Vildana Selimbegović : Bakir i Bošnjaci
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)
Krajem prošle sedmice do medija je doprla priča o razmimoilaženju u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine: četvero tužitelja upozorili su Jadranku Lokmić – Misirača, vršiteljicu Barašinovih dužnosti nakon njegove suspenzije, da zahtjev upućen Austriji nema zakonski osnov. U pitanju je, naravno, zahtjev za izručenjem Jovana Divjaka, penzioniranog generala Armije BiH, našoj zemlji.
Svoje argumente četvoro tužitelja sabrali su u nekoliko nepobitnih činjenica: Jovan Divjak nije osumnjičen u slučaju Dobrovoljačka; za Jovanom Divjakom ne postoje nikakve međunarodne tjeralice; Jovan Divjak je tokom proteklih postdejtonskih godina uvijek surađivao sa pravosudnim organima BiH, čak inicirao rasvjetljavanje nerazjašnjenih ratnih slučajeva, između ostalih i Dobrovoljačke. Četvero tužitelja su (s pravom) očekivali da v.d. ispravi počinjenu grešku i austrijski sud obavijesti o ovome previdu. Čak je i Bariša Čolak, ministar pravde BiH, susretljivo najavio da će odmah – ukoliko se Tužiteljstvo predomisli – o tome obavijestiti kolegu u Austriji.
Ako ćemo tjerati mak na konac, prvo valja primijetiti da ministar Čolak nije posve neodgovoran u ovoj priči (valjda i ministarstvo zna nešto o zakonima), no vratimo se Tužiteljstvu: četvorka koja se drznula da upozori šeficu na nezakonitost akta odaslanog iz ove institucije uposlena je u Odjelu za ratne zločine. Onom istom odjelu koji se bavi Dobrovoljačkom, slučajem za koji je Milorad Barašin javno obećao da će biti (konačno) okončan u junu ove godine. O Barašinovim obećanjima sve znamo, no sada kada je suspendiran saznajemo i nove detalje: naprimjer, Jude Romano, tužitelj koji u Odjelu za ratne zločine vodi Dobrovoljačku, još prije zahtjeva Tužiteljstva BiH za Divjakovim izručenjem, negdje sredinom aprila, na Kolegiju u Tužiteljstvu upozorio je Barašina da u istrazi ne postoje nikakvi dokazi koji bi teretili Divjaka, te da samim tim on smatra da nema razloga za zahtjev za njegovim izručenjem?! Barašin je odlučio ignorirati tužitelja Romana, formirao komisiju za Dobrovoljačku, a zahtjev za Divjakovim izručenjem osobno sastavio u suradnji sa Odjelom za opći kriminal, u okviru kojeg je pružanje međunarodne pravne pomoći što uključuje i odluke o zahtjevima za ekstradiciju.
E sad, je li tadašnja Barašinova zamjenica, a danas nasljednica na funkciji, saučestvovala u ispisivanju zahtjeva, ne bi trebalo biti važno, izuzev ako gospođa Lokmić – Misirača vlastite rečenice ne doživljava kao sveta slova. Pravo pitanje i nije hoće li i kada Tužiteljstvo BiH ispraviti grešku, već do kada će ova zemlja i svi njezini građani biti taoci nedovršenih istraga, nespremnosti tužitelja da ponesu odgovornost za svoje odluke i pristajanja na politička potkusurivanja u pravosudnim institucijama. Bez svake sumnje je: Jovan Divjak je u Austriji uhapšen i zadržan po zahtjevu Srbije, ali tamo sjedi zbog grubog nemara i nerada Tužiteljstva BiH. Koje naprosto nema opravdanja za šesnaestogodišnje nedovršene istrage.
Moram biti iskrena: duboko vjerujem da će austrijsko pravosuđe odbiti zahtjev Srbije. Isto onako kako je londonski sud odbio izručenje Ganića. Također znam da to neće zaustaviti srbijanskog tužitelja Vukčevića da šalje zahtjeve za izručenje. Jedini način da se blokira Vukčevićev populizam kojim srbijanskim vlastima bukvalno kupuje vrijeme neophodno da masama, godinama uljuljkivanim u ispravnost srpske borbe, ponudi evropski put u zamjenu za one srpske junake koje danas Haag drži kapitalcima, jeste regionalna suradnja. Zapravo ono što Ivo Josipović i Boris Tadić dosta dobro rade skoro dvije godine. I što se vrlo teško prima u Bosni i Hercegovini.
Prije sedam dana, Predsjedništvo BiH je s Josipovićem i Tadićem bilo na Brijunima. Nisu se složili oko mjesta suđenja za ratne zločine – ali jesu oko brojnih drugih stvari. Očekivati je stoga da i ratni zločini dođu na red i da se tri zemlje dogovore o sporazumu nakon kojeg će postati besmislena Vukčevićeva ispisivanja potjernica. No, za taj korak i naša zemlja mora učiniti svojevrstan napor: pokazati da njezino pravosuđe radi i da je spremno uhvatiti se ukoštac sa kriminalom i zločin(c)ima bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Slučaj Tomislava Purde je valjda najbolji primjer iz koga je Bosna i Hercegovina morala nešto naučiti. A nije. Purda je iz sarajevskog zatvora otišao kući, uprkos zahtjevu Srbije, a suradnja između Hrvatske i Srbije nakon toga čina samo je pojačana.
Jedan od rijetkih domaćih političara koji ne krije da se aktivno bori za regionalnu suradnju je Bakir Izetbegović. Duboko svjestan da su euroatlantske integracije i evropski put prečica za jaku Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović nastoji zidati povjerenje sa susjedima, fokusirajući se pritom na umijeće mogućeg, što i jeste politika, odričući se velikih riječi i još većih prijetnji koje su proteklih godina Bosnu i Hercegovinu i dovele na dno evropske ljestvice. Je li Izetbegović manje Bošnjak zbog toga? Je li manje musliman zato što Bosnu i Hercegovinu definira zemljom slobodnih i ravnopravnih ljudi ma kojem se Bogu molili? Ma šta o tome mislila radikalna bošnjačka desnica i njezini glasnogovornici latići, Bakir Izetbegović u ovom je času rado viđen političar i u Evropi i u Americi, ali i u Zagrebu i u Beogradu. Time je zapravo opravdao povjerenje Bošnjaka koji su ga izabrali u Predsjedništvo države, onih istih koji su birajući između njega i Latićevog partijskog šefa, pokazali da cijene borbu Armije BiH, Armije u kojoj je Jovan Divjak bio zamjenik komandanta.
Komentari