hamburger-icon

Kliker.info

U službi biznisa : Auschwitz je bio isplativiji od BiH?

U službi biznisa : Auschwitz je bio isplativiji od BiH?

27 Decembra
08:09 2009

"Arbeit macht frei" (tj. "Rad oslobađa", ili da budemo doslovni: "Rad čini slobodnim"), glasi monstruozno-cinični natpis nad ulazom u nekadašnji kompleks koncentracionih logora smrti Auschwitz-Birkenau, nedavno ukraden i izrezan na tri dijela u grotesknoj akciji trojice poljskih mladića. Ovaj natpis, osmišljen nacističkom propagandom, imao je pristižućim transportima osuđenika na smrt i robovski rad uliti nadu da će, pokoravajući se sistemu, ipak sačuvati živote. Jednaku su nadu imali Jevreji kojima je pri iskrcavanju iz stočnih vagona objašnjavano da je takav transport bila užasna greška i da će se, nakon tuširanja i dezinfekcije od vaši, ponovo naći na okupu sa svojim porodicama. Zvuci Mozarta i Beethovena, u izvedbi logorskog orkestra, pratili bi ih, potom, na "tuširanje" s kojeg se niko ne bi vraćao.

Isplativost logora smrti Ipak, kada se govori o Auschwitzu kao najvećoj fabrici istrebljenja u historiji čovječanstva (uz Treblinku, Chelmno, Belzek i Sobibor), u kojoj je uništeno približno milion ljudskih života, često se zaboravlja širi kontekst ovog projekta. Kako je u svojoj knjizi Wall Street and Rise of Hitler primijetio Antony C. Sutton, koncentracioni logor u Auschwitzu, bio je praktično "samo dodatak". "Glavni projekt bila je firma I.G. Auschwitz (u stopostotnom vlasništvu njemačke mega kompanije I.G. Farben) – najveće industrijsko postrojenje na svijetu za proizvodnju sintetičkih goriva i gume u svrhu pokoravanja Evrope. Radilo se dakle, uz sve, o vrlo unosnom privatnom biznisu koji je donosio ogroman profit. Kako napominje Sutton, u aprilu 1941. Otto Armbrust, član odbora I.G. Farben za projekt Auschwitz objasnio je svojim kolegama prednosti robovlasništva: "Naše novo prijateljstvo sa SS-om je blagoslov. Utvrdili smo sve potrebne mjere integriranja koncentracionih logora kako bi donosili benefite našoj kompaniji." Napokon, nije se radilo samo o ratnoj industriji.

Farmaceutski ogranci I.G. Farben kartela koristili su zatočenicima za druge potrebe – eksperimentiranje s raznim serumima i vakcinama od kojih su hiljade umrle u mukama. Da je "projekt" bio pedantno doveden izvan svih granica monstruoznog apsurda, govori i činjenica da se I.G. Farben brinuo i za "zbrinjavanje" svojih robova koji su bili preslabi ili prebolesni za daljnji rad: i otrovni Ciklon B, korišten za anihilaciju miliona ljudi, bio je proizvođen u fabrikama iste kompanije. I.G. Farben doduše nije bila jedina kompanija koja se okoristila nacističkom doktrinom "nižih rasa". Velike njemačke korporacije Krupp i Siemens imale su svoja postrojenja u širem logorskom kompleksu i obilato koristile robovsku radnu snagu

…Ali prije svega nacizam Ovo nas, pak, dovodi do glavnog pitanja kojim se bavi knjiga Antonyja C. Suttona, tj. ispitivanje uloge krupnog kapitala u finansiranju nacističke ideologije i samom dovođenju Hitlera na vlast što je za svoju konačnu posljedicu imalo tako profitabilan projekt kao što je Auschwitz-Birkenau. Taj kapital, ni u kom slučaju nije bio samo njemački. Kako piše Sutton: "Postoje neoborivi dokumentirani dokazi, koji ukazuju na veliku ulogu međunarodnih bankara i industrijalaca u finansiranju nacističke partije i Volkspartei na njemačkim izborima u martu 1933. Suma od tri miliona reichsmaraka uplaćena je od strane prominentnih firmi i biznismena, a potom odgovarajuće "oprana" preko računa Delbruck Schickler Banke, predana u ruke Rudolfu Hessu za potrebe Hitlera i NSDAP-a."

Ideologija koja je nudila stabilnost i širenje "životnog prostora", koja opet podrazumijeva i ovladavanje novim resursima, svakako je bila privlačna raznim korporacijama. Kako je Hitler naglasio na svome predizbornom sastanku s krupnim njemačkim industrijalcima i bankarima: "Nije dovoljno samo reći da ne želimo komunizam u našoj ekonomiji. Ako nastavimo sa starim političkim kursom, nestat će nas… Danas je najplemenitiji zadatak vođe da pronađe ideale koji su jači od faktora koji drže ljude zajedno. Spoznao sam, za svoga boravka u bolnici: potrebno je težiti idealima koji vode do rekonstrukcije. Našao sam ih u nacionalizmu, u vrijednosti ličnosti, te negiranju pomirenja među nacijama…" Koliko se industrijalcima ideja "čvrste ruke" svidjela, bilo je evidentno u njihovoj izdašnosti. Najveći pojedinačni doprinos od 500.000 reichsmaraka dao je I.G. Farben, u čemu je učestvovao i američki odbor ove kompanije, u kojem su sjedile najpoznatije glavešine svjetske industrije: Edsel B. Ford iz Ford Motor Companyja, C.E. Mitchell, direktor njujorške Federal Reserve Banke, Standard Oil Companyja iz New Jerseyja, te Warm Springs fondacije tadašnjeg predsjednika Franklina D. Roosevelta.

U isto vrijeme Paul M. Warburg, prvi direktor Federal Reserve Banke i predsjedavajući Bank of Manhattan bio je ujedno I.G. Farben, kao i i njegov brat Max Warburg, direktor I.G. Farbena u Njemačkoj. Isto tako, jedan od direktora I.G. Farbena H.A. Metz bio je jedan od direktora Bank of Manhattan, dok je Carl Bosch iz američkog I.G. Farbena bio jedan od direktora u Ford Motor Companyju A-G u Njemačkoj. Ova je "halka" položila finansijske temelje jednoj od najzločinačkijih političkih opcija u historiji i to sve radi dugoročnog profitiranja u suzbijanju slobodarskih i internacionalnih ideja vezivanja ljudi protiv oligarhija koje oduvijek "kupe kremu", bilo da se radi o nacizmu, birokratsko-monopolističkom sovjetskom režimu ili neoliberalnom imperijalizmu.

Samo da se isplati… Auschwitz je, dakle, bio kruna "besavjesne slobode trgovine", koja i danas preko svojih eksponenata, kao što je profesor Ernst Nolte, pokušava proturiti tezu o "dva totalitarizma", pokušavši pojavu hitlerovskog rasističkog nacizma objasniti Staljinovim boljševizmom ili sistemom gulaga. Ma koliko bio totalitaran i zločinački, Staljinov birokratsko-oligarhijski kapitalizam nije pozivao na istrebljenje čitavih naroda i, napokon, nije mogao biti uzrok rasističkoj koncepciji übermenscha, koji će industrijalcima donijeti besplatnu, robovsku radnu snagu i tako višestruko oploditi kapital koji su uložili. Kako je to opisao Sutton: "U praksi, naravno, ‘veliki biznis’ je prije sve nego bezglav kada je riječ o sprovođenju sopstvenog interesa. Investiranje u nacističku Njemačku (zajedno sa sličnim investiranjem u Sovjetski savez) bila je refleksija ‘viših politika'… Kako bi se pratile ove ‘više politike’, potrebno je prodrijeti u finansijsku kontrolu multinacionalnih korporacija, budući da oni koji kontroliraju finansijske tokove, ultimativno kontroliraju i dnevnu politiku." Pri sprovođenju tih politika ništa nije sveto, pa čak i kada su "sporedne" aktivnosti u profitiranju istrebljenje čitavih naroda, te krvavo brisanje i ponovno crtanje granica tamo gdje pogoduje.

Otprilike sličnu besavjesnost čitamo u intervjuu koji je Darren Middleditch, analitičar "najpoznatije bonitetske kuće na svijetu" Dun&Bradstreet dao za domaći portal capital.ba u kojem je poručio kako je "BiH nepoželjna zemlja za poslovanje zbog veoma lošeg stanja na političkoj sceni", te smatra "da je najbolje rješenje podjela BiH na nezavisne države prema postojećim granicama". Dakle, ako je nacionalizam bolji za biznis, zbog čega se ne bismo sporazumjeli s nacionalističkim "biznismenima" i omogućili im, ako ne de jure, onda de facto ostvarenje profitabilnijeg projekta? Middleditchu bi valjalo postaviti pitanje da li bi se istom žustrinom zalagao za finansiranje Hitlera, (jer je to, jelte, bilo duguročno isplativo) kao što se sada zalaže za bonitet bosanskohercegovačkih nacionalističkih ideologija? Na tome se dakle radi! A rad, kao što znamo, oslobođa. Vuk Baćanović(BH Dani)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku