hamburger-icon

Kliker.info

Sven Nordquist: Naučite li uživati u čitanju od malena, uvijek ćete imati društvo

Sven Nordquist: Naučite li uživati u čitanju od malena, uvijek ćete imati društvo

19 Maja
08:04 2015

Sven1Imena junaka slikovnica Svena Nordquista (1946.), Pettsona i Findusa, odzvanjaju u ušima petogodišnjaka kao hipnotička melodija koja uvodi u čaroban svijet mašte. Da je ovaj švedski dječji pisac i ilustrator, autor avantura seoskog starčića i njegovog mačka, očarao mnoge mališane, potvrđuju i komercijalni podaci koji, bez sumnje, dokazuju da Nordquist ima milijune malih sljedbenika. Naime, slikovnice o Pettsonu i Findusu prevedene su na pedesetak jezika i prodane u više od osam milijuna primjeraka, a dogodovštine ovoga dvojca prenesene su i na male ekrane.

Nordquista, inače diplomiranog arhitekta, koji od 1983. godine isključivo konstruira svijet mašte, imat ćemo prilike vidjeti na Zagreb Book Festivalu koji se održava u Muzeju za umjetnost i obrt ovoga tjedna i u znaku je švedske književnosti. Hrvatska publika zgode i nezgode njegovih junaka već je imala prilike upoznati zahvaljujući izdavaču Planet Zoe koji je objavio desetak slikovnica o Pettsonu i Findusu.

Govoreći o važnosti čitanja u ranim godinama, Nordquist priznaje da ne zna koliko je ono presudno za uspjeh jer mnogi su u životu uspjeli i bez čitanja puno knjiga, no siguran je da su oni koji su čitali (i čitaju i dalje) bogatiji za cijeli jedan paralelni svijet.

Djeci od 3 do 99 godina

– Vjerujem da je čitanje, odnosno doživljaj samoće s knjigom, jedinstven doživljaj koji nas ispunjava raznim malim znakovima, što se u glavi pretvaraju u misli i slike. Isti se proces događa i kad slušamo dok nam netko čita ili priča priču. Sposobnost čitanja, razumijevanja i razmatranja teksta svakako razvijaju maštu, kreativnost i kognitivne sposobnosti, pa tako osoba koja čita bolje razumije ljude i situacije oko sebe. Navika čitanja odmalena obogaćuje vokabular i olakšava daljnje školovanje. Osim toga, toliko je na svijetu knjiga, odnosno u njima avantura i junaka, toliko ideja i susreta, da to iskustvo, koje nosi čitanje, može trajati cijeli život. Naučite li uživati u čitanju, uvijek ćete imati društvo, samo ako imate knjigu pored sebe.

Na koricama Vaših slikovnica stoji natuknica »namijenjeno djeci od 3 do 99 godina«.

– To nija moja rečenica, pretpostavljam da je to napisao izdavač kako bi privukao širu publiku. No katkad je to točno jer ima i mladih i nešto starijih koji vole moje knjige iako su one namijenjene djeci.
Je li život ljepši ako dijete u nama vječno živi?

– Život će sigurno biti bogatiji ako ostanemo otvoreni i dopustimo sebi da vidimo svijet bez ograničenja »kako nešto treba biti«. Djeca često imaju taj otvoren um, prije nego li im odrasli kažu što trebaju misliti i vidjeti.

 Nema recepta

– Zapravo je bilo obrnuto. Želio sam postati ilustrator još kao šesnaestogodišnjak. Htio sam upisati umjetničku školu, ali nisam bio primljen. Odlučio sam se tada, kako bih dobio dobro obrazovanje, za Institut za tehnologiju u Lundu, odnosno za studij arhitekture što je bilo najbliže umjetničkoj školi. Tijekom tih četiri godine studirao sam paralelno i ilustraciju. Nakon diplome, radio sam samo godinu dana kao arhitekt, dao sam otkaz i počeo kao ilustrator-slobodnjak. Volio sam ja i arhitekturu, ali nisam htio posao od osam do pet, šefa i druge ljude oko sebe.

– Nema recepta. Mislim da sam imao sreću da se mnogim ljudima sviđaju moje slike i priče. Stvarno ne znam zašto. Većinu sam slikovnica napravio kada su moji sinovi bili maleni ili toliko mladi da sam se još sjećao njihovog djetinjstva. Danas mi ne ide tako lako. Tada sam ušao u način na koji reagiraju, kako se ponašaju i što osjećaju i trudio sam se da takvi budu i moji osjećaji u raznim situacijama. Sve sam to onda prenio na Pettsona i Findusa. Vjerojatno djeca i roditelji osjećaju tu autentičnost i prepoznaju sami sebe u mojim slikovnicama. Puno ljudi voli i male lude detalje na mojim slikama, a stariji ljudi često prepoznaju stare kuće i arhaična okruženja.

– Nisam ih ustvari izmislio, oni su se pojavili u mojoj drugoj knjizi »Pannkakstartan«. Kada sam radio tu slikovnicu, bio sam previše zaokupljen pričom, a likovi, starac i njegov mačak, bili su tu tek radi fabule. Nisam se mislio više baviti njima. Ali nakon tri knjige više nisam imao ideja i pomislio sam »mogao bih pokušati s Pettsonom i Findusom«. I dogodilo se da sam ih zavolio i počeo posjećivati u njihovoj maloj kući na selu. Tako je nastao ciklus. Uvijek sam volio ruralne pejzaže. Većina radnji mojih knjiga događa se na selu i to prije 60-70 godina.

   Skriveno blago

–Tako da im čitamo svake večeri prije spavanja. A kasnije, u školi, važno je imati učitelje i knjižničare koji će im često govoriti o knjigama, približiti im svijet knjige kroz nešto što im je zanimljivo i što nije komplicirano. Tako će im pokazati skriveno blago koje je tu za svakoga tko želi posegnuti za njim, odnosno čitati.

Čitaju li djeca danas kao u doba vašeg djetinjstva?

– Zaista ne znam. Imam jedino dojam preko onoga što čitam u novinama, a one kažu da klinci danas ne čitaju puno, pogotovo ne dječaci. Previše je danas stvari koje konkuriraju knjizi. Tu su ponajprije TV i kompjutorske igre, njih je lakše zavoljeti. Za čitanje knjiga potrebno je više mentalnog napora, pogotovo ako na to niste navikli.

– Lakše je doći do mlade publike s knjigama koje se bave problemima i mislima koje njih zaokupljaju. Stoga ne mislim da su stari klasici često čitani. Ipak, čini se da je Astrid Lindgren i dalje popularna. Smatram da ona bolje razumije djecu od, primjerice, Julesa Vernea, ali nisam stručan za to. Pitajte bibliotekare.

 U utorak i srijedu o Pettsonu i Findusu

Sven Nordquist će o Pettsonu i Findusu govoriti u utorak u 17 sati – uz Ilonu Posokhovu, Verenu Tribljaš i Mišu Grundlera – a u srijedu u deset sati u programu »Miksano za male« održat će ilustratorsku radionicu.

Nagrade

Tokom karijere Sven Nordquist primio je brojne nagrade u domovini i inozemstvu – 2003. dodijeljena mu je prestižna nacionalna nagrada Astrid Lindgren, 2007. primio je Augustpriset u kategoriji dječje književnosti, a 1992. godine dobiva i Njemačku nagradu za najbolju dječju knjigu (Deutscher Jugendliteraturpreis).

Sandra Sabovljev (Novi list)

Nonsens ili potreba

– To je teško pitanje o kojem često razmišljam. Nemam definitivno mišljenje o tome. Prva reakcija mi je bila da je to nonsens. Kada je »Pipi« pisana svatko je koristio tu riječ ne misleći pritom ništa loše. S druge strane, vremena su se promijenila, crnce očito vrijeđa ta riječ iako ja u potpunosti ne razumijem zašto. No nisam ja tu važan, važi su oni i zato moramo uvažiti njihovo mišljenje. Međutim, ako prestanemo koristiti tu riječ, nove generacije neće ni znati što znači pa će biti još kompliciranije objasniti zašto se mijenjala. Također, nije jako poticajno za slobodni duh cijelo vrijeme razmišljati tko bi mogao biti uvrijeđen onime što pišemo ili crtamo. Ne sviđa mi se ideja mijenjanja stare literature samo zato što nam se nešto trenutačno ne dopada. Svijet i ideje se stalno mijenjaju. Ono što možemo i trebamo učiniti jest, dati objašnjenje za takve izraze i ne koristiti uvredljive riječi u novim kontekstima.

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku