Tilman Zülch : Onaj ko se ne brani, taj živi pogrešno
Nepravde je bilo otkad je svijeta i vijeka. Pojedinci, etničke grupe, institucije, države, vladari, vlastodršci, moćnici..svi oni su iz ovih ili onih razloga činili ili čine nepravdu nad drugima, koristeći uglavnom svoje stečene ili naslijeđene pozicije. S druge, pak strane, uvijek je bilo i ima pojedinaca i organizacija koji se bore za pravdu i prava ugroženih. Ta borba je skoro redovito neravnopravna, djeluje gotovo u svim slučajevima na ovome svijetu kao borba Davida protiv Golijata, ali davidi uglavnom ne posustaju niti se predaju. U konačnici, oni nikako ne mogu biti gubitnici. Pogotovo u današnjem svijetu koji dodjeljuje Nobelove nagrade za mir ratnicima, dok ljudi koji se istinski bore za mir, pravdu, jednakost i ravnopravnost među ljudima i narodima ostaju po kriterijima današnjeg "naprednog" svijeta po strani. Ali, to je priča o svijetu, a ne o njima. Pošto ne želim biti dio tog "naprednog" svijeta preostaje mi da prepoznajem djela pojedinaca koji svoju misiju obavljaju časno, dostojanstveno i principjelno, koji stražare danonoćno na putevima koji vode ka pravdi, ma kako ona daleka bila ili se činila čak nedostižnom. Jedan od takvih je, nesumnjivo, moj sagovornik. Zahvalnost mu duguju svi oni kojima je nepravda nanešena, posebno mi – žrtve rata u našoj zemlji.
…U ime Nijemaca uništavani su Jevreji. To nas obavezuje da se zalažemo za politiku humanosti…* Ta žena (Biljana Plavšić, op. B.G.) je koristila jezik rasnog fanatika Hitlera. Govorila je o manje vrijednim genima Bošnjaka…*Njihovo životno djelo je apartheid-republika – Republika Srpska. Ona mora biti ukinuta, isto kao što mora biti ukinuta i tzv. Hrvatsko- Bosanska Federacija i zamijenjena regijama…*Bosni su potrebni novi, mladi i neistrošeni političari koji će se boriti za dobrobit cijele zemlje, a ne pojedinci koji se bore za vlastite interese…
Gospodine Zülch! Društvo za ugrožene narode djeluje u šest evropskih država: Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Italiji, Austriji, Švicarskoj i Bosni i Hercegovini. Jesu li postojali i da li su kao takvi presudili neki posebni kriteriji da se Društvo formira upravo u ovim zemljama i samo na Starom kontinentu?
Zülch: Društvo za ugrožene narode osnovano je u junu 1968.godine. Tada je nigerijanska vojna vlast zajedno sa vladama Sovjetske Unije (Leonid Brežnjev) i Velike Britanije (Herold Wilson) napala odcijepljenu Republiku Bijafru i dvije godine pod opsadom držala 12 miliona pripadnika naroda Igbo. Dva miliona djece, žena i staraca umrlo je od gladi i bolesti, a veliki broj je stradao i nakon bombardovanja iz aviona. Ovakva opsada cijelog jednog naroda, iako na drugom kontinentu, bila je jako slična sudbini koju će kasnije doživjeti Bosna. Dva su studenta tada osnovala ovu organizaciju za ljudska prava. Jedan od njih Vam upravo daje ovaj intervju. Od tada pa sve do danas se angažujemo za sve progonjene male narode koji su žrtva genocida i progona.
Društvo za ugrožene narode nastalo je prije svega u njemačko govornom području, prvo u Njemačkoj, zatim u Austriji, Švicarskoj i u Južnom Tirolu, njemačko govornoj provinciji u sjevernoj Italiji. Sve ove sekcije bile su jako intenzivno i konzekventno angažovane na zaustavljanju genocida nad Bošnjacima. Tada je prirodno nastala i sekcija u Bosni i Hercegovini, a kasnije i u autonomnoj regiji Kurdistan u Iraku. U Velikoj Britaniji i u SAD-u imamo predstavništva. Posjedujemo savjetodavni status kod Ujedinjenih nacija i status promatrača u Vijeću Evrope.
Vaša borba za prava ugroženih i obespravljenih (i ne samo vaša) djeluje na neki način donkihotski u ovakvom svijetu. Zaista, gdje crpite tolike motive i energiju za borbu protiv onih koji su moćni, ali redovno prave se da dobro ne čuju brojne apele, vapaje…?
Zülch: Podržava nas 25.000 naših članova i donatora. Kada imate takve ljude oko sebe, tada posjedujete i određenu snagu. To se pokazalo i u toku rata u Bosni i Hercegovini. Mi ipak ne posjedujemo vlastitu vojsku koja bi npr. upotrebom sile mogla zaustaviti genocid.
Osobno sam doživio progon miliona Nijemaca iz bivših istočnih krajeva Njemačke. Tada sam imao pet godina. Moja porodica je preživjela, dok je na stotine hiljada ljudi stradalo. I to me je odredilo. Ali mi kao Nijemci imamo dvostruku odgovornost. U ime Nijemaca uništavani su Jevreji. To nas obavezuje da se zalažemo za politiku humanosti.
Kao što znate, prije nekoliko mjeseci Ilija Jurišić je proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu. Kako komentirate tu presudu i jeste li se i kako oglasili tim povodom?
Zülch: Taj bosanski zapovjednik je nakon početka genocida koji su vršile formacije JNA samo uzvratio vojnim napadom na Miloševićevu vojsku i nije smio biti osuđen. Ja sam svakako jako skeptičan prema današnjem pravosuđu u Srbiji. Ta zemlja još uvijek ne predstavlja stvarnu pravnu državu.
Šta reći na sramno oslobađanje ratne zločinke Biljane Plavšić iz švedskog zatvora?
Zülch: To je bio skandal. Ta žena je koristila jezik rasnog fanatika Hitlera. Govorila je o manje vrijednim genima Bošnjaka. Nikada se nije pokajala zs svoje učešće u genocidu. Puštena je na slobodu i nastavlja sa svojom strašnom propagandom Karadžićeve, Mladićeve i Miloševićeve politike. Bila je to velika greška pustiti je na slobodu.
Kako komentirate način na koji Haški tribunal pokušava započeti suđenje Karadžiću i jeste li se i tim povodom oglasili?
Zülch: Za početak, ono što raduje je da je Karadžić u pritvoru. To znači da je kažnjavanje svakako počelo. Međutim, Tribunal je previše velikodušan i Karadžić ne zaslužuje takvu blagost. Već na samom početku, kada je odbijao saradnju s Tribunalom, trebao mu je biti nametnut pravni zastupnik.
Srbija je već dobila vizne olakšice, a ratnog zločinca Mladića niti ne pokušava uhapsiti. Komentar?
Zülch: Evropska unija je bolesna. Žrtvama iz Prijedora, Omarske, Keraterma, Trnopolja, Luke Brčko, iz Sušice, Goražda, Žepe, Cerske, Srebrenice, Bihaća i Sarajeva nije dozvoljeno putovati u zemlje zapadne Evrope, dok je to dozvoljeno srpskim počiniocima. To je perverzno.
Pretpostavimo da se taj Karadžić primjerno osudi, pa čak da se privede i osudi i taj Mladić, ali šta sa njihovim životnim djelom – Republikom srpskom?
Zülch: U osuđujuću presudu Karadžiću – nadamo se – ne bi trebalo sumnjati. Ne smijemo prestati zahtijevati izručenje Mladića Tribunalu. Njihovo životno djelo je apartheid-republika – Republika Srpska. Ona mora biti ukinuta, isto kao što mora biti ukinuta i tzv. Hrvatsko- Bosanska Federacija i zamijenjena regijama. Istovremeno mora postojati centralna vlada koja je odgovorna za cijelu državu i koja posjeduje stvarne kompetencije tako da svaki Bosanac, neovisno da li se radi o Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku, Jevreju ili Romu, može živjeti u svakom dijelu države u miru i slobodi.
Kako tumačite odnos međunarodne zajednice prema Miloradu Dodiku te prema Bosni i Hercegovini koju taj isti Dodik (i ne samo on) pokušava dokrajčiti?
Zülch: To je jedno tužno poglavlje. U Dejtonu je Bosna podijeljena. Stvorena su dva etnička kaveza. Nije data stvarna podrška povratku prognanika i izbjeglica tako da on nije sproveden. I sada se jednostavno tvrdi kako se dvije strane ne mogu dogovoriti. A vrh cinizma je da se tom nasljedniku Karadžića daje podrška i da mu se laska i dodvorava. Dodik po svaku cijenu mora biti spriječen u naumu da osvojeni teritorij priključi Srbiji. Tome će svoj doprinos dati i Društvo za ugrožene narode.
Da li ste zadovoljni odnosom Vlade Njemačke prema Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu njenog približavanja NATO-u i EU?
Zülch: Njemačka učestvuje u nečasnoj igri kritikujući podjednako oba entiteta Bosne i Hercegovine da spriječavaju funkcioniranje države. U isto vrijeme naša država ne čini ni najmanji napor da ostvari funkcioniranje države vršeći pritisak prije svega na Dodikov režim.
Zaista, vjerujete li da EU može konzistentno riješiti bosansko pitanje ili treba ipak značajnije učešće SAD?
Zülch: Evropska unija je oslabljena suprotstavljenim interesima svojih brojnih članica – nacionalnih država. Bezuslovno je potreban veći pritisak SAD-a.
Politički, pravni i moralni nonsens jeste da u jednoj zemlji, kao što je Bosna i Hercegovina, obnašaju vlast na svim nivoima i oni koji su je rušili, činili brojne zločine nad njenim ljudima. Kome takva Bosna, zapravo, treba?
Zülch: Bosni su potrebni novi, mladi i neistrošeni političari koji će se boriti za dobrobit cijele zemlje, a ne pojedinci koji se bore za vlastite interese.
Koje slijedeće akcije planirate uraditi u narednom periodu, vezano za Bosnu i njene ugrožene narode?
Zülch: Za pregled naših inicijativa za južni Sudan, Darfur, za Kurde na Bliskom istoku, za Tibetance i mnoge druge bile bi potrebne cijele stranice. Što se tiče Bosne, potrebno je da se 15 godina nakon rata detaljno provjeri situacija i koncentriše na ono najznačajnije. Krajem januara / početkom februara sastaćemo se u Sarajevu i pomno analizirati na koji način ćemo nastaviti naš rad za Bosnu. Tu će sigurno biti inicijativa za podršku priključenja BiH Evropskoj uniji, inicijativa za ukidanje viznog režima BiH kao i kampanja za istinsku federalizaciju države.
Konačno, vjerujete li u pravdu i međunarodno pravo s obzirom na iskustva Bosne i njenih brojnih žrtava, a i drugih zemalja i njihovih žrtava i na čemu temeljite eventualni optimizam?
Zülch: Postoji jedna izreka još iz vremena njemačkog studentskog pokreta koja glasi: Onaj ko se ne brani, taj živi pogrešno („Wer sich nicht wehrt, der lebt verkehrt"). To se odnosi kako na Bosnu tako i na njene prijatelje. Taj moto mora slijediti svako kome je bitna budućnost Bosne i Hercegovine. Kao učenik sam još davne 1958.godine iz Hamburga autostopom stigao u Bosnu. Bio sam u Sarajevu, a u Mostaru sam sjedio ispod širom svijeta poznatog mosta. Tu smo upoznali naše vršnjakinje koje su bile iz različitih vjerskih zajednica. Uvijek ću se sjećati ne samo njihovog šarma već i šaljivog pitanja jedne od tih djevojaka: "Koja od nas je katolkinja, a koja muslimanka?" Jedna od njih dvije bila je svijetlo plava a druga tamnokosa. Pokušao sam da pogađam, pokazao na tamnokosu i rekao da je to muslimanka. Bio sam u krivu: muslimanka je bila svijetlokosa. Nadam se da ova šala neće biti pogrešno shvaćena: upravo to ukazuje na istinski evropski karakter ovog naroda. Kasnije, 1995.godine, doživio sam uništeni stari grad u Mostaru – prazninu iznad Neretve. Upoznao sam gradskog arhitektu Demirović Zijada i njegovu kćerku Senadu koja je također arhitektica. Danas je Mostar ljepši nego ikada – most koji tako puno spaja, prije svega raznovrsnost Bosne – opet se izdiže iznad rijeke. Preporod jednog od najljepših gradova Evrope trebali bismo shvatiti kao putokaz ponovnog bosanskog ujedinjenja i svi se angažirati u tom smislu. To bi se dopalo i nažalost preminulom arhitekti Demiroviću koji je u najtežim trenucima učinio tako mnogo za ovaj grad. Bedrudin Gušić (Orbus)
Komentari