hamburger-icon

Kliker.info

Tanja Medić : Sex and the City u Mostaru

Tanja Medić : Sex and the City u Mostaru

02 Januara
08:38 2011

Piše : Tanja Medić (Kliker.info)

U Mostaru sam. U stanu prijateljice Majde. Ljenčarimo na kauču, dok se soba kupa u svijetlosti. Ulazi Majdina kčerka Mia u sobu. “Majko, kad bi sad Marina došla iz Francuske, bile biste isto k’o Sex and the City.” Ja i Majda se tiho i zadovoljno smijemo. Dok smo drugima Armela, Majda, Marina i ja izgledale kao čudan spoj ličnosti, među nama je postojala neka tajna veza – veza rođena u ratna vremena, koja nas sad spaja preko internacionalnih granica. Malo su nas vremena pregazila. Bolesti i tragedije. Ali se uvijek ustanemo na noge, i s ponosom nosimo ožiljke od izlječenih rana. Neizlječive rane ublažavamo humorom, a često i pivom.

Vrijeme u Mostaru me je podsjetilo na ono sto je važno. A važno je podijeliti život sa pravim ljudima, pa makar i na kratko. Godine sam provodila u Americi, odgađajuci posjetu Mostaru. Kao paćenik i krivac, lišavala sam sebe svijetlosti, i vremenom, postala uvela biljka bez ijednog hranjivog sastojka. Nije vrijeme da uživam; moram ovo, moram ono. Zato sam vjerovatno uživala u pjesmi od Nelly Fertado:

I am like a bird,
I’ll only fly away,
I don’t know where my soul is,
I don’t know where my home is.

I don’t know where my soul is. Hmm. Izgubljena u šugavom američkom životu dijaspore, nisam htjela da moje prijateljice znaju za moje poraze i razočarenja. Štitila sam ih od svojih padova, dok su one žudile da ih podijele sa mnom. Sjećam se Maja 2006. Telefon me budi iz sna. Podižem slušalicu sa jastuka, i čujem Armelin nježni glas:

“Tanjo, kako si? Slušaj, ja i Majda skupljamo pare ovdje. Izvučemo mi tebe, samo se malo strpi. Mi smo već stupili u kontakt s Harom. On će doputovati iz St. Louis-a u Louisville, i dovest će te ‘vamo.”

“Šta bona Armela?”

“Dado nam je sve rekao. Mi znamo šta se događa s tobom.”

“Armela, molim te, smiri se. Ja sam tek izašla iz operacije, i kao prvo ja ti ne mogu putovati za sljedećih nekoliko mjeseci. Drugo, sa mnom je sve u redu. Nemoj slučajno da mi šaljete ikakve pare. Bogami ću se naljutit’, i to za ozbiljno. Pa zamisli te sramote da vi meni iz Mostara šaljete pare u Ameriku!”

Tog dana, dugo mi je trebalo da razuvijerim prijateljicu od njenog luckastog plana, ali mi je taj razgovor ostao zapečaćen u sječanju, jer sam se, nakon njega, prvi put grohotom smijala nakon pet mjeseci ispunjenih mizerijom, kad sam čak, iscrpljena od neprestanih bolova, pomišljala i na samoubistvo. Nakon telefonskog razgovora sa prijateljicom, otišla sam sa osmijehom u san, zamišljajuci Armelu i Majdu kako planiraju the Big Escape u slastičarnoj do Starog Mosta.

Nekoliko dana poslije, umorno odgovaram na neprestanu zvonjavu telefona. Čujem Marinin uznemiren glas: “Bona Tanja, što mi ne odgovaraš na telefon? Otkako mi je Dado rek’o, ja izađo živa iz pameti misleći o tebi. Imaš li šta jest’? Imaš li ljekova? Ja ti nemam para sada, ali sljedećeg mijeseca Philipe mi ide u Afriku na misiju, a meni ne treba Internet. Kad otkažem Internet, ja ću tebi poslati te pare. Ma šta bona ne treba?! Znam ja kako je meni poplačati račune ovdje. Kako čes ti tamo bez posla i osiguranja? Kako devriš s bolovima? Philipe ima prijatelja koji je isto tako ostao nepokretan zbog leđa. Kaže da su to užasni bolovi.”

Moji bolovi nisu bili samo bolovi. Kako da im objasnim da sam upala u ralje američkog života, gdje doktori ne rizikuju živote da bi spasili ranjenike, već gledaju pacijente kao zelene dolare? Kako da im objasnim da sam upala u situaciju u kojoj nisam imala kontrolu ni oko svog tijela, ni oko svoje sudbine.

Dok sam se borila sa bolovima, drugi su me gledali sa sažaljenjem. Oni nisu vidjeli borca, već nekog ko sebi ne može napraviti kafu, nekog ko mora pepati na guzici, da dođe do WC-a, nekog ko stiska zube dok mu grčevi prelaze preko lica i trpi, trpi, trpi. Gledali su moje izgužvano i izobličeno lice, i oči buljave od nesanice. Oni me nisu znali kao što su me moje soul sisters znale. Nisu me vidjeli kao nekog ko je preživio pakao na zemlji, i izašao iz toga pun želje da zagrli život.

A kako su i mogli? Njihova Tanja je izgubila rat u sredini gdje se hrabrost i pamet ne nagrađuju. Vidjeli su kako me doktori tretiraju kao bezvrijednu robu, a socijalni radnici kao nešto neshvatljivo – kako neko ko ima univerzitetsku diplomu, nema da plati kiriju? Don’t you have any savings? Can’t you come to our office? You can’t walk?! Well, can you drive?

Kako da objasnim brojna poniženja, koja bolesni ljudi bez zdravstvenog osiguranja doživljavaju u ovoj zemlji? U zemlji u kojoj nema medicinskih radnika, kao Emina koja je trčala pod snajperskom vatrom da bi mojoj majci priključila infuziju tokom rata, a nikad zatražila paru, već kao i svi mi rizikovala život da bi spasila druge.

Lakše mi je bilo da lažem, i da trpim. I dok sam štitila prijateljice od mojih padova, u isto vrijeme sam ih uskraćivala sa mojim radostima. Nisam podijelila sa njima radost, kad sam prvi put poslije fizičke terapije uspijela saviti noge i obući čarape. Nisam im rekla kad sam prvi put nakon operacije uspješno čućnula. Niti im opisala kako sam se smijala primjedbi fizičkog terapeuta: “Ako nastaviš ovako, za mijesec dana češ uvijati bokovima kao Shakira.”

Nisam im rekla kad sam ošamučena od tableta uspijela da intervjuišem ljude, i nakon toga, da napišem priču, djelomično dok sam sjedila na podu, djelimično dok sam hodala po stanu. Niti kad sam, poslije toga, dobila nekoliko pisama od čitatelja koji su kudisali moj talent. Čekala sam da se potpuno oporavim, i odem u svoj slavi u Mostar.

Godine su prolazile, dok su moje prijateljice slušale sa razočarenjem o mojim planovima koji nikad nisu uključivali posjetu Mostaru. Sve dok bolovi i bolest nisu ponovo zavladali mojim životom.

Proklete bolove nisam dočekala spremna, niti mrak i tugu koje su došle sa njima. Dosadile su mi mnogobrojne bitke sa mojim tijelom. Ali je ta moja bitka protiv bolesti ovaj put bila djelotvorna životna lekcija – uvjerila me je da je život kratak, i podsjetila na ono što je važno u životu.

Ovaj put nisam čekala da se potpuno oporavim. Čim sam stala na noge, spakovala sam se. Živčana od bolova, vrištala sam dok sam spuštala kovčeg sa kauča. Što ja moram pakovati ovoliko stvari kad idem u rođenu zemlju?! K’o da idem na Bahame! Suze su mi frcale iz očiju, kad sam shvatila da ne mogu sama snjeti kovčeg niz stepenice. Što ja moram zavisiti od nekog?! U p…. m…….! Što ja ne mogu k’o normalna osoba snjeti prtljag niz stepenice?! Samaa!

Ali mi je vrijeme bilo da ja nosim bolest, umjesto ona mene. Zato sam zaboravila na ponos, prepakovala prtljag, i sa osmijehom na licu upitala komšiju da mi snese kovčeg niz stepenice.

Napokon u Mostaru, kupala sam se u svijetlosti mog voljenog grada. Došla sam u Mostar jer mi je trebalo melema na moje rane, i jer mi je trebalo topline od ljudi. Od ljudi koji otvoreno nose emocije na licima, i koji nonšalantno pokazuju ožiljke i rane od životnih bitki. Došla sam da se ogledam u njihovim očima, i da se podsjetim da sam borac, koji još ima snage u sebi.

“Tanja ti si neuništiva,” rekla je po ko zna koji put Majdina Mia tokom mog boravka u Mostaru. Mia je žestoki borac mlađe generacije, koja zna da internacionalne granice ne mogu prekinuti tajne veze i prijateljstva, i koja u potpunosti razumije stare borce koji ponekad ližu svoje bolne rane.

Sad se prisiljavam da ne zovem moje soul sisters često. Moram se ponovo naviknuti na život ovdje. Život gdje nema prijatelja pored kojih mozes šutit’, a da te razumiju. Život gdje odnosi između ljudi zavise od koristi – novčane ili seksualne. Život gdje se površnost i licimjerstvo cijeni i nagrađuje. Idem dalje do sljedeće epizode Sex and the City u Mostaru, kad nam se i Marina pridruži sa svojim francuskim dogodovštinama.

Jer važno je podijeliti život sa dragim ljudima, pa makar i na kratko. I važno je podijeliti pobjede i poraze. I važno je pokazati ožiljke i rane ljudima koji znaju odakle dolaziš. Na kraju krajeva, život je suviše kratak, da bi se odgađ’o. Ne treba mu dozvoliti da te pretekne na svakoj krivini.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku