Kliker.info

Piše : Vedrana Rudan

Nadam se da mi posljednja noć u životu neće biti horor kakav su mi najduže noći.  Većina ljudi, da bi pobjegla od sebe i onih oko sebe, izlazi iz kuće pa na nekom trgu, izluđena petardama, pijano odbrojava deset, devet, osam…
 Kad stignu do nule  u ustima osjete, ako nemaju sreće, poznati jezik, ako imaju malo sreće neki nepoznati ali ne mlohav poput kuhanog jezika mrtvog goveda. Kod tih je najdužih noći najgore to što htio ili ne htio pogledaš unazad, pa se streseš, ili unaprijed, pa te oblije hladan znoj. Što me čeka, što me čeka? Gore ne može? Gore uvijek može.
 
Nisam htjela pisati o noći koja je preda mnom. Već je dvadeset i pet godina provodimo skupa. On i ja.  Dvadeset i pet godina! Ne bi me to previše uzbuđivalo da neki dan nisam gledala film “Ljubav”. Režirao ga je Michael Haneke a glavne uloge igraju Jean-Louis Trintignant i Emmanuelle Riva. Pobrao je sve moguće nagrade. Priča banalna. Dvoje starčadi koje je zajedno provelo pedeset godina susreće se sa bolešću i smrću.
 
Ona umire gubeći razum i kontrolu nad tijelom, razdiru je bolovi, ne može komunicirati sa okolinom jer joj je moždani udar razorio većinu vitalnih funkcija, on se s tim nikako ne može pomiriti. Ona je bila i jest ljubav njegova života. Umjesto da se bori, odbija jesti i piti i još mu se podrugljivo kesi kad joj on kaže kako će umrijeti ako ne bude pila.
 
Ljubav u najstrašnijem i najljepšem obliku. Ljubav velika poput Svemira, bezuvjetna, nepodnošljiva, strašna. Zabrinula sam se. Čovjek s kojim ću provesti najdužu noć moja je najveća ljubav. Jednoga dana, ako ne budem imala sreće i krenula u mrak prva, možda ću mu mijenjati pelene, siliti ga da pije meni za ljubav, učiti da govori, trpati mu u usta kašicu od breskve.On će me bijesno gledati čvrsto stisnutih usta.
 
Pitam se, dok u mene bulje kazaljke na satu, da li je u najduljoj noći bolje biti uz svoju jedinu ljubav ili uz nešto što živi pokraj tebe, nikad s tobom. To nešto te već godinama ne zanima, ne uzbuđuje, ne ljuti. Jedva čekaš nestanak toga nečega. Sve bi svoje dao da crkne sad, ovoga trena, da nestane kao dim ili zadnji hropac.
 
Možda bi bilo mnogo podnošljivije u najdužoj noći gristi pečeno svinjsko uho uz čovjeka koga ne voliš? Da li je život pokraj komada nevoljenog mesa manje bolan? Manje stresan? Pojma nemam. Zaboravila sam kako je to nekad bilo.
 
Zapalila sam sve mostove za sobom i odlučila se za Ljubav.  Za Ljubav dok nas smrt ne rastavi. Ljubav koja ne umire kad netko od nas ima temperaturu, povraća, mjeri tlak, odlazi na hitnu, strahuje od besparice, starosti, bolesti, smrti u mukana, kredita.
 
Znam da na ovome svijetu ima jako malo ljudi koji su imali mogućnost izbora, sretna sam što sam među njima, ali, eto, uvijek me na početku najdulje noći za vrat zgrabi tuga. Zašto se i najljepše ljubavi moraju pretvoriti u jutro kad će on ili ona biti živ ili živa a tako strašno mrtav ili mrtva?
 
Hoće li on prvi otići? Ili ću na moju veliku sreću to ipak biti ja? Kako će preživjeti onaj tko ostane? U filmu “Ljubav” glavni se junak otrovao plinom. U našoj kući nema plina. Da, morala bih odjebati crne misli u najduljoj noći i biti sretna što uz sebe imam biće koje upravo stavlja suđe u mašinu, a onda će postaviti stol i izvući iz pećnice pola kokoške ispečene na “njegov” način.
 
Novoj ćemo nazdraviti šampanjecem Krug, nije mi rekao kako je do njega došao, pa krenuti prema našoj dvadeset i šestoj najduljoj noći.  Neki iza sebe nemaju ni jedne lijepe noći. Sretna sam, sretna, sretna. Život treba živjeti, ne ga čerečiti na sastavne dijelove ni kad ti u ponoć petarde razaraju uši? Ionako…
 
Želim da iduće godine, drage moje i dragi moje, zagrlite vrat koji volite.