Kliker.info

Kada danas ujutro Ćiro Blažević na Vespi dokurbla u “Van Gogh” i naruči Baileys, jer pije samo feminizirana pića, opet će biti u središtu zanimanja. Bez obzira na to što je čvrsto zagazio u 80. godinu, njegov neuništivi duh će obaviti i taj ritual. Jer, ništa nije ni slađe, ni ljepše nego nakon velike pobjede sjesti na terasu, još jednom premotati film utakmice i uz Baileys ogovarati Zdravka Mamića…

U karijeri Ćire Blaževića bilo je velikih pobjeda, ali i teških poraza. Kao i u svakoj karijeri. Zagreb 1982. godine i ugašena C. zvezda (3-0), Split 1986. i pobjeda nad Hajdukom (4-9), Nottingham 1996. i pobjeda nad Turskom (1-0), Sheffield iste godine i na čuvenom Hillsboroughu do nogu potučena Danska (3-0), Lyon 1998. i kapitulacija Njemačke (3-0), Pariz iste godine i Nizozemska na koljenima (2-1). Šesnaest godina poslije Tuzla i pobjeda nad Jedinstvom iz Bihaća (2-0). Od Lyona, preko Pariza do Tuzle…
Vjerojatno ste vi zaboravili, ali Ćiro sasvim sigurno nije, Dinamo je prvenstvo 1983. godine izgubio u Tuzli (0-2), Titogradu (0-2) i Mostaru (0-3). Faruk Pašić je bio trener Tuzlaka, koji su imali sjajnih igrača, no Ćiro je vjerovao u snagu svoje momčadi, nije uspio obraniti titulu iz osamdesetdruge. Nije želio ni čuti za bilo kakav dogovor. Ne jednom je Tonči Vrdoljak rekao: “Osamdesetdrugu mu ne mogu zaboraviti, osamdesettreću ne mogu oprostiti!”

Kada ga pitate koja mu je najdraža pobjeda, reći će da je Dinamovo proljeće ‘82. uvijek na prvom mjestu. Kada ga pitate gdje mu je bilo najljepše, iznenadit će vas odgovorom – Priština. “Nigdje nisam osjećao takvu ljubav i privrženost…” Možda će jednom biti svjestan svog historijskog povratka u Bosnu, koju je preko nogometa pokušavao približiti i ujediniti, možda će jednom reći – najljepše je bilo u Tuzli. Ma kakav Park prinčeva, u modi je Tušanj.

Bez obzira na to što je ovo samo bosanska druga liga i u vilajetu nema velikog nogometa, Ćiro Blažević je potvrdio da je fenomen. Privukao je 8000 gledatelja.
U godinama, kada se većina njegovih vršnjaka ne usudi bez štapa napustiti dnevni boravak, Ćiro trči i zapovijeda grupom mladih ljudi, koji mu vjeruju i koji respektiraju njegov kreštavi glas. Kada govori, muha se čuje, ni predsjednik ne smije upadati u riječ. Kako ga ne bi respektirali kada je vratio nogomet u dom Šećerbegovića, Sarajlića, Mulahasanovića, Merseda Kovačevića, Hukića, Ivana Cvjetkovića. Hoće li biti prvak? U velikom je zaletu, euforija je obujmila Tuzlu, Ćirina rezultatska serija je impozantna, pet pobjeda, uz gol diferenciju 14-0. Još samo da neokrznut prođe Gračanicu, ostatak lige bit će ugodna “šetnja”.

Ako je na nešto, ipak, osjetljiv, onda su to godine. U subotu me probudio u ponoć i rekao: “Da znaš, nisam ja starac od osamdeset godina, tek mi je sedamdesetdevet”. Po švicarskom pasošu čak i sedamdesetsedam, ali tko još vjeruje Švicarcima. Ćirin eliksir mladosti danas se zove Sulejman Krpić. Da, u karijeri Ćire Blaževića bilo je puno velikih igrača. Od Mlinarića i Kranjčara, preko Bobana, Vlaovića, Šukera do junaka našeg doba Sulejmana Krpića, čija dva pogotka na Tušnju su produljila Ćirin život barem do stote.

– O svemu ćete čitati u mojoj knjizi “Pakao moga života” – rekao je.