Kliker.info

Bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA osvojio je srca sarajevskih partija usred Beograda i dobio nepodijeljenu političku podršku i lijevih i desnih i centra. Skoro da je nastala utrka ko će prije čestitati Bakiru Izetbegoviću na državničkom ponašanju demonstriranom u susjednoj zemlji.

Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Zato vrijedi podsjetiti šta je tačno uradio za ovako veliki pothvat: na konferenciji za medije, na kojoj su se obraćali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović, uzeo je mikrofon da objasni cijelom svijetu kako će se vanjska politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu, a ne u Beogradu! I nacija je ustala na noge. Nek’ im je vala odbrusio!

To što je Vučić skoro sažaljivo pokazao prisutnim novinarima na našu trojku – u kojoj se, zašto i to ne reći, najbolje držao Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH – likujući što smo baš takvi kakvi smo se tu predstavili, dakle neusaglašeni i raštimani, nikom ništa. Sarajevo se pita, pusti Vučića. Bakir je poklopio i njega i Čovića, likuje domaća mahala, nezainteresovana za sve drugo rečeno u Beogradu, uključujući i neposredni povod za nastup Bakira I.

A povod je priznanje Kosova. Žurnal je u svojoj analizi pokazao da u istupima Vučića, Čovića i Izetbegovića i nije bilo neke veće razlike, no na kolege se sručilo drvlje i kamenje, ko biva – ne vole Bakira pa sad umanjuju njegove učinke. Eto mu ih, skupa sa svih onih 100.000 zelenih beretki što ga slave, no da vidimo šta ćemo s Kosovom. Kad će to Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, priznati Kosovo?

Odgovor je posve jednostavan – onoga časa kada se postigne konsenzus u Predsjedništvu BiH. Kad će se postići konsenzus? Opet jasno: kad sva tri člana Predsjedništva BiH budu dala svoj glas. Sve i da je Bakir I. u Predsjedništvu BiH voljen kao u svojoj partiji, sve i da ima političkih, oratorskih i ostalih sposobnosti da ubijedi Čovića i Ivanića da Bosna i Hercegovina treba priznati Kosovo, to ne samo da se neće dogoditi do kraja njihova mandata nego neće dospjeti ni na dnevni red. A ako slučajno i dospije – bošnjački član Predsjedništva BiH će biti ubjedljivo preglasan. U Sarajevu.

Evo i zašto. Raif Dizdarević, koji o spoljnoj politici, usuđujem se ustvrditi, zna puno više nego svi dosadašnji članovi državnog Predsjedništva BiH zajedno, davno još, u vrijeme kada se tek spekuliralo mogućnošću da Kosovo ne bude Srbija, ovako je rekao: Kosovo će, vrlo vjerovatno, dobiti državna obilježja puno prije nego mi to očekujemo, no važnije od toga je kako se BiH treba postaviti; naime, zbog svog unutrašnjeg uređenja BiH je jedina zemlja koja Kosovo treba priznati nakon Srbije (parafraziram). Zašto onda BiH ne bi pratila Srbiju kada je Kosovo u pitanju i svojim i kosovskim državljanima da(va)la sve one olakšice koje danas postoje na relaciji Beograd – Priština? Zašto se Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, za to nije izborilo makar u ona tri navrata kada je Predsjedništvom BiH predsjedavao bošnjački član Izetbegović? I šta uostalom BiH dobija njegovim učestalim izjavama o priznanju Kosova? Osim nove krize i novih napetosti?

Recimo to ovako. Učinak je sličan Izetbegovićevom obećanju iz januara ove godine kada je mahao dokazima koji će u Haagu presuditi da se pokrene revizija procesa BiH protiv Srbije. Sjećamo se kako je to završilo, iz Haaga je stiglo pismo predsjednika Međunarodnog suda pravde, bolje rečeno šamar svim žrtvama u kome je jasno stajalo da je kompletan bošnjački aparat zagrijan za reviziju šest mjeseci ranije znao da BiH nema ni agenta. Na stranu što je tad Bakir I. zaboravio i Predsjedništvo BiH i ustroj zemlje i načine odlučivanja i čuveni konsenzus, nije se sjetio čak ni riječi vlastitog oca koji je imao hrabrosti kazati kako “Svi treba da se upitamo šta smo učinili da ova zemlja bude jača, bolja i po mjeri svih njenih građana”.

No, dokaze koje je Izetbegović mlađi obećao podastrijeti čim prođu hašku kapiju, još nismo vidjeli, ispostavilo se da je to jedna u nizu njegovih populističkih akcija namijenjenih Bošnjacima. Njegovom populizmu valja odati priznanje: u samoj BiH svaki je njegov pothvat ove vrste donio novi talas nepovjerenja i bio novi šamar koaliciji na državnom nivou. Zato danas u Savezu za promjene, SDS-u, PDP-u i(li) DNS-u sumnjaju kako Izetbegoviću kao partner mnogo više odgovara Milorad Dodik nego ministri poput Mirka Šarovića ili Dragana Mektića koji nastoje raditi za sve ljude u BiH. I nije isključeno da će upravo zahvaljujući ovom najnovijem patriotskom činu Bakira I. Bosna i Hercegovina ostati bez Vijeća ministara.

Treba li sad podsjećati na relaciju SDA – HDZBiH? Na izmjene Izbornog zakona za koje je Dragan Čović mjesecima tvrdio da ih je dogovorio upravo sa Bakirom I. pa se onda ovaj predomislio? Izborni zakon se mora mijenjati, tu niko nema dileme, no ostaje pitanje da li je lakše postići dogovor ako SDA igdje ima saveznike? U ovom ih času evidentno nigdje nema, ni u Federaciji ni na državnom nivou. Zato i nije već dugo pitanje zašto to radi Bakir I. Njegova SDA se dovoljno upetljala u svoje probleme da izlaz traži tamo gdje se najbolje osjeća. U stvaranju i kreiranju sukoba u kojima će se predstaviti kao veliki spasitelj Bošnjaka. Da ne kažem u politici koju vodi već više od dva desetljeća i čije rezultate svi živimo i koji su jednako poražavajući iz mandata u mandat.

Osim kada je o populizmu riječ. Mjera populizma je prisutnost na Facebooku i otuda zapravo i stalni izljevi mržnje SDA-ovih apartčika prema svima koji ne misle kao oni. Koleginice Sanela Prašović Gadžo i Arijana Saračević Helać sve o tome znaju, ispljuvao ih je jedan od satelita Bakira I. i onda svoj status obrisao, baš onako kako SDA vodi državu. Pljuni pa izbriši. I opet tako. Zato je trgovac bolesnim junicama po Srebrenici i požurio da podrži svog jarana po mržnji prema ženama. Nije šala biti federalni ministar, valja to i opravdati. Možda i on postane ambasador, pa da rahat privatno slavi mržnju. I da bude potpuno dominantan u medijima, što bi rekao pominjani ministar. U onoj mjeri u kojoj Bakir I. trenutno dominira. Za izbore spreman.