Kliker.info

Sve je već viđeno: 26. oktobar, dan kada se država Bosna i Hercegovina, usred rata, gladne i hladne 1993. obračunavala sa kriminalcima u vlastitim redovima, i ove je godine obilježio potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine.

Piše : Vildana Selimbegović(Oslobođenje)

Milan Dunović je petu godinu zaredom položio cvijeće i tako odao počast žrtvama ubijenim i(li) bačenim u Kazane, jamu na obroncima Trebevića u kojoj su pripadnici Desete brdske brigade Armije BiH krili posmrtne ostatke civila, mahom nebošnjaka, stradalih u njihovoj režiji. Institucionalno obilježavanje ovog datuma uveo je Dunovićev prethodnik Svetozar Pudarić, koji je od početka mandata potpredsjednika FBiH, od 2010. godine dakle, uporno posjećivao ovaj trebevićki usjek i polagao cvijeće da bi – dvije decenije nakon otkrivanja Kazana, 2013. – pokrenuo inicijativu da se na ovom mjestu izgradi spomen-obilježje žrtvama. Pa ipak smo i ovog 26. oktobra čuli istu rečenicu: spomenik će biti izgrađen naredne godine?!

Ni danas, 26 godina nakon što su Armija i MUPRBiH oslobodili opsjednuti glavni grad BiH od terora odmetnutih pripadnika ARBiH, broj žrtava nije utvrđen. Službeno je zabilježeno da su pripadnici 10. bbr. ARBiH, pod komandom Mušana Topalovića Cace, ljude odvodili iz kuća i na rubu Kazana ih svirepo ubijali. Nakon ekshumacije istražitelji su pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993.” iako su visoki vojni i policijski dužnosnici, kao i samo Predsjedništvo RBiH za privođenja civila i brutalne egzekucije u zoni 10. bbr. saznali još tokom zime. Cacine žrtve bili su mahom Srbi, ali i poneki Bošnjak i Hrvat. Njihovi pronađeni posmrtni ostaci su jedno vrijeme bili ukopani na kraju sarajevskog groblja Sveti Josip: na humkama su umjesto imena stajale oznake NN 70/20/93 ili NN 71/20/93…

Iza brojki su se krile šifre sudskih spisa, pa je nekolicina žrtava uspjela dobiti i ime i prezime i svoj grob. Nakon rata Komisija za traženje nestalih Republike Srpske iskopala je ove NN humke i posmrtne ostatke prenijela u Lukavicu, gdje je identificirano ukupno 16 žrtava od 23 za koje danas Komisija tvrdi da ih je preuzela. Istina je da je čitav proces identifikacije rađen bez velikog entuzijazma – dok su žrtve bile u Sarajevu, nije bilo dovoljno volje da se istini o domaćim zločinima pogleda u oči, kad su preseljene u Lukavicu, tretirane su kao izdajice, jer su ostali u Sarajevu opsjednutom od Vojske i policije RS-a.

No, 26. oktobra 1993. Predsjedništvo BiH imalo je snage da naredi opsadu opsjednutog grada i krene u masovnu akciju hapšenja vojnika 105. motorizovane i 10. bbr. Akcijom su neposredno rukovodili Bakir Alispahić, tada ministar policije, i Rasim Delić, komandant Glavnog štaba ARBiH. Komande 105. mbr. i 10. bbr. su opkoljene, a obojica komandanata – Ramiz Delalić Ćelo, na čelu 105, i Caco, komandant 10, uzeli su taoce. Delalić se bez žrtava predao Harisu Silajdžiću, tada premijeru Vlade RBiH, a Jusuf Pušina je kasno noću otišao po Cacu koji je prije toga napravio masakr.

Iste je noći Caco i ubijen, u pokušaju bijega, a njegovi su suborci izvedeni pred sud. Prvobitna je optužnica čak 27 pripadnika 10. bbr. teretila za ratni zločin, no ubrzo je preinačena pa im je suđeno za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva. Izrečene su im i kazne, i one najveće davno su odslužene, sudski spisi su dospjeli u javnost, pa se ispostavilo i da su Cacini suborci njemu na dušu pripisali baš sve žrtve, tvrdeći da su samo izvršavali Cacina naređenja. Dio ubistava je do detalja rasvijetljen pred Okružnim vojnim sudom u Sarajevu.

Tokom bitke za spašavanje obraza države BiH stradalo je 14 pripadnika Armije i trojica policajaca MUP-a RBiH. Cacine žrtve – vojni policajci i pripadnici CSB-a Sarajevo – njih devetorica ukopani su u Velikom parku. Sahranjeni su uz državne počasti, posthumno odlikovani i zaboravljeni. Caco je pak četiri godine ležao u humci sa NN oznakama, da bi potom uz spektakularnu dženazu u režiji SDA, kojoj je prisustvovalo čak 12.000 Sarajlija, s ruke na ruku ispraćen i sahranjen na Kovačima, u kompleksu Memorijalnog centra.

No, Cacine žrtve nikako da dospiju u onaj dio memorije koji im pripada. Svetozar Pudarić je godinama, ne računajući novinare, Kazane obilazio sam. Njegov partijski drug (SDP) Alija Behmen, tadašnji gradonačelnik, prihvatio je ideju o spomen-obilježju (Grad Sarajevo je jedini nadležan za njezinu provedbu) i formirana je komisija koja je trebala da organizira pozivni konkurs za idejno rješenje. Pudarić je izdvojio i novac za ovu namjenu. Njegov nasljednik na funkciji Milan Dunović (DF) nastavio je započeti posao. No, i dalje malo ko ga prati na Kazane. Prošle godine s njim su izašli i gradonačelnik Abdulah Skaka i Asim Sarajlić (SDA).

Bakir Izetbegović je 2016. – kao član Predsjedništva BiH – odao počast žrtvama na Kazanima. Spomenika i dalje nema. Ima Program za njegovu izgradnju koji bi trebalo da bude usvojen od Gradskog vijeća do kraja godine. Apelirajući na Grad da se dodatno angažira, Dunović je prošlog petka kazao da je i to način da se Sarajevo distancira od onog što se dogodilo na Kazanima, podsjećajući na časnu borbu Armije i MUP-a RBiH devedesetih.

Fond Memorijala niko ne spominje. Zašto? I gdje je Vlada Kantona? Kad je za sve prethodne vlade ovo bilo teško pitanje, zar šestorka ne može postići konsenzus i angažirati Fond na izgradnji ovog spomen-obilježja? Fond je javna kantonalna ustanova i ako je već zbrinuo Cacu, može i njegovim žrtvama izgraditi spomen-obilježje. Kakve i kolike god bile ideološke razlike među partijama koje danas vladaju i Gradom i Kantonom i državom BiH, svi se slažu da žrtve zaslužuju pijetet. Sve žrtve.

Istina je da se svi u BiH tako ne ponašaju, već svoje zločine minimiziraju, a tuđe veličaju. Što je razlog više da Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, pokaže da je u stanju napraviti iskorak u ime vlastite savjesti. I spomenikom pokazati da Cacine žrtve nisu kost u grlu države BiH, već zločin kojeg su Sarajlije svjesne. I koji pamte.