Kliker.info

Znam da će i ovu godinu, negdje pred kraj, obilježiti puno natječaja – birat ćemo sportiste, menadžere, podvige, predstave, novinare, pravit će se razni spektakli, zabave za široke narodne mase. Da se odmah razumijemo, nisam protivnik zabava, ali imam ozbiljan problem sa populističkim ambicijama organizatora svenarodnih veselja – valjda je i vrapcima na granama jasno da je kompletna scenografija zapravo namijenjena bježanju od stvarnosti i suočavanja sa stvarnim problemima.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Zato hoću na vrijeme da kandidiram fotografiju godine: napravio ju je, prošlog četvrtka, Azir Osmanović, profesor historije i kustos muzeja Memorijalni centar Potočari. Na fotografiji koja je istoga dana obišla Bosnu i Hercegovinu, ali i region, skrušeno, kako i dolikuje jednom takvom mjestu, pred spomen-pločom iza koje su nepregledni nizovi mezara, stoji Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i lider SNSD-a. Šutnjom odaje počast žrtvama genocida. Dovoljno daleko da mu ostave prostora i ne remete taj sami čin polaganja cvijeća su načelnik Srebrenice Ćamil Duraković i Sadik Ahmetović, državni poslanik. Dok Dodik šuti svoju minutu odavanja počasti žrtvama, njih dvojica uče Fatihu. I sve je to svojim dokumentarističkim objektivom obuhvatio naš svjedok historije, profesor Osmanović.

Poslije ćemo saznati da je predsjednik RS-a najavio donaciju od 50.000 KM za 20. godišnjicu obilježavanja genocida u Srebrenici, da je pijetet prema žrtvama pokazao i skidanjem oficijelne trobojke s cvjetnog vijenca, da je svoj dolazak u Potočare najavio tek nekih petnaestak minuta ranije – što je automatski izbacilo medije i političku pompu – da čak nijednog trena nije pomislio davati izjave u Potočarima, usuđujem se reći demonstrirajući i na taj način poštovanje spram porodica koje dugi niz godina ne kriju svoju ogorčenost delegacijama koje u Potočare dođu da se slikaju i progovore koju, zarad vlastitih političkih poena. Naravno, niko ne dvoji značaj Dodikovih poena dobijenih u Potočarima, ali… E, u tom ali krije se i sve ono što su kasnije kamere zabilježile i što će posljednjih dana biti puno više tema rasprava negoli sam Dodik u Srebrenici.

Da pokušamo makar pobrojati sve Dodikove aktivnosti toga četvrtka: nakon Potočara, sa svitom svojih ministara i pratećih službenika, susreo se sa vrhom Opštine Srebrenica, pričao i dogovarao ekonomske i ostale aktivnosti, što je i entitetsko-predsjednički red, da bi onako hiperaktivno uspio stići i na sami kraj zasjedanja Narodne skupštine Republike Srpske i prije negoli će ona izglasati famoznu deklaraciju kojom unaprijed odbacuje odluke Ustavnog suda BiH (a vratit ćemo se i ovoj deklaraciji), ubaciti još jednu u dnevni red: onu o priznavanju genocida počinjenog u Armeniji 1915-1917. Nema zaista nikakve sumnje: sve su ove sličice brižljivo pripremljene jer je majstor populizma Milorad Dodik (opravdano) očekivao da će, gurajući ovu deklaraciju kao prijedlog za sljedeće zasjedanje NSRS-a, izazvati dovoljno reakcija.

Tako je i bilo: slična deklaracija podijelila je i Evropski parlament, Turska je reagirala žestoko kako na evropsku, tako i na eresovsku brigu za ljudska prava, a sam je Dodik – ovom galamom oko događaja starog stotinu godina – uspio dobiti da deklaracija NSRS-a i reakcije na nju ipak budu vijest drugog reda. Ambasada SAD-a nije se dala zbuniti, i OHR je – skupa sa ostalim članicama međunarodne zajednice – imao jasan stav o vlastitoj dubokoj zabrinutosti povodom deklaracije NSRS-a, zajednički ističu potrebu poštivanja i prošlih i budućih presuda Ustavnog suda BiH, posvećenost Dejtonskom mirovnom sporazumu…

Ravno 89 presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nije provedeno. I niko još nije kažnjen zbog toga, iako je zakon vrlo precizan – neprovođenje presuda je krivično djelo, i iako su odluke Ustavnog suda BiH – što bi rekao OHR – konačne i obavezujuće. Dragan Čavić, lider Narodnog demokratskog pokreta, članice Saveza za promjene, možda je najplastičnije objasnio zašto je ova deklaracija u NSRS-u ujedinila poziciju i opoziciju: deklaracija nije zakon, ona je politički odgovor Bakiru Izetbegoviću. Bošnjački član Predsjedništva BiH problematizirao je pred Ustavnim sudom praznike u RS-u, 9. januar – prije svih – koji se slavi kao dan entiteta i krsna slava RS-a, no za Čavića dilema nema – svaki je dan neki svetac, a sam Dan RS-a je u prijedlogu zakona o praznicima, i to baš shodno prethodnoj odluci Ustavnog suda, tretiran kao sekularni praznik.

Zna Čavić, naravno, da ni Bošnjaci ni Hrvati, koji su upravo političkim odlukama donesenim tog 9. januara 1992. na Palama postali žrtve progona ubijanja i (ograničenog, što bi rekao Haag) genocida, ne mogu ništa slaviti toga dana, ali također zna (on naročito) da je u bici za srpsko biračko tijelo koja se vodi na svakom zasjedanju NSRS-a jedan od najvažnijih Dodikovih aduta upravo ta borba za RS. Zato se, valjda, opozicija tako zdušno pridružila deklaraciji NSRS-a, ne htijući, ne želeći i možda ne znajući čime da se suprotstavi Dodiku i SNSD-u.

Srebrenicom ne smiju. A ako ćemo pravo, i ne trebaju. No, Dodikov odlazak u Srebrenicu je događaj godine, da ne kažem decenije – koliko skoro traje Dodikova preobrazba u branitelja Karadžićeve i Mladićeve politike. Odlaskom u Srebrenicu Milorad Dodik je ad acta stavio sve one svoje argumente kojima je od 2004. naovamo tukao, ubijao i progonio tog istog Dragana Čavića. Sjećamo se, naravno, tog ključnog trenutka kada Čavić kao predsjednik RS-a (tadašnji Dodik, dakle) javno, na RTRS-u, kaže da je Srebrenica crno poglavlje srpske historije. Bilo je to nakon Izvještaja Komisije za istragu događaja u Srebrenici, koji je potvrdio 8.731 žrtvu na ovom području. Od tada je najjače političko oružje Milorada Dodika protiv Čavića i SDS-a, na čijem je čelu tada bio, postalo formiranje novih komisija koje će se baviti Srebrenicom. Analitičari u RS-u su izračunali da je Dodik na ove komisije potrošio dva miliona maraka. Nekako mi se čini da je Savezu za promjene u RS-u gurnuta deklaracija da se ne bi raspitivali za ta dva miliona. Dok je Mile u Potočarima. Mamac su progutali.

Ćamil Duraković, srećom, nije. On ne krije da je svjestan značaja ove Dodikove posjete Potočarima. Zna Ćamil da nije Dodik taj koji će odlučivati šta se događalo u Srebrenici. O tome je sve rekao Sud u Haagu. Genocid u Srebrenici je tamna mrlja na savjesti čovječanstva s kraja 20. stoljeća i kako god to kome izgledalo, planetarno je okarakteriziran kao takav. Što se Bosne i Hercegovine tiče, također dilema nema: nama valja živjeti zajedno i zato je ona Dodikova minuta odavanja počasti žrtvama pred spomen-pločom u Potočarima značajan korak naprijed. I zato je njegovih 50.000 za obilježavanje 20. godišnjice genocida veliko kao ona dva miliona koje su njegove komisije potrošile. Drugo je pitanje hoće li on za ta dva miliona položiti račun. Za BiH je važno da je položio cvijeće. I da je Amir Osmanović to dokumentirao slikom koja govori više od hiljadu riječi.