Kliker.info

  Esad Boškailo i Julia Lieblich autori su knjige Wounded I Am More Awake – Finding meaning after terror (“Vanderbilt University Press”, 2012), koja će se uskoro u prijevodu s engleskog naći i na našem govornom području.

13. jula 1993. sve se promijenilo. Hrvatsko vijeće obra ne pretrpjelo je ogromne gubitke protiv Armije Re publike Bosne i Hercegovine na bojnom polju. Ujutro su logoraši tražili od stra žara da ih puste iz hangara kako bi mo gli urinirati u kanale. Ali stražari ne bi otvarali vrata, tako da su ljudi morali mokriti u hangaru. Neki su toliko ožed njeli da su pili sopstveni urin. Kad su stražari upali tražeći jednog od zarobljenika, svi su bili uplašeni. Odveli bi čovjeka napolje i rekli mu da leži na podu deset do petnaest minu ta, dok se njegova koža ne bi zalijepila na asfalt, a mora da je bilo 45 stepeni Celzijevih.

Boškailo je sjedio napolju, bio je je dan od mirnijih dana. Vidio je da mu se približava hrvatski čuvar. Bio je u pede setim godinama života, jedan od njegovih pacijenata koji je radio na pumpi u njegovom gradu. U prošlosti su se znali i  neobavezno družiti, a posjećivali su se i u svojim domovima. Logorski stražar je sada bio šutljiv, ali mu je predao pa ket pun smokava i grožđa, delicije koje biste poklonili dobrom prijatelju.

Nekadašnji poznanik i kućni prijatelj inače je izbjegavao kontakt, ako bi ga Boškailo pozvao po imenu, on bi skretao pogled. Međutim, jednom prilikom ga je pozvao imenom i stražar je počeo plakati. Stražar u koncentracionom logoru plakao je zbog njega. Boškailo bi zasigurno plakao s njim, ali na onoj žegi i muci više nije imao suzu koju bi mogao iz sebe iscijediti. Tri dana je prošlo nakon hrvatskih vojnih gubitaka na bojištu, a stražari nisu dozvolili zatvorenicima da napuste hangar. Nisu imali ni vode ni hrane, a temperatura je sve više rasla. Onda je počela pucnjava.

U prvi tren činilo se da rafali dolaze iz nekakve nigdine, no logoraši su ubrzo shvatili da su stražari izvana započeli mitraljesku paljbu po hangaru. Muškarci su instinktivno legli potrbuške i dohvatili prvo što im se našlo pri ruci. Pokrivali su glave plastičnim vrećicama u kojima se nalazio donji veš i majice, kao da će to zaustaviti metke koji su fijukali na sve strane. Hamo se nalazio lijevo od Boškaila i dobio je dva metka u glavu, a Sejo je ležao na drugoj strani i bio je pogođen u rame. Zatim je počela vriska od bolova, krv je liptala na sve strane, a pucnjava se iznenada zaustavila.

Logoraši su brzo reagirali da zaštite svoje ranjene sapatnike te su dekama pokrili ranjenike kako bi ih prikrili od stražara koji su stajali na ulazu u hangar. Neki od logoraša su u koncentracijski logor dovedeni direktno iz vojnih jedinica, pa su kod sebe imali komplete prve pomoći i zavoje. Boškailo je imao grickalicu za nokte, neko je donio upaljač kojim su sterilizirali ovaj priručni hirurški alat. Jedan po jedan, ranjenici su do njega oprezno dopuzali ili bi ih neko nosio, a on bi im iz rana golim rukama vadio krhotine metaka. To nije bilo teško jer su muškarci bili doslovno kost i koža.

Teže ranjenike bi obrađivao noću, neko bi ga zakrio pokrivačem, a drugi bi držao upaljeni upaljač da bi Boškailo mogao operisati te žiletom i grickalicom za nokte vaditi metke iz njihovih izmučenih tijela. Po danu Boškailo više nije imao sna- ge da se kreće. Vrućine su bile nesnosne, a malu i veliku nuždu obavljao je pod sebe, na mjestu gdje je ležao. U početku se za to koristio jedan ugao, ali kasnije, onemoćali od vrućine i boli, to više nije bilo moguće. Više niko nije imao snage nizašta. Niko!

Četvrti dan stražari su donijeli šezdeset litara vode koje je trebalo biti podijeljeno na šest stotina ljudi. Boškailo je apelovao da svoje gutljaje doziraju, da piju polako kako bi izbjegli tjelesni šok i štetne nus- pojave. Nisu svi poslušali. Jedan je ispio naiskap i srušio se kao pokošen. A onda je ponovo počela pucnjava… Sve ispočetka, a Boškailo je u stanju transa od iznemo glosti nastavio operisati.

“Znate li koliko je ljudi ubijeno u Dretelju?

Ne mogu vam reći koliko. Slomili su hiljade kostiju, uništili hiljade bubre ga. I niko nije izašao normalan.” “Znam da to nije bio Aušvic. Ne želim da neko uporedi Dretelj s Aušvicom, ali ko kaže da je samo Aušvic primjer za nezamislivi teror nad čovjekom?

Da li nam treba neki novi Aušvic da bi svijet reagirao?

RAZUMIJEVANJE LOGORAŠA IZ DRETELJA S LOGORAŠIMA IZ AUŠVICA

Nekoliko godina nakon što sam izašao iz koncentracijskog logora, upoznao sam muža i ženu koji su preživjeli Aušvic. Bez puno priče, mi smo odmah uspostavili neku tajnu vezu i razumijevanje. Kada smo napokon propričali, činilo se kao da se oduvijek poznajemo.

Željeli su znati sve o mojem iskustvu života u koncentracijskom logoru. Zanimali su ih detalji koji su poznati logorašima: jesmo li imali toalete u barakama, koliko su nam vremena dali da jedemo supu, od kojih smo bolesti obolijevali, jesu li stražari po noći upadali i tukli logoraše, jesmo li znali da će nakon prozivke nečijeg imena taj biti i pogubljen…
Nikada me nisu pitali: “Je li bilo strašno?”

(Kliker.info-Stav)