hamburger-icon

Kliker.info

Vildana Selimbegović : Kome smeta Slobodna Bosna ?

Vildana Selimbegović : Kome smeta Slobodna Bosna ?

24 Septembra
03:15 2013
Piše : Vildana Selimbegović (Oslobođenje)

Prošlog četvrtka, u poslijepodnevnim satima, Nepoznat Neko podmetnuo je požar na vratima Redakcije Slobodne Bosne. U tome času u Redakciji nisu bili novinari niti drugi uposlenici, a stanari iz zgrade u kojoj je smještena Redakcija, pozvali su i vatrogasce i policiju. Što bi rekli policajci, sve je prošlo s manjom materijalnom štetom, pa slijedom toga i ne stiče se dojam da je ovdašnjem MUP-u palikuća prioritet. Kako nije bilo žrtava, ni mediji se nešto nisu pretrgli u izvještavanju o ovom nemilom incidentu: reagirao je potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, oštro osuđujući napad, oglasili su se SPP, Stranka za BiH i SDP, (SDA je ovaj napad oćutala, valjda još uvijek zabrinuta zbog SIPA-inog ataka na ljudska prava porodice Orić), reagirale su kolege horskom tvrdnjom da je riječ o brutalnom napadu na novinarstvo, slobodu medija i ljudska prava, poneko se prisjetio i vlastitih iskustava, predstavnica OSCE-a za slobodu medija Dunja Mijatović je skrenula pažnju i na grafite koji su se istoga dana pojavili u Mostaru s prijetnjama kolegi Nerminu Bisi, pozivajući organe vlasti da obave temeljitu istragu, oglasilo se Udruženje BH novinari i Vijeće za štampu. Čiča-miča i gotova priča. No, je li baš tako?

Krenimo od palikuće: ko god je došao u kasnim popodnevnim satima u četvrtak sa zapaljivom tečnošću i ambicijom da zastraši medije (što je prihvaćena kvalifikacija ovog događaja), znao je da u tome času u Redakciji Slobodne Bosne nema nikoga. Novina se toga dana pojavila u prodaji, već je odavno urbana legenda da Senad Avdić, glavni i odgovorni urednik, iluzije spaljuje negdje pred zoru, kada se i završava broj i kompletna ekipa odlazi kućama. A ruku na srce, novinari Slobodne Bosne su do sada iskazali dovoljno hrabrosti da je iluzorno i pomisliti kako bi se bilo ko od njih isprepadao zbog izgorjelog otirača. Što će reći da su u pitanju drugačiji scenariji: jedan od njih bi mogao biti ambicija palikuće da strada Redakcija, dakle sve ono što u materijalnom smislu posjeduje Slobodna Bosna – od računara i opreme do prostora u kome su smješteni – kako bi se zatro svaki trag političkom magazinu poznatom po beskompromisnim stavovima i nepotkupljivosti svog glavnog urednika.

 Drugi mogući scenarij je još morbidniji i dao bi se iščitati i iz prve reakcije upravo Senada Avdića: on, naime, nije krio svoju brigu za desetine stanara koje dijele životni prostor s Redakcijom, no ono što valjda nije smio ni pomisliti, a kamoli izreći do kraja je mogući užas da je zgrada planula i da je neko od stanara stradao. Šta bi se dogodilo? U iščašenoj percepciji kakve ne manjka u Bosni i Hercegovini, u primitivnim kuloarima nabildanim domaćom zlobom, našao bi se neko ko bi krivicu za stradanje običnog građanina pripisao novinarima koji se u sve petljaju.

 U oba slučaja, dakle, palikuća bi postigao svoj cilj: nestanak Slobodne Bosne. Da, sad možemo analizirati i najbenigniju opciju ovog događaja – upozorenje. Palikuća je, strogo vodeći računa da u Redakciji nema nikoga, samo zapalio otirač da novinari i urednici Slobodne Bosne shvate da on može i bolje i kvalitetnije, što će reći da nije isključeno da će sljedeći put djelovati ozbiljnije. Kad će to biti? S koje strane napadi dolaze? Ko je poslao palikuću? Koga su tekstovi Slobodne Bosne najviše pogodili? Da li je palikuća dio organizirane mafije, koju nisu štedjeli, ili je pak riječ o pojedincu čije su frustracije dosegle tačku ključanja pa je našao pogodnog plaćenika za porciju upozorenja? Nije tajna, političari su u ovoj zemlji u bliskim vezama s kriminalcima, koji se od njih osjetio dovoljno pogođenim da za sitnu stranačku uslugu namiri nekog nesretnika koji će brže-bolje, za spas vjere, naroda i statuta, zaliti otirač zapaljivom tečnošću? Zašto baš sad? Sve su to pitanja koja, neminovno, u ovom času more ekipu Slobodne Bosne, Avdića vjerovatno najviše. Jer je tako palikuća i htio. Jer je Senad Avdić prva meta ovog napada i vjerovatno najvažniji cilj ovog upozorenja. Ne samo zato što je Avdić već godinama sinonim za Slobodnu Bosnu i ne samo zato što je kao glavni i odgovorni urednik inačica za kompletnu novinu. U ovom je trenutku Avdić zapravo i najčešća metafora za istraživačko, hrabro, drsko novinarstvo bez sumnje neophodno u društvu koje neće i ne želi da razumije silu argumenata. Daleko nam je bliži argument sile. Senad Avdić je toga svjestan i ne libi se u svojim lucidnim i oštrim komentarima razgolititi domaću stvarnost, nerijetko posežući za jezikom koji boli, makar i ne bio uvijek najkorektniji. 

 Slažem se naravno da je napad na bilo koju redakciju – makar samo pljuvanje u vrata – napad na slobodu medija, uvjerena sam da kompletna novinarska zajednica mora reagirati kada bilo koji političar poprijeko pogleda novinara, ali baš zato mi se čini da je ovaj brutalni vandalski čin posljednje upozorenje novinarstvu u Bosni i Hercegovini. Sviđalo se to kome ili ne, Slobodna Bosna je u ovom času nulta točka borbe za novinarsku profesiju. Upravo zato što jednako smeta svima – i političarima i kriminalcima i organiziranoj mafiji i umišljenim, samodopadnim direktorima, portparolima i različitim vrstama ovisnika o javnoj sceni, i upravo zato što je Avdić danas slika i prilika onog novinarstva koje želi biti pas čuvar demokracije, korektiv svakog društva pa i ovako izopačenog kakvo je naše. Imamo i priliku: ako smo mediji i ako vjerujemo u svoju snagu, zar nam nije obaveza, dužnost i prvi postulat profesije istrajati u zahtjevima i policiji i tužilaštvu da pred lice pravde i oči javnosti izvede palikuću i njegovog nalogodavca? Bez obzira na to šta o tome mislili razni političari i njihovi prijatelji kriminalci i bez obzira na to koliko se to uklapalo u uređivačke politike voljenih partija. Na Bosni se poznaju junaci.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku