Kliker.info

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Jednu od svojih knjiga, a ako me pamćenje služi izdata je negdje oko Daytona, Alija Izetbegović je nazvao Čudo bosanskog otpora. Knjiga govori o najtežim ratnim danima, gladnoj, teškoj i predugoj 1993. i godini iza nje, o vremenu u kojem je u opsjednutim bosanskim gradovima nastupilo bolno suočavanje s istinom da nema tog pravednog međunarodnog svijeta koji će ukloniti tenkove, zaustaviti rat, narediti prestanak ubijanja, smrti i masakriranja. U Čudu bosanskog otpora Izetbegović ne krije divljenje spram žilavosti i izdržljivosti Armije koja je nastala ni iz čega, a koja je – upravo te najteže 1993. – dokazala da je u stanju iznenaditi baš sve zakone ratovanja: odolijevala je tehnički i u ljudstvu daleko nadmoćnijem neprijatelju i jačala uprkos podacima koje će nam mnogo godina kasnije podastrijeti Mirsad Tokača – gotovo devedeset procenata ukupno ubijenih ljudi, žena, staraca, djece… već su bili mrtvi do polovine upravo te 1993. Doda li se ovom kratkom prisjećanju podatak da se Armija BiH tih najtežih ratnih dana uzdala u logistiku Hasana Čengića, postaju jasnije razmjere čuda o kojem Izetbegović govori (mada se on za života odbijao suočiti s jadom i čemerom Čengićevog angažmana).

Trebalo je proći 15 godina da drugi Izetbegović, sin Alije i sadašnji bošnjački član Predsjedništva države, mirno i staloženo, izgovori izvinjenje svim nevinim žrtvama Armije BiH i isto toliko godina da se u Sarajevu – s najviše bošnjačke pozicije – naglas kaže kako Bošnjacima nije uvredljivo obilježavanje Dana Republike Srpske, iako ne vole što je BiH podijeljena. Bakir Izetbegović nije zaboravio napomenuti da mu RS nije pri srcu, kao što mu nije pri srcu ni činjenica da Bošnjaka u RS-u ni blizu nema koliko ih je bilo, ali je i čvrsto stao iza Dejtonskog mirovnog sporazuma, opet mirno i staloženo izbijajući velikom voždu RS-a i posljednje adute kojima je sa RTRS-a iste večeri ispaljivao po BiH, tražeći neprijatelje Srpske diljem planete.
Dodik će, nema sumnje, svoje oružje protiv BiH i danas pokušati da iskoristi: na sastanku na kojem je insistirao, tražit će partnere za formiranje vlasti na državnom nivou sa samo jednim zadatkom – ubiti pticu rugalicu, rekle bi filmadžije, a u stvarnosti – dokusuriti Bosnu i Hercegovinu stvaranjem vlasti koja će je obesmisliti u narednom mandatu. Uz njega će u teheran doputovati Mladen Bosić, predsjednik SDS-a, iz Mostara očekuju i brojke i slova – i Dragana Čovića i Božu Ljubića, a od Bošnjaka spremnih da saučestvuju u njegovom projektu raspada zvijezdu Grabovice, Gusinja i Plava, kako je Fahrudina Radončića nazvao lucidni Senad Avdić.

 Jedan od čitatelja Oslobođenja izračunao je čak i trenutak u kojem se može očekivati veliko finale, tj. referendum u režiji Milorada Dodika: jesen 2012. Njegova je računica bazirana na čistoj ekonomskoj logici i podacima Glavne službe za reviziju javnog sektora RS-a za 2007, 2008. i 2009. godinu, te izvještaju Vlade RS-a za 2010. Po pomenutim izvještajima, dakle, stanje na računu od privatizacije 31. decembra 2007. pokazivalo je 1,3 milijarde KM, istog dana godinu kasnije 987 miliona, da bi 31. decembra 2009. bilo 590,5 miliona KM. U novu 2011. ušlo se sa 297,1 milion KM. Svetlana Cenić je bezbroj puta upozorila da se upravo ovim novcem kupuju socijalni mir i svesrpsko zadovoljstvo u manjem bh. entitetu, a naš čitatelj sabiranjem i oduzimanjem troškova te kupovine došao do jeseni sljedeće godine kada će očito ovaj račun biti temeljito ispražnjen. I kada će trebati politički prasak da bi se izbjeglo podastiranje računa pred narodom.

Naravno, referendum nema smisla ako je BiH u NATO-u i ako zakorači ka EU. Valja se izboriti, pa je do tada zaustaviti. Dodik je već pokazao u prethodne četiri godine da zna kako, a nije krio ni svoje postizborne planove: višemjesečnim inaćenjem sa SDP-om BiH, zalaganjem za treći entitet na teritoriji Federacije, apetitima da uz pomoć Dragana Čovića vlada kako državnim, tako i procesima u Federaciji, polako se pokušava domoći svoga cilja. Da li je Inzkovo buđenje iz zimskog sna pokazatelj da je međunarodna zajednica konačno svjesna da joj se pred očima odvija posljednja faza stvaranja crne rupe na Balkanu i dugogodišnje nestabilnosti u srcu Evrope? Teško. Da jeste, do sada bi se barem javno očitovala o Platformi SDP-a i SDA, koja je jedini dokument ponuđen za formiranje vlasti, ili barem o Dodikovim kafanskim doskočicama koje predstavlja kao vlastitu kadrovsku politiku u nekom budućem Vijeću ministara. Dodikova arogancija je toliko puta sažvakana da već odavno ne može biti predmet izjava domaćih PIC-ovaca, no zato su – skupa s njim – spremni raspravljati o tuđim arogancijama i ćutati o BiH.Vratimo se sedmici koja je pred nama. Bez svake sumnje u njoj će mnogo toga biti jasnije kada je u pitanju čudo bosanske vlasti. Sulejman Tihić, lider SDA, prošli je petak boravio u Mostaru i Božu Ljubića i Dragana Čovića jasno i javno pozvao da saučestvuju u formiranju vlasti. Dr. Zlatko Lagumdžija nije sa dr. Ivom Josipovićem pričao o muzici, vinu i ženama, već svakako upravo o Platformi ponuđenoj za naredni mandatni period.

Šta god da su rekli jedan drugom, najmanje ima razloga vjerovati Radončićevim avazovcima koji – jednako kao i Dodik svojim kafanskim doskočicama – imaju providan cilj: natjerati SDP i njezinog lidera da prihvati bačenu rukavicu i počne se braniti od tobožnjih optužbi kako su zamjena Harisu Silajdžiću i Stranci za BiH. SDPBiH ima jasne ciljeve koje je usaglasio koalicionim sporazumom sa SDA. Ove dvije stranke imaju i dovoljno jak izborni rezultat da se ne moraju pravdati za svoj angažman u pravljenju vlasti. Narodna stranka Radom za boljitak i HSP su to prepoznali i prihvatili. Lagumdžijina posjeta Zagrebu, kao uostalom i Tihićeva Mostaru, pokazatelj su da i jedan i drugi razumiju realnost Daytona i poštuju ga. No, to ne znači da ih čudo bosanske vlasti može primorati na ucjene. Na stolu je BiH, a i Tihić i Lagumdžija u prilici da dokažu i žilavost i izdržljivost. Lagumdžija ima upravo tu vrstu iskustva iz ratne 1993: izgleda je ponovo vrijeme da je demonstrira, uprkos svima.