Kliker.info

Prije 12 godina 19. je oktobar bila nedjelja: pamtim je ne toliko kao dan kada je umro Alija Izetbegović, koliko kao ključni argument koji je kasnije koristila svekolika bošnjačka javnost kritizirajući drsku redakciju Dana koja je čak i u takvom trenutku pripremila specijalni broj povodom njegove smrti.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Kako god, Alija Izetbegović je bio važan lik u historiji ne samo Bošnjaka već i Bosne i Hercegovine i kao takav zaslužuje mnogo više od jednog specijala: zanimljivo je, zapravo, da se tek ove godine počinju pojavljivati prve ozbiljnije analize njegove vladavine. Kad to kažem, ne mislim naravno na novinarske osvrte, već na knjige: krajem mjeseca očekuje se promocija djela Mustafe Čengića “Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira”, čiji recenzenti Esad Bajtal i Nerzuk Ćurak ne spore vrijednost građe skupljene na 350 stranica, u izdanju Kulta B. Bajtal sugerira da i poglavlja daju naslutiti propitujući naum spisatelja: O istini, O Bosni i Bošnjacima, Da li je rat bio neizbježan, O Stranci demokratske akcije, O politici i religiji, O jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, O antikomunizmu i antifašizmu, O državi i demokratiji, Stranka demokratske akcije i nacionalizam, O bošnjačkom identitetu, O islamskom bratstvu, O prošlosti i budućnosti… I ja sam naslov posudila od spisateljskog litemotiva.

Umro je u Kliničkom centru u Sarajevu: nešto ranije – kako je priznao Senadu Hadžifejzoviću u direktnom javljanju u program – svojom ga je posjetom veoma obradovao fra Petar Anđelović, ali i bivši američki predsjednik Bill Clinton. “Nismo govorili o politici. Ja sam iskoristio priliku da mu zahvalim za ono što je učinio za Bosnu, a učinio je mnogo, a naročito sam mu zahvalio na tome što je taj dan (20. septembar; otvorenje Memorijalnog centra) došao u Srebrenicu. Ne znam, to će istorija odrediti, ali, po mojoj ocjeni, Clinton je veliki predsjednik i veliki čovjek, on je ono lijepo lice Amerike.

” U tom posljednjem intervjuu – neki bi rekli proročki – upozorio je da Bosnu i Hercegovinu čekaju socijalni problemi, poručujući vladama “neka pripaze malo penzionere… i nek’ uvedu neke progresivne poreze na visoke plate, jer nije pošteno da neko za dan zarađuje jednu penziju. To je nepošteno, tako ne može, neka tu urade nešto. Kada bih bio na vlasti, kad bi me se pitalo, uveo bih progresivne poreze na visoke plate i prebacio to u penzioni fond.” Dugo ga se pitalo, no ni njegova SDA – kako tad, tako i danas – ne može se pohvaliti pažnjom penzionera. Ali, i to njegovo političko naslijeđe je značajan dio Čengićeve knjige i uopće nemam dilema da će upravo na tom fonu i biti najozbiljnijih polemika.

Da ne prejudiciram rasprave prije same promocije knjige, vratit ću se Alijinom životu, tek podsjećanja radi: rođen je u Bosanskom Šamcu 1925, u Sarajevu je živio od 1938. a 1941. pridružio se Mladim muslimanima da bi zbog ideje već 1946. prvi put dospio tri godine u zatvor. Pravni fakultet završio je 1956, advokatski ispit položio 1962, “Islamska deklaracija” završena je 1970, a 1983. kao prvooptuženi na čuvenom Sarajevskom procesu vođenom protiv 13 muslimanskih intelektualaca osuđen je na 14 godina zatvora.

Odležao je pet godina i osam mjeseci (1984. objavljena je njegova knjiga “Islam između Istoka i Zapada”), da bi sa još 40 istomišljenika inicirao a potom i 26. maja 1990. godine osnovao Stranku demokratske akcije, kada je i izabran za predsjednika. Predsjednik Bosne i Hercegovine postao je nakon izbora iste godine, 1. decembra 1990. Deset godina kasnije – a dvije prije isteka mandata – povukao se iz Predsjedništva BiH. I kormilo stranke je dobrovoljno napustio 2001. godine kada je postao počasni predsjednik.

“Svi mi koji smo u toku opsade živjeli u Sarajevu, bili smo u stalnoj životnoj opasnosti. Zgrada Predsjedništva gađana je nekoliko stotina puta (niko ne zna tačan broj) i na južnoj strani bila je daleko od linije fronta manje od 500 metara. Ja sam se preselio u kabinet u unutrašnjosti zgrade koji sam u šali nazvao kukavički”, zapisao je o ratu u svojim “Sjećanjima” (“Autobiografski zapisi”, 2000.) iz kojih se mora izdvojiti i reakcija na Srebrenicu: “Ko je kriv? Kad se dogodi tragedija ovog obima, nema nevinih. Svako od nas je kriv što je moguć svijet u kojem je moguća Srebrenica. Svako mora vjerovati da je mogao učiniti više. Ja nisam bio sasvim zadovoljan aktivnošću Armije u kritičnim trenucima, činilo mi se da ‘pipkavo’ obilazi oko četničkih položaja.

Vojnici smatraju da su učinili sve što je u tim prilikama bilo u njihovoj moći. U samoj Srebrenici stalno je tinjao sukob između civilnih i vojnih vlasti.” Ostala je upamćena i njegova rečenica kako do podne misli jedno, a popodne drugo: možda ga i zato treba pustiti da sam sebe definira: “U svome dugom životu radio sam najrazličitije poslove: kao zatvorenik kopao zemlju, nosio malter, sjekao šumu, a kasnije, kao slobodan čovjek, rukovodio gradilištem, zastupao na sudu, pisao članke. Ipak, moj najteži posao bili su pregovori. Pregovarati znači odlučivati. A donositi odluke jeste najteži posao koji je nesretnom ljudskom biću namijenjen. Moj problem je bio u tome što niti sam mogao dobiti dobar mir, niti voditi dobar rat. …Moje dileme su bile teške. Osjećao sam se kao razapet.”

U Americi mu se – priznao je – ispunila davna želja: susreo je Muhammeda Alija i zapisao: “Kada sam se vratio u Bosnu, više ljudi me pitalo o susretu sa Alijem nego sa predsjednikom Clintonom.” Zanimljive su i Izetbegovićeve opaske o njegovim najžešćim protivnicima: Milošević, zapisao je, “nije odbojna ličnost.

Istina, uvijek je pomalo pijan – ili se tako doima – i raspoložen za razgovor.” Smatrao ga je hrabrim ali ne i dvoličnim, “možda jest podvojena ličnost, ali to je nešto drugo”, i bio je uvjeren da je “zla strana njegove ličnosti nadmoćnija”. Nije volio Tuđmana, bilo je “nešto skorojevićkog u njegovom ponašanju, a njegov protokol bio je na granici kiča. Uvijek je htio da uzme komad Bosne – veći ili manji”, zabilježio je primjećujući i njegovu naklonost riječi – podjela. No, niko izvan granica ovog regiona nema dilema: u uporedbi sa Miloševićem i Tuđmanom, Izetbegović je bio daleko nadmoćniji i višestruko cjenjeniji. Upravo zbog posljedica politika koji je svaki od ove trojice neminovnih aktera zbivanja s kraja devedesetih pojedinačno vodio. Da su se razlikovali i u odnosu spram vlastitih riječi, svjedočile su brojne diplomate:

Izetbegović je, naime, držao do svojih. Potvrdio je to i tadašnji američki ambasador u BiH Thomas Miller, kojem je Alija najavio da će podnijeti ostavke na zvanične funkcije kada napuni 75 godina. I učinio to. “Bez njega bi i Evropa imala drugačije lice”, ustvrdio je netom poslije njegove smrti Richard Holbrooke, kreator Daytona, kojeg je Alija “malo podsjećao i na Mao Zedunga i druge i radikalne kineske komunističke lidere – dobar u revoluciji, slab u vlasti.” Čini se da je došlo vrijeme da se vlašću ne samo Izetbegovića već i SDA ozbiljnije pozabavi i literatura: bez sumnje je prvi važan kritički osvrt nadohvat javnosti, a nema ni dilema – bit će ih sve više. Ako ni zbog čega drugog ono zato što je historija zaista važna učiteljica života.