hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Pazi, Zubac snima!

Vildana Selimbegović : Pazi, Zubac snima!

19 Oktobra
03:48 2013
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Goran Zubac, direktor SIPA, dao je nalog za slušanje četiri mobilna telefona za koja ne može utvrditi identitet vlasnika i na vrh te svoje mobilne hijerarhijske ljestvice stavio fiksni broj centrale Oslobođenja u Sarajevu.

Koleginica Dženana Karup – Druško je o ovom najnovijem skandalu prvog državnog policajca pisala u najnovijem broju Dana, pa se zaista ne mislim baviti ni osvetničkim ambicijama sipovca sumnjive prošlosti, koji je poslao portparole da demantiraju njegovu naredbu vlastoručno potpisanu, a još manje kurvalukom neovisnih tužitelja koji su nalog direktora SIPA izgubili u prijevodu (ne mogu da se otmem dojmu da tu ima i prstiju najvećeg domaćeg hakera Olega Čavke). Ne zanima me, zapravo, niti gdje je završila Zupčeva bolesna želja da bude u toku svih razgovora koji se preko stotinjak lokala obavljaju što unutar zgrade, što sa vanjskim svijetom iz Oslobođenja, jer mi je – kao i većini mojih kolega novinara i urednika i ostalih uposlenika – apsolutno svejedno sluša li me neki partijski jadničak koji je uhljebljen u SIPA ili neki drugi apartčik koji se odomaćio u OSA. Ima se, vala, čega i naslušati!

Već ga vidim (tog indiskretnog ispunjivača Zupčevih želja, kome je Nepoznat Neko u najvećem povjerenju dao zadatak da sluša i sluša, da snima i snima, da potom transkribira i transkribira, a onda velikom šefu dostavi na uvid i razmatranje, uz obavezno punovažno kimanje glavom) kako se lijepi na ključne sintagme: ratni zločin, ubistvo na Ilidži, korupcija u Trebinju, napad na Gorana Salihovića, strah od Milorada Dodika, prijetnje iz Republike Srpske, Šemsin jaran, haški Tribunal, nesposobnost istražitelja, ručkić s prijateljem, udvaranje politici, katastrofalni potez… Ima toga još, dala bi se stranica ispisati samo od strahova ovdašnjih vajnih direktora kojima je u opisu posla, pazi sad, da obezbijede sigurnost građana Bosne i Hercegovine.

Da nije otužno i ljigavo, zaista bi bilo presmiješno ko nam čuva sigurnost, ko se bavi istragama korupcije i kriminala, od koga se sve očekuje da ovu zemlju približi evropskim standardima. Pozabavimo se, dakle, prisluškivanjem: jesmo li zaista toliko zaboravni da smo zanemarili nekoliko hiljada brojeva koje su taksativno objavile Nezavisne novine uz tvrdnju da se radi o prisluškivanim telefonima? Ili smo pak toliko naivni da vjerujemo kako su dojučerašnji hohštapleri, koji su nogama otvarali vrata i hapsili ljude nezadovoljni njihovom vjerom, nacijom i partijskom iskaznicom, činom certificiranjapostali veliki poštovatelji zakona? Da ne pominjem varijantu nacionalno-vjersko-partijskih odrednica pod čijim je zastavama i pokroviteljstvom opljačkano sve što se opljačkati moglo u ovoj zemlji i to sve pod krinkom pravila službe? Osvrnimo se oko sebe: kladim se da svako od nas zna makar jednog policajca, istražitelja, višeg inspektora, tužitelja, a da na prste jedne ruke ne može pobrojati koliko tih svojih poznanika računa u poštene ljude. Manje-više snašli su se, nešto i zajmili i kad god su koga sreli, zasuli su ga jadikovkama o svome teškom poslu i nepravdi koju gledaju. Ako se kojem omaklo da reagira, stigla ga je kuka i motika, pa se brže-bolje povukao u sigurnost sistema bremenitog ustaljenom praksom – informacija je moć, prema tome javi i naplati, bilo da je riječ o narko-dileru, ratnom zločincu ili najobičnijem lopovu. Ne tako davno, združeno smo se, da ne kažem kolektivno, zgražavali nad užasom koji je preživljavao jedan sarajevski zlatar i koji je, na kraju, sam otjerao lopove, riješen da ne čeka intervenciju policije koja u pravilu stigne da registruje štetu. Ili, što bi rekao neki dan Zoran Čegar: "Šta je ovo, gdje mi to živimo? Nekad su me ljudi zvali da kažu, stari, pomozi, prošao sam kroz crveno ili napravio sam belaj u kafani, danas zovu da kažu – šta je kila heroina ili kila kokaina?!"

Nisu krivi ni rat ni tranzicija, pa čak ni komplicirana organizacija policijskih i sigurnosnih službi za organizirane krađe, poplavu droge, prijetnje i ucjene koje su ovdašnja svakodnevica. I nisu lopovi i narko-bosovi dilali prisluškivane razgovore diljem BiH, već vajni šefovi državnih agencija koje su, nerijetko i pod paskom međunarodne zajednice, organizirane ovdje, dobile svoje ispolitizirane vrhove, svoje poslušnike, svog Gorana Zupca, samo jednog od poluinteligentnih, ali zato dobrostojećih šarafa u sistemu koji umjesto da obezbjeđuje koliko-toliko miran san, servira svima nama magareće uši u ogledalu. Da, istina je, Goran Zubac prima plaću i od novca koji se u budžete ove zemlje sliva, između ostalog, i iz plaća onih 136 uposlenika Oslobođenja koje prisluškuje! O čemu smo pričali zadnjih mjeseci? Ako se izuzmu svi oni sugovornici čiji su intervjui, opaske, stavovi i komentari izašli u novinama, ako se dakle na stranu stave svi Zarifini pokušaji da izračuna koliko četveročlanu porodicu u BiH košta tegla skuhanog ajvara, Safetova nastojanja da raspetlja s koje je adrese stiglo relevantno saopćenje SDUBiH, Draganovo vječno preklapanje sa Irfanom Nefićem i ostalim MUP-ovim portparolima, Ramina briga za planinare, Mirelin interes za izložbe ili upornost kolega iz Dana da dođu do što više sugovornika neophodnih za tekst, šta ostaje? Jelenina nervoza što se dopisnici ne mogu klonirati i(li) moja ljutnja što Gordana ni fizički niti bilo kako drugačije ne može pohvatati baš sve (protu)optužbe na relaciji SDS – SNSD?

Jučer smo se na Kolegiju Oslobođenja dogovorili da svako, ama baš svako, u svaki svoj razgovor, na bilo koji način ubaci Gorana Zupca. Nema veze s kim priča, s mužem, svekrvom, djetetom ili pak profesorima, ljekarima, nastavnicima, prodavačima, ugroženim građanima, anonimnim izvorima i svim onim iziritiranim čitateljima koji rješavaju ukrštenice u Oslobođenju. Goran Zubac, ta ključna sintagma, takoreći sinonim za samoljubivost, osvete, nepodnošenje javne kritike, jedinica mjere za (ne)sposobnost i bavljenje svim drugim samo ne svojim poslom, konačno nam je postao prioritet interesovanja. Pa neka snima. Nismo ljudi, novinari smo i za razliku od (pot)kupljenih majstora-voajera, u stanju smo otkriti, pronaći, iskopati i oteti svaki papir koji će osvjedočeno dokazati i pokazati ko se sve u ovoj zemlji svojim poslom bavi ne miješajući se u njega. I to je naša najveća prednost. A voajeri neka rade svoj posao. Možda koješta i nauče. A ko zna, možda nam se, fudbalskim jezikom rečeno, dogodi Brazil pa i vajno domaće pravosuđe umjesto strukturalnim dijalogom odluči pozabaviti se svojim poslom.

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku