Kliker.info

Koliko god je obično točna pretpostavka kako izbori u demokratskim društvima uglavnom razrješuju nagomilane napetosti i otvaraju prostor novim rješenjima za tekuće probleme zajednice, u Bosni i Hercegovini izborna izjašnjavanja imaju drugačiju prirodu. Nedavni opći izbori u toj zemlji bili su već osmi po redu nakon završetka rata i, kao i svaki put prije toga, promatrači međunarodne zajednice nisu imali ozbiljnije prigovore na njihov tok i organizaciju.

Piše: Tonino Picula (Vecernji.hr)

Međutim taj podatak treba upariti sa Izvještajem o napretku kojeg je podnio, po posljednji put u svom mandatu, Štefan Fule, povjerenik Europske komisije za proširenje.On je BiH smjestio u svom ekspozeu u Europskom parlamentu baš na osmo mjesto od devet zemalja koje su trenutno u euro-čekaonici za buduće članstvo. Nabrojio je pri tome cijeli niz zaostataka i nerješenih pitanja, a kao glavni razlog za izostanak napretka naveo je pomanjkanje političke volje za dogovorom stranačkih elita.

“U BiH je potrebno osigurati prijelaz iz daytonske u njenu briselsku fazu”, zaključio je posljednji povjerenik za proširenje jer će njegov nasljednik Austrijanac Hahn imati drugačiji opis posla.

Na devetu poziciju Fule je smjestio Kosovo, najmlađu europsku državu koja je baš nakon nedavno održanih parlamentarnih izbora zapala u ozbiljnu institucionalnu blokadu kojoj doprinose, svatko na svoj način, pobjednici, gubitnici, ali i Ustavni sud. I u ovom slučaju potrebno je spomenuti povoljne ocjene međunarodne zajednice za provedbu samih izbora.

Ali, osim neveselih pozicija na Fuleovoj ljestvici, što još povezuje BiH i Kosovo?

Za razliku od BiH, Kosovo već živi u svojevrsnoj “briselskoj fazi” ako ni zbog čega drugog ono zbog činjenice da će mjera njegovog napredovanja prema nekom boljem mjestu na euro-listama za proširenje biti ispunjavanje obveza iz tzv. Sporazuma iz Bruxellesa. Taj dokument, posredovan EU diplomacijom, potpisali su premjeri Dačić i Thaci i tako otvorili mogućnost da se njihove države izvedu iz balkanskog ćorsokaka na aveniju eurointegracija.

Dakle, međunarodno posredovani i jamčeni sporazumi određuju ne samo svrhovitost izbornih procesa u te dvije zemlje nego konstituiraju i njihov politički profil.

Međutim, na ovom mjestu želio bih uključiti sličnosti i razlike briselskog sporazuma Beograda i Prištine sa druga dva važna sporazuma kojima su zaključeni ratni sukobi u druge dvije države, ne negdje daleko, na drugim kontinentima, nego u neposrednoj blizini Kosova. Riječ je o, već spomenutom, Daytonskom sporazumu, ali i o Erdutskom sporazumu koji su označili kraj konflikata u BiH i Hrvatskoj.

Ako bih morao sumirati njihove sličnosti i razlike rekao bih da su oba sporazuma definitivno donijeli mir i BiH i Hrvatskoj, ali za razliku od Daytonskog, Erdutski sporazum je osigurao i punu integraciju ugovornog područja u ustavno-pravni poredak zemlje. Dayton je, po mojoj ocjeni, bio održiv dogovor o prekidu vatre između strana u sukobu, ali nije omogućio izgradnju jedinstvene i funkcionalne države. Danas se pokazuje da taj dokument umnognome onemogućava normalno funkcioniranje države i europski put za BiH.

S druge strane, Erdutski sporazum potpisan 1995. godine između Hrvatske i Srbije kojim je hrvatsko područje podunavlja mirno reintegrirano uz posredovanje međunarodne zajednice, bio je svojevrstan uvod u europsku i euroatlantsku budućnost Hrvatske.

Mnoge su poveznice Erdutskog i Sporazuma između Kosova i Srbije; prisutnost, posredovanje i nadgledanje međunarodne zajednice (u slučaju Erduta radilo se o UN-u, dok u slučaju Kosova EU ima dominantnu ulogu), poseban naglasak na institucionalno i teritorijalno uređenje s naglaskom na prava i zastupljenost manjina, ostanak manjinskog stanovništva na području koje ulazi u ustavno-pravni poredak druge države.

Najveći uspjeh Erdutskog sporazuma, osim mirne reintegracije, je i činjenica da preko dvije trećine srpskog stanovništva još uvijek živi na spomenutom teritoriju. Također, od krajnje turbulentne situacije gdje je plan vojne akcije već bio razrađen s obje strane perspektiva se značajno promijenila – od brojnih protesta srpske zajednice prilikom pregovora i potpisivanja sporazuma, Srbi su postali veći zagovarači sporazuma od Hrvata.

Erdutski sporazum, koji je zbog niza ustupaka izazvao nezadovoljstvo prognanih Hrvata s toga područja, potvrdio je orijentaciju hrvatske politike u nastojanju da, čak i uz bolne kompromise, probleme s pobunjenim Srbima rješava pregovorima i mirnim putem.

Zahvaljujući tom sporazumu izbjegnuto je dodatno stradavanje stanovništva i imovine, u tom je dijelu Hrvatske ostao živjeti zasigurno veći broj Srba nego što bi ostao da je provedena vojna operacija. Utoliko bih želio da se duh Erdutskog sporazuma, kao primjera dobre prakse u regiji pogođenoj dugogodišnjim ratnim stradanjima, odrazi u daljnjim dogovorima između Beograda i Prištine. Pregovori su pokazali kako EU, unatoč gospodarskoj krizi, još uvijek ima dovoljno snage i privlačnosti uvjeriti treće države da mirnim putem riješe svoje sporove kako bi mogle razviti bliži odnos s Unijom. Istodobno je poslan snažan signal zemljama u regiji, ali i izvan nje kako je EU ozbiljna u namjeri da stabilizira svoje neposredno susjedstvo posredujući u sporovima i nudeći im zajedničku EU budućnost.

Naravno vidljive su i koncepcijske razlike između Daytonskog i Erdutskog sporazuma jer je ovaj potonji rješio (re)integraciju jedne manjine u teritorijalno-politički sustav većinskog naroda respektirajući njihova prava na visokoj razini. Dayton je, s druge strane, imao zadaću (re)konstituirati državu tri ravnopravna naroda ne dovodeći ni jednog u marginalnu poziciju ili položaj manjine u nedemokratskom sustavu.

Danas su već i dizajneri tog sustava skloni priznati kako je došlo vrijeme njegovog ozbiljnog remonta.