosti. Zato zaista ne bi trebalo biti nikakvo iznenađenje ako Mektić bude uhapšen, jer drsko remeti idilu “dvije bratske partije” koje su ovladale pravosuđem pa sad “tužitelji rade šta centrale odluče”. Mektić im naprosto nije po volji, jer ovakav kakav je i kako govori u politiku se ne uklapa. Njegove ideje, stavovi i angažmani su ljudski. Ljudi ga i vole ne zato što govori od srca, već i što se ponaša kao čovjek, drži do obraza i ne krije da mu je stalo do pravde i ljudskog dostojanstva. Do one obične večere koju će otac podijeliti s djecom, umjesto što strepi hoće li je iko od njih imati.