Kliker.info

U subotu, 26. oktobra 2013. godine, Svetozar Pudarić je položio cvijeće na Kazane, odajući počast žrtvama ratnih zločina 10. brdske brigade Armije BiH. Bio je jedini predstavnik državnih institucija na ovom ozloglašenom mjestu. Potpredsjedniku Federacije BiH na mjestu pogubljenja najmanje 42 osobe, pridružila se nekolicina članova porodica ubijenih, nekolicina novinara i fotoreportera i savjetnik jednog načelnika općine. Nije mu se pridružio čak ni gradonačelnik, 20 godina ranije član Predsjedništva RBiH.

 U subotu, 26. oktobra, u Velikom parku, roditelji i nekadašnji suborci, okupili su se da odaju počast devetorici vojnih i policajaca specijalne jedinice MUP-a RBiH koji su 20 godina ranije, na isti dan, izgubili živote u akciji izvedenoj po naredbi Predsjedništva RBiH, akciji obračuna sa organiziranim kriminalom u vlastitim redovima. U subotu, 26. oktobra, na memorijalnom mezarju Kovači, dvadesetak pripadnika Zelenih beretki, mahom suborci Mušana Topalovića Cace, okupili su se da odaju počast nikad prežaljenom komandantu 10. brdske brigade, egzekutoru onih devet policajaca i naredbodavcu zločina na Kazanima. Još osam poginulih u akciji prije 20 godina, mahom pripadnika 10. brdske brigade, sjetili su se samo njihovi najbliži.

 Mediji su manje-više pristojno ispratili ovo triparitetno obilježavanje. U najkraćim crtama svi smo se prisjetili tog famoznog 26. oktobra 1993, dana dvostruke opsade grada, dana u kojem se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. Toga dana posebne snage Vojne policije i Specijalne jedinice MUP-a, opkolile su komande dvije brigade – 10. brdske i 105. motorizirane, tražeći Mušana Topalovića Cacu i Ramiza Delalića Ćelu, komandante koji su još 1. jula iste godine proglašeni odmetnicima. Topalović je bio u stanu, Delalić u Romanijskoj, obojica su uzeli taoce, no Delalić se u popodnevnim satima predao bez žrtava, dok je Topalović – po kasnijim iskazima svojih suboraca – osobno likvidirao devet vojnika i policajaca poslanih da ga uhapse. Oko ponoći, već je legenda, Jusuf Pušina, nekadašnji ministar policije, kasnije dugogodišnji predsjednik Fudbalskog saveza, osobno ga je sproveo prvo u Predsjedništvo, a kasnije u Komandu Prvog korpusa. Cacini suborci svjedočili su da je u Korpusu pretučen do smrti, no zvanična verzija kaže da je uprkos batinama na putu ka zatvoru pokušao bijeg. Tada je ubijen, a jedan major se godinama kasnije prijavio kao ispaljivač smrtonosnih hitaca.

 Topalović je četiri godine ležao u NN grobnici, da bi sve na rukama Sarajlija bio prenesen do Kovača, gdje mu je klanjana zapamćeno velika dženaza. Nedugo nakon toga, tada još uvijek predsjedavajući Predsjedništva BiH, Alija Izetbegović postavio je dijagnozu: Caco je bio i heroj i zločinac. Nekako u isto vrijeme, dijagnosticirani su i zločini na procesima pred Okružnim vojnim sudom u Sarajevu, gdje je Cacinim suborcima suđeno ne za ratne zločine, već za brutalna ubistva, razbojništvo, mučenja i zlostavljanja. Tokom procesa, svaki od okrivljenih je svjedočio da su na zloglasne Kazane civile vodili po isključivoj naredbi komandanta Mušana Topalovića. Okružni vojni sud rasvijetlio je svirepa ubistva Ane i Vasilja Lavriva, Milene Drašković, Ergina Nikolića, Duška Jovanovića, Marine i Radoslava Komljenca, Zorana Vučurevića, Branislava Radosavljevića, Predraga Šalipura… Istrage o Kazanima su (traljavo) počele, ali su sudski kako-tako okončane, međutim, tačan broj žrtava, njihov identitet i vraćanje njihovih ostataka porodicama ni danas nisu okončani. 

 Mušan Topalović Caco od svojih je suboraca osumnjičen i proglašen osobnim krivcem i ubicom devetorice policajaca sahranjenih u Velikom parku. Jeste bio rat, ali ostalo je upamćeno da su Elvir Šovšić, Admir Hebib, Hamid Humić, Dragan Miljanović, Jasmin Čamdžija, Izet Karšić, Srđan Bosiljčić, Slaven Markešić i Kemal Kojić živote dali braneći BiH, njenu čast i dostojanstvo od nasrtaja zločinaca. Neću, nadam se, biti pogrešno shvaćena ako ustvrdim da se ta ista BiH prema njihovoj smrti ponijela slično kao i prema smrti desetina hiljada svojih branilaca. S pijetetom, ali bez pretjerane brige. Visoki državni dužnosnici Veliki park obilaze kao i Kazane. Rijetko i(li), bolje rečno, nikada.

 Ono malo Cacinih poštovalaca što ga neuspjelo slave ni na simboličnoj ravni ne bi zasluživalo nimalo pažnje da cijela ova triparitetna priča nije postavljena naopako onoga tužnog oktobarskog dana 1996. godine, kada je Nepoznat Neko aminovao odluku da se Caco iz NN grobnice prenese na Kovače. Memorijalno mezarje branilaca BiH, mezarje koje je i Izetbegović odabrao za svoje posljednje počivalište. Ironično, ali istinito: tada se, tim činom zapravo država Bosna i Hercegovina obračunala sa svojim braniteljima. Smještajući Mušana Topalovića Cacu, za kojeg su i njegovi suborci listom tvrdili da je zločinac, o čemu svjedoče sudski spisi, među šehide i branitelje, sahranjujući njegove posmrtne ostatke skupa sa svim onim koji su Bosnu i Hercegovinu branili od agresora, zarekli su se na zaglušujuću šutnju koja traje već pune dvije decenije. Šutnju o zločinu. Caco na Kovačima je posthumna nagrada za zločin, a kazna za sve one znane i neznane koji su izginuli braneći zemlju od agresora i zločinaca. Zločinaca koji su, pod krinkom rata, zaklinjući se u ideologiju samo svoje nacije, uzimali za svoje komandantsko, vojničko i policijsko pravo odluke o životima i smrti civila.