hamburger-icon

Kliker.info

Tanja Medić : Zašto svi Bosanci i Hercegovci trebaju pogledati film Angeline Jolie?

Tanja Medić : Zašto svi Bosanci i Hercegovci trebaju pogledati film Angeline Jolie?

08 Februara
06:16 2012

Piše : Tanja Medić (Kliker.info)

Teško je objasniti šta se dogodilo u Bosni i Hercegovini tokom rata, a još je teže razumiti. Protivno holivudskom standardu, Angeline Jolie se sa svojim režiserkim prvencem hrabro upušta u mračnu balkansku priču, i pokušava osvijetliti šta se događalo sa zaboravljenim žrtvama rata – ženama u konc logorima koje su bile podvrgnute silovanju i mučenju po sistematski smišljenom planu. Ovaj film neće napuniti box office-e, i zadovoljiti površnu zapadnjačku publiku. Nikoga više ne zanima zemlja krvi i meda, i niko više ne obrača pažnju na nevidljive ožiljke rata koje bosansko-hercegovačke žene nose u sebi.

Zbog toga preporučujem svakom iz Bosne i Hercegovine da pogleda ovaj film, i s tim oda počast ovim zaboravljenim žrtvama i herojima, a u isto vrijeme dadne podršku režiserki koja je iza ovog rizičnog poduhvata stavila svoje slavno ime i darežljivu monetarnu podršku. Ali ne očekujte katarzu ili neku vrstu olakšanja nakon gledanja U Zemlji Krvi i Meda. Dok je Jolie tačno predstavila istorijske činjenice, glumačka ekipa je potpuno zatajila u prenošenju emocija. Zana Marjanović je potpuno neuvjerljiva kao žrtva rata; neuvjerljiva kao žena koja dnevno preživljava horor silovanja; i neuvjerljiva kao simbol bosansko-hercegovačkih žena koje su se hrabro suočile sa svojim mučiteljima poslije rata.

Ovaj je film trebao biti u počast ženama koje su galvanizirale internacionalni ženski pokret, i natjerale International Criminal Court da po prvi put u istoriji osudi ratna silovanja kao zločine protiv humanosti. Nažalost zbog nespretnosti glumačke ekipe njihovo je herojstvo nevidiljivo, jer su nevidljive njihove teške emocionalne rane i način na koji su preživljavale pakao na zemlji. 

Prvo razočarenje slijedi na početku filmu. Gledatelji trebaju pretpostaviti da je pred njima ljubavna scena u jednom od naših disko klubova. Scena je zapadnjačka, a Marjanović bolno izvještačena u ulozi zaljubljene Ajle. Dok to nije najvažnija scena u filmu, nagovještaj je lošoj izvedbi glavnih glumaca koja slijedi. U filmu, Marjanović, u ulozi Ajle, propušta mnogobrojne šanse da pokaže ili sirovu snagu emocija, ili unutrašnju patnju, dok se Goran Kostić jedva snalazi u ulozi Danijela. Kostić je najuvjerljiviji kad gleda preko snajperskog nišana, which is very curious.

Film ima i svijetlih primjera kao što je izvedba Amre Terzić, u ulozi Hane, čije oči otkrivaju svu patnju svijeta kad gleda u kameru. Svijetli je i primjer Vanesa Glodžo, u ulozi Ajline sestre Lejle, koju gledatelji naprosto vole zato što nepretenciozno, čitavom svojom pojavom kazuje priču svake Bosanske žene. Još je vrijedan pomena maestralni Branko Đurić Đuro koji se pojavljuje u filmu rijetko, ali majstorski ukrade svaki kadar koji mu je ponuđen. Njegovo reljefno lice pokazuje svu složenost ljudskih emocija; gledatelj se samo pita zašto to lice nije bolje iskorišteno u filmu.

Film je ispunjen sa upečatljivim grupnim scenama: masovni progon i plansko zastrašivanje žena; korištenje njihovim tijelima kao sa živim štitom; ismijavanje golih tijela bosanskih majki; pogled na izmučene i izgladnjele muškarce u logoru, itd. Ali sve te kratkotrajne grupne scene nisu dovoljne da realno predstave užas koji su proživljavale bosanske majke, sestre, supruge, kčerke i prijateljice.

Moram priznati da sam film gledala subjektivno, kao neko ko je preživio rat, i kao neko ko je pomno sakupljao činjenice o slučaju žena istočne Bosne koje su pokrenule optužnicu pred haškim sudom za masovna silovanja tokom rata. Dovoljna su bila njihova pojedinačna svjedočenja i kolektivna svijest da mobilizuju internacionalni ženski pokret i grupe za ljudska prava. Njihova spremnost za svedočenje je motivisala internacionalne tužioce zainteresovane za pravdu da strpljivo i uporno sakupljaju dokaze u Bosni i Hercegovini. Njihova detaljna svjedočenja pred sudom, i njihovo suočavanje sa optuženim ratnim zločincima je pokrenulo svijet. Po prvi put u istoriji medžunarodnog prava, silovanje je, kao specifičan oblik mučenja, uvršteno u kategoriju zločina protiv čovječnosti. Zato sam se za gledanje filma pripremila kao za hodočašće. Razni izvori procjenjuju da je od 20,000 do 50,000 hiljada Bosanki bilo silovano za vrijeme rata. Bila sam spremna da se, makar za dva sata, poistovjetim sa ovim ženama, i da ponovo saslušam njihovo dirljivo svjedočenje.

Usprkos mom grčevitom iščekivanju, film me je ostavio u stanju zbunjenosti i sa osjećajem duboke praznine. Neobjašnjivi osjećaj krivice mi nije dao da spavam te noći, ni da progovorim dan poslije. Suze olakšanja su navrle na poslu kad sam konačno shvatila šta je uzrok mom nemiru – strah da se istina nikad neće saznati. Kako će glumci i drugi umjetnici iskazati naše osjećaje kad mi kolektivno šutimo, i uvjek nalazimo bezbrojne razloge zašto šutimo? Šutimo jer je teško objasniti šta se dogodilo u ratu, i šutimo jer nikog nije briga i niko nikad neće razumiti kroz šta smo prošli. Zašto da se vračamo u prošlost i ponovo budimo traume? Zar nije bolje da sve zaboravimo i idemo dalje?

U našim razlozima ima i istine. Kako objasniti osjećaj mrtvog tijela u rukama i miris patika natopljenih s krvlju? Kako kad se suočavamo sa nezainteresovanim ljudima u našoj okolini? Zato novinari, koji tragaju za istinom, iznose činjenice i svjedočenja, a ne osjećaje. Ali te činjenice same ne kazuju priču rata. Tako da nas naši osjećaji paralizuju kad nas, s vremena na vrijeme, nešto podsjeti da naše rane još nisu zacijelile. Kao što je ovaj film. Tema o ratnom silovanju je mučna. Teško je ispričati, a teško i saslušati.  Ispunjenen nemirom, urednik ovog sajta nije zaspao nakon što sam mu ukratko ispričala o ovom filmu. Ima dvije djevojčice u kući.

Godina dana poslije rata, prijatelj, Alen Buzaljko Buza mi se povjerio o uzroku njegovih noćnih mora. Dva puta ranjen (jednom kritično po život), okaljeni borac paklene Šantićeve u Mostaru je još pamtio da je bio bespomoćni svjedok kad su HVO vojnici doveli djevojku u Novu Gimnaziju; preko uključenog ozvučenja, njeni su vrisci odzvanjali sa druge strane linije, dok su je HVO vojnici silovali. Tako su psihički slamali i najhrabrije muškarce.

Dok razumijem Halila i Buzu, ne razumijem nelagodu na pojedinim muškim licima kad se spomene svjedočenje silovanih žena. Kao da spomen ovih žena kvari njihovu perfektnu životnu idilu, gdje žene postoje samo kao seksualni objekti, a nikad kao žrtve silovanja. Na sve načine pokušavaju da izbjegnu temu; sa izbjegavanjem istine, ovakvi pojedinci stavljaju žig srama na žrtvu, a ne zločinca. Oni bi najradije da se zaboravi.

Zašto je prihvatljivo da žena svjedoči o ubistvima muškaraca tokom rata, a ne o sopstvenom silovanju? Ako zaboravimo iskustva ovih žena, zar ne zaboravljamo zločine i zločince? Zadnji ratni zločinac u bjegu je napokon priveden pred haški sud u julu prošle godine. Ali mi znamo da ima puno ratnih zločinaca koji ne biježe jer ih niko nije optužio. Hodaju ovom zemljom kao slobodni skotovi, dok mi spremno i šutljivo nosimo kolektivni žig srama zbog svega onog što se dogodilo bosanskim ženama.

Shvatam da film nije izazvao težinu koju nosim u sebi. Postajala je i prije, jer i ja šutim kad se susretnem sa uvredljivom nelagodom na licima pojedinaca koji biraju čiju će ISTINU saslušati, i čije herojstvo istaknuti.   Zato je neugodno kritikovati ovaj film, i Jolie koja se srčano upustila u ovaj projekat, i glumačku ekipu koja je sa svojim talentom doprinjela višem cilju. Nijhova akcija je djelomično otkrila istinu, i puno je djelotvornija od šutnje. Internacionalna zajednica je saslušala ove žene sa saosjećanjem, i priznala njihovu hrabrost s poštovanjem. Internacionalna zajednica nije zatajila, ali mi jesmo.
 
U PBS-ovom dokumentarnom filmu Došla sam Ovdje da Svjedočim, jedna od svjedoka se vrača Foču da postavi spomen obilježlje ispred škole u kojoj su žene bile mučki zlostavljane. Da se ne zaboravi. Ubrzo je okružuje neobuzdana rulja, koja pljuje, psuje, prijeti i vrijeđa. Pridružuju im se policajci, koji pokušavaju da oduzmu spomen obilježlje. Jedna od žena u rulji, podiže tri prsta u zrak i dovikuje: Sikter, sikter, vi ste same tražile da budete silovane!!! Usamljena, ali dostojanstvena u njenoj borbi, Bosanka se vraća u auto i odlazi. Gledatelj ne zna hoće li slijedeći put uspijeti, ali zna iz njenog mirnog i odlučnog pogleda da će pokušati. Da je muškarac ovo uradio, svako bi isticao njegovu hrabrost.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku