Kliker.info

Nije to bilo tako davno, sredinom marta prošle godine, kada je Željko Komšić, tada samo lider Demokratske fronte, na stranicama Oslobođenja obrazlagao svoj prijedlog o ujedinjenju ljevice postavljajući samo jedan uvjet: da se za budućeg (ujedinjenog) predsjednika ne kandidira niko od aktualnih predsjednika stranaka koje bi ušle u proces.

Piše :Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Kako je u tom času već najavljivao svoju kandidaturu za Predsjedništvo BiH, na pitanje da li je i ona uvjet, odgovorio je kategorično – ne, odluku o svim kandidaturama bi donijeli organi ujedinjene partije, ne krijući uvjerenje da bi ujedinjena ljevica posve sigurno pobijedila SDA u oktobru 2018. Nermin Nikšić nije čekao ni 24 sata da bivšem partijskom drugu odbrusi kako “SDP nije spreman odbaciti stogodišnju tradiciju zarad izlaska na izbore”, no nije propustio da pozove Komšića da povuče “svoju jednostranu kandidaturu” i još mu priprijeti kako će – ukoliko se to ne dogodi – “onda SDP istaknuti svog kandidata za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva”.

Demokratska fronta je prijedlog o ujedinjenju poslala i Našoj stranci i Građanskom savezu: Peđa Kojović, lider NS-a, ponovio je već i tada staru mantru “mi smo za ujedinjenje ljevice, neka to učine SDP i DF”, GS je pak poziv (djelimično) prihvatio pa su sa DF-om pravljene zajedničke liste na federalnom i državnom nivou.

Ovo podsjećanje nema za cilj da ilustrira stepen vizionarstva Nermina Nikšića, nepotrebno je uostalom podsjećati da je uprkos realiziranoj prijetnji o isticanju SDP-ove kandidature za bošnjačkog člana Predsjedništva, pa čak i uprkos isticanju NS-ove kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva (zaista, sjeća li se više iko Boriše Falatara?) u vrhu države Željko Komšić, kao što je apsolutni višak baviti se svakidašnjom Nikšićevom jadikovkom na temu ko piše anonimna pisma o SDP-u ili pak sabirati rezultate ljevice pa plakati za proljevenim mlijekom: nakon oktobarskih izbora učinilo se – u jednom trenutku – da ipak ima nade za ljevicu, taj famozni BH blok počeo je da dobija političke obrise, lideri SDP-a, DF-a i NS-a počeli su i zajednički nastupati…

No, to je jedinstvo trajalo do formiranja vlasti u Sarajevskom kantonu. Istina, pažljivijem oku nije moglo promaći kako Komšić, iako već u kapacitetu člana državnog Predsjedništva, jednako oči upire u SDP (pošteno) politički ističući kako je u pitanju najjača stranka ljevice po broju osvojenih glasova, dok se Nikšić prema Kojoviću sve više okretao kao da je recimo SDP otprilike generalni sekretar(ijat) Naše stranke. Razlike u tonovima bile su evidentne i kada je riječ o odnosu spram nacionalnih stranaka: dok je Komšić tvrdio da su i SNSD i HDZ, a ne samo SDA, nacionalne, ostatku BH bloka bila je (i ostala) sporna samo SDA, a sudeći po najnovijim Kojovićevim istupima, Naša stranka je oformila vlastite kriterije za kategorizaciju stranaka pa sad slušamo kako ima mnogo aspiranata za BH blok.

Zbog svega toga nije uopće bilo iznenađujuće kada je upravo lider NS-a saopćio stavove cijelog BH bloka o (ne)ulasku u vlast, kao što je već tada bilo bjelodano jasno da Kojović, kada nastupa u ime BH bloka, govori u svoje i Nikšićevo ime. Što će reći, ima većinu i odmah da smo načisto: Kojovićeva samosvjesnost ima i potku u realiziranim ciljevima NS-a, čija je biračka baza najvećim dijelom Sarajevo gdje je BH blok – u svom izvornom DF, SDP, NS obliku – vlast.

Komšićevi principi bazirani na tezi da BH blok ima jedinstvenu šansu da pokaže odgovornost prema gotovo 300.000 birača utičući na tokove vlasti i mijenjajući je ostali su u manjini, jednako kao i njegova upozorenja na – po Bosnu i Hercegovinu – krajnje nepovoljnu političku i geopolitičku klimu. Družina iz BH bloka pokazala se mnogo više zainteresiranom za pravilnik o vlastitom radu nego za vezivanje sudbine ove zemlje za Kosovo, puna su im usta antifašizma, a Mustafu Busuladžića čuvaju k’o zjenicu oka svog, ponosno se slikaju s Igorom Radojičićem (i treba!), iako je SNSD-ov gradonačelnik Banje Luke, no na Komšića sipaju drvlje i kamenje zbog sporazuma sa SDA. Pritom, zanimljivo, ama baš niko od uvaženih behablokovskih ljevičara nije naglas izrekao niti jednu jedinu primjedbu na principe iz Sporazuma DF-a i SDA, osim vlastitih uvjerenja da neće biti ostvareni! Bodu oči argumenti kojima napadači na Komšića nastupaju, pa prosječnom čitatelju nije baš najjasnije je li to lidera DF-a napadaju njegove – nazovimo ih tako – ideološke kolege ili koalicijski dvojac SNSD-HDZ.

U čemu je zaista problem? U domaćem licemjerstvu družine koja je jedva dočekala da ispiše DF iz BH bloka ili je pak poenta u žurbi da Komšićevim biračima saspu u lice kako su glasali za etnički umjesto građanskog koncepta? Eto za koga ste glasali, poručuje združena ekipa Našeg SDP-a, ne obazirući se što joj argumenti bolno koincidiraju sa tezama HDZ-ovih jurišnika koji Komšiću odriču pravo da bude Hrvat. Istinski je poražavajuće da ga danas po istom principu po kome ga truli desničari spaljuju po Hercegovini karakteriziraju i oni koji bi da sebe predstavljaju građanskom opcijom. I još, dok ga pljuju, ne zaboravljaju napomenuti da je čvrsto obećao da se DF ne povlači iz vlasti u Sarajevskom kantonu?! Vlasti koju NS, DF i SDP čine sa tri partije koje s ponosom ističu da su bošnjačke – Narod i pravda, SBB i Nezavisna bosanskohercegovačka lista. I opet nikom ne smeta koalicija s bošnjačkim partijama, ali se Komšiću zamjera da je dio bošnjačke reprezentacije?!

Kako god da završi DF-ovo (sa)učešće u vlasti BiH i Federacije, Željko Komšić – koji ne krije da je svjestan nepopularnosti odluke, ali isto tako za razliku od onih koji ga kritikuju nudi i argumente zašto je donesena – svijetla obraza može reći da je pokušao. Upravo zarad onih koji su mu dali povjerenje, a na koje danas tako zdušno jurišaju građanski liberali i čuvari stoljetne tradicije socijaldemokracije. Uspjeli su natjerati Dženana Đonlagića da im obznani i nacionalni sastav upravljačkih struktura DF-a: Đonlagić je kriv koliko i Komšić jer zaveden principima ne shvata da to rade oni koji nisu htjeli ni da čuju za ujedinjenje prije godinu, koji su sve i činili da tog ujedinjenja ne bude i kojima je – sada su barem sve karte na stolu – Željko Komšić trn u oku koliko i Draganu Čoviću.