Vildana Selimbegović : Bin Laden, Gadafi i Dobrovoljačka
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Amerika je danas slavila: fotografije hiljada i hiljada Njujorčana koji su pohrlili na ulice nakon vijesti o smrti Osame bin Ladena obišle su svijet. Njujorčani su se okupili na mjestu nekadašnjih Blizanaca, a u Washingtonu pred Bijelom kućom. Novinari su procijenili da je to najveća potpora Baracku Obami otkako je postao predsjednik: američke zastave i klicanje SAD, SAD nisu baš bilježene u njegovom mandatu. Bivši američki predsjednik George W. Bush, kojem je Obama lično javio vijest, Bin Ladenovu smrt nazvao je američkom pobjedom, a Obami su prvi čestitali najodaniji saveznici – britanski i izraelski premijer.
Nakon skoro cijelog desetljeća ubijen je "mozak" Al-Kaide i istovremeno kreator terorističkih napada na njujorške Blizance 11. septembra 2001. u kojima je stradalo gotovo 3.000 Amerikanaca. Tadašnji američki predsjednik Bush II poveo je rat u Afganistanu tražeći Bin Ladena, a dvije godine kasnije započeo je i rat u Iraku, no Bin Laden se krio u ogromnoj vili nadomak Islamabada, gdje su ga po scenariju sličnom američkim akcionim filmovima, pripadnici elitne SEAL jedinice i ubili. Osim njega ubijen je i jedan njegov sin, a pakistanske vlasti su potom uhapsile dvije njegove supruge i šestero djece.
Već tokom jučerašnjeg dana pojavila su se i brojna pitanja: zašto su fotografije mrtvog Bin Ladena objavljene pa povučene? Da li su fotomontaža? Može li biti slučajnost da ravno 66 godina nakon što je BBC objavio da je Hitler ubijen u Berlinu (tek se kasnije ispostavilo da je u pitanju samoubistvo) američki predsjednik objavi vijest u smrti Osame bin Ladena u Pakistanu? Zašto je Bin Ladenovo tijelo bačeno u more? Nije li moguće i da je vijest plasirana jučer zapravo dosta starija, a da je zatrebala nakon što su snage NATO-a dan ranije razorile vilu libijskog vođe Muamera el-Gadafija u kojoj je poginuo njegov najmlađi sin Saif al-Arab sa troje djece?
Najmlađi Gadafijev sin (29 godina) je, čak i po izvještajima Al-Jazeere, bio civil, najmanje eksponiran u javnosti i još je studirao u Njemačkoj. Al-Jazeera je objavila i ostatke razorene Gadafijeve vile uz neskriveno čuđenje da je iko mogao preživjeti žestoke pogotke NATO-a (u vili je navodno bio i sam Gadafi sa suprugom). NATO je, pak, ustvrdio da meta napada nije bila rezidencija, već zapovjedni centar, što bi trebalo značiti ili da je NATO promašio, u što je zaista teško povjerovati, ili pak da je Gadafijeva vila smatrana legitimnim vojnim ciljem, što je očito realnija opcija.
Sam Gadafi je nakon ubistva sina i troje unučadi napad protumačio kao "NATO-ov odgovor na ponuđeno primirje". U Libiju su snage NATO-a stigle kao kontrola zabrane letova, uz odobrenje Ujedinjenih nacija. Bila je to – za parametre UN-a – munjevita reakcija. Otkako su počela previranja u Africi, samo su u dva navrata intervenirale strane vojske: u Libiji, protiv Gadafija, te u Bahreinu, gdje vojnici Saudijske Arabije pomažu očuvanje na vlasti tamošnje kraljevske porodice. U Siriji, naprimjer, UN ne reagira, a američki vrh diskretno upozorava tamošnje vođstvo da ne puca tenkovima po narodu?!
Na pitanje kako se zapravo dogodilo da Libija postane jedina zemlja u Africi u kojoj je NATO ove sezone odlučio bombama braniti pravo naroda na demokraciju, odgovor je već odavno poznat: velika nalazišta nafte i neskriveno Gadafijevo neprijateljstvo kako sa Zapadom i SAD-om, tako i sa onim islamskim režimima koji su u tradicionalnoj ljubavi (opet) sa Zapadom, SAD-om i Izraelom. Kao što je i bjelodano jasno da je sam Muamer el-Gadafi za NATO legitiman vojni cilj, odnosno da se u njegovoj neposrednoj blizini traže saveznici koji će otkriti njegova prebivališta jer je bez svake sumnje rat u Libiji već ušao u one faze kada se može okončati jedino pobjedom: da bi NATO pobijedio Gadafija, moraju ubiti, sve drugo je njegova pobjeda.
U Saudijskoj Arabiji, rodnoj Bin Ladenovoj zemlji, narod se ne događa, štaviše vojska Saudijske Arabije pripomaže očuvanje monarhija nimalo naklonjenih demokratskim promjenama. Saudijska Arabija je ostala tradicionalnim saveznikom SAD-a i nakon što se ispostavilo da je daleko najveći broj terorista koji su kidisali na Blizance 2001. došao iz ove zemlje. Osim Mekke i Medine, kraljevske porodice i vehabija, Saudijska Arabija zapravo je poznata još po Bin Ladenu i jednom od najrigidnijih režima na planeti. Bin Laden je, kaže Obama, mrtav. Znači li to da će prestati rat u Afganistanu? Teško. Američki predsjednik je nedavno vojnike SAD-a povukao iz akcija u Libiji, ali su američki bombarderi ostali u NATO snagama. I tamo se rat, dakle, nastavlja do daljnjeg. Ni ratu u Iraku se, uprkos Obaminim najavama o povlačenju američkih vojnika, ne nazire kraj.
Gradonačelnik New Yorka je uz vijest o Bin Ladenovoj smrti izrazio nadu da će ona donijeti olakšanje porodicama ubijenih u terorističkim napadima Al- Kaide. Clinton je ubistvo Bin Ladena nazvao pobjedom pravde, a britanski premijer Cameron velikim olakšanjem. Izraelski premijer Netanyahu je uz likovanje zbog "Bin Ladenove likvidacije" Obami čestitao na "pobjedi pravde, slobode i zajedničkih vrijednosti demokratskih zemalja". Možda sam odveć idealista, ali duboko vjerujem da bi Amerikanci slavili i da je Bin Laden samo uhapšen i doveden pred sud – ako već ne Haški, ono neki američki. Čini mi se da bi to bila veća pobjeda pravde, slobode i zajedničkih vrijednosti demokratskih zemalja. No, sada kada je već likvidiran, da bi rat protiv terorizma bio nastavljen pod američkim vođstvom i uistinu dao rezultate, nekako vjerujem da bi upravo Amerikanci morali poduzeti nekoliko brzih akcija. I to upravo u našem regionu: zar ne bi munjevita SEAL akcija na lociranju i hapšenju (eventualno, likvidaciji) Ratka Mladića bila čvrst američki dokaz da joj je stalo do boljeg i pravednijeg svijeta i da ima identične aršine za sve teroriste i zločince?
Danas će Vlada Republike Srpske poslati svoju delegaciju u Sarajevo da obilježi 19. godišnjicu smrti vojnika bivše JNA. Dosadašnji haški dokumenti – kolonu JNA presretnutu u Dobrovoljačkoj tretiraju kao legitiman vojni cilj. Da ne prejudiciramo: da sačekamo Milorada Barašina i da čujemo ima li i ako ima ko su krivci za ubistva u Dobrovoljačkoj. No, duboko sam ubijeđena da istrage u ubistvu Gadafijevog sina i troje unučadi neće biti ni u samom NATO-u. Šta hoću reći? Sjedinjene Američke Države imaju priliku, upravo na vrućem bosanskom loncu, pokazati i dokazati da se zaista bore protiv terora i terorizma, a ne protiv muslimana. Pa makar to značilo da ispravljanjem krive Drine dobijaju alibi za brojne pogreške u vlastitoj spoljnoj politici, poprilično uzdrmanoj dvostrukim aršinima o demokraciji i licemjernom podrškom evropskim (da ne kažem italijansko-francuskim) kolonijalnim kompleksima. SAD, uostalom, imaju i obavezu prema BiH – učestvovale su u kreiranju dejtonske luđačke košulje i ako ništa drugo, savršeno im je jasno da je svojim liderstvom mogu, ako hoće, od okova pretvoriti u okvir za istinsku pobjedu pravde, slobode i zajedničkih vrijednosti demokratskih zemalja.
Komentari