Vildana Selimbegović : Ko je ko u Bošnjaka ?
Samo nekoliko sati nakon što se Oslobođenje pojavilo u subotu, moj telefon počeo je da zvrca. Znala sam, čak i kroza san: stižu prve reakcije na intervju objavljen toga dana u Pogledima. Intervjuirani – Mustafa ef. Spahić – bez svake sumnje spada u red ponajboljih poznavalaca domaćih (ne)prilika i slagao se ko s njim ili ne, uvažavao i poštovao njegove stavove, poimanja i promišljanja ili ih osporavao, nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Ovog puta živopisni Mujki uspio je, čini mi se, i sebe iznenaditi: otvarajući nekoliko živih boljki bosanskohercegovačkog društva, govoreći o njima iz ugla pripadajućeg mu bošnjačkog korpusa, bez dlake na jeziku i uobičajenih kalkulantskih manira, načeo je i razgolitio teme kojih nema u javnom diskursu, ali su itekako prisutne u onom što kolokvijalno zovemo čaršijom, pa su samim tim i prisutnije u životu.
Osobno preferiram (što se vidjelo i iz naslova: "Volio bih deset puta umrijeti, nego dočekati bošnjačku republiku") Mujkijevu spremnost da i ponekim umnim glavama, kako ih je sam nazvao, razbije iluzije da je bilo kakva muslimanska oaza na parčetu Balkana moguća bez prolijevanja krvi, odnosno na bilo koji drugačiji način od onog na koji je nastala Srpska. I tu se nema šta dodati ni oduzeti, uostalom na stranicama ove novine bezbroj je puta i iz različitih uglova apsolvirana ta tema. Priznajem (s radošću) da takav stav neminovno ima daleko veću težinu kada dolazi iz temeljnog bošnjačkog kruga, od čovjeka čija je
Vjerujem također da će Mujkijev i angažman brojnih njegovih kolega iz Islamske zajednice, okupljenih na platformi miješanja u svoj posao, kako je on opisuje, neminovno polučiti rezultat i pomoći reisu-l-ulemi Huseinu ef. Kavazoviću da zajednicu vrati ljudima u vjeri, muslimanima privrženim svojoj tradiciji, kojih se – kako je dan ranije sa hutbe u Stocu poručio reis Kavazović – IZBiH neće odreći. Znajući Mujkija, uopće nemam dilemu da je miješanjem u svoj posao smatrao i potrebu da naglas kaže kako čak i neke strane ambasade u ovoj zemlji od IZBiH i aktuelnog reisa očekuju svrstavanja koja neće dobiti, ma na kakve pritiske bili spremni. Da je to tako, bilo je jasno i iz određenja Rijaseta spram posljednjih poziva na ubistvo
Iskreno, bila sam nemalo iznenađena kada sam shvatila da ove dvije prevažne teme nisu ni blizu izazvale toliki interes koliki je dobila Mujkijeva analiza zbivanja u SDA i relacije ove partije sa SDP-om BiH. Je li istina da se Suljo rješava Bakira, da li je Bakir slijep kod očiju, može li Tihić ispod žita promijeniti statut stranke, Mujki je Mujki, ali otkud njemu pravo da kaže da Zlatko treba biti pametniji… samo su neka od pitanja koja su toga dana postavljena meni. Efendiji Spahiću ne treba advokat i ne gajim ambicije da odgovaram u njegovo ime, no čini mi se da su nekad i sama pitanja znakovita. Pa da krenemo s kraja: kao neko ko je snimao razgovor, mogu potvrditi da pamet i formalno obrazovanje dr. Lagumdžije nisu niti jednog trenutka dovedeni u pitanje. Politička pamet koju je ef. Spahić osporio liderima SDP-a i SDA, zbog njihova pristajanja da ih Milorad Dodik naizmjence koristi kao oružje jednog protiv drugog, jeste problem koji živimo mjesecima. A ne libim se reći da je još veći problem što vođstva SDA i SDP-a BiH ne pokazuju ni naznake spremnosti da se s tim problemom uhvate ukoštac. Sve dok je tako, nesumnjivo će infuzija Dodiku i njegovim ambicijama da ozakoni svaku vrst državnosti Republike Srpske i dalje stizati iz bošnjačkog korpusa.
Da, slažem se s Mujkijem: okean je krvi proljeven za ovu državu. Da bi oni koji su imali sreću da prežive imali posao, dom, bili slobodni na svakom komadu BiH, u oba njezina entiteta i svakom njezinom kantonu, općini, njivi ili parku. Da bi imali džamije i crkve, vjerske zajednice, da svijetla obraza rade i hrane svoju djecu. Dejtonski ustav je skoro punoljetan, a u Sarajevu ni vodosnabdijevanje nije riješeno. Kakav god bio Milorad Dodik, koliko god on danas zastupao odbranu Radovana Karadžića, on ne može biti i nije kriv za smeće koje pluta Miljackom i zavrtanje slavina u ponoć. Kakve god ambicije imao Dragan Čović, a ne krije da želi treći entitet, skandale s kardinalom Puljićem nije pravio on već tzv. sarajevska vlast. E tu dolazimo do bošnjačke političke pameti: njezin problem nije nedostatak vizije države, već višak samozaljubljenosti.
Zbog sebe, svojih stanova, vila i komfora raznorazni su asimi sarajlići i damiri hadžići spremni braniti Hasana Ćelama, na Vrhovnom sudu dokazano nelegalnog predsjednika Komisije za vrijednosne papire FBiH, najvažnijeg regulatora tržišta kapitala, spremni su čuvati kao zjenice svojih partijskih očiju Zijada Blekića, koji vedri i oblači kapitalom u FBiH zajedno s Ćelamom, a koji je – vjerovali ili ne – uprkos svim partijskim svađama i dalje zajednička imovina SDP-a i SDA, spremni su se zalagati za nedodirljivost izvjesnog Mehmeda Jahića, koji predstavlja oličenje univerzitetskog polusvijeta i vječnu dvopartijsku kopču sa Ramizom Džaferovićem, još vječnijim direktorom Razvojne banke FBiH, spremni su dati i partije i ideale i državu samo da im zakon ne dohvati Edina Mulahasanovića ili njegovog imenjaka Edina Arslanagića, spremni su zapravo na sve samo da o(p)stanu ušuškani u udobne fotelje sa kojima su srasli. Džaba je nama svima priča o borbi protiv kriminala i korupcije kada su i kriminal i korupcija vidljivi samo u tuđoj avliji. Džaba su nama kuknjave za stranim investitorima kada i domaći znaju da cijena rada ima partijsku vrijednost. Ama džaba nama priča o državi kad je partije rasprodaju u bescjenje. Zar je onda uopće važno tjera li Suljo Bakira ili je Bakir slijep kod očiju?
Komentari