hamburger-icon

Kliker.info

Sulejman Tihić : Oprostio sam svojim mučiteljima iz logora

Sulejman Tihić : Oprostio sam svojim mučiteljima iz logora

09 Avgusta
04:09 2011

Sulejman Tihić na vrhu bh. političke scene se nalazi cijelo desetljeće. Vođa je najjače bošnjačke stranke u Bosni i Hercegovini te uz Milorada Dodika, Dragana Čovića i Zlatka Lagumdžiju sačinjava ‘poker političara’, koji unatoč brojnim problemima i nesporazumima ostaju na čelu svojih stranaka. S njima pod ruku je još bio Haris Silajdžić, lider SBiH, inače najveća Tihićeva konkurencija kod Bošnjaka. No, Silajdžić je na zadnjim općim izborima ispao iz igre. Tako da je Tihić postao neprikosnoven. Bez obzira na ugled, jačinu i moć, Tihić za razliku od ostalih političara u BiH uvijek teži kompromisu. Kompromis je njegovo ‘najjače oružje’. Zanimljivo je kako je u životu imao mnogo problema. Od zatvaranja u koncentracijskim logorima, preko rata u politici, pa sve do zdravstvenih poteškoća. Imao je karcinom debelog crijeva, koje je uspio pobijediti.

Nedavno se pojavila informacija kako Tihić ponovno ima rak. Ali, na sreću, kako kaže, to nije istina. Iako priznaje da mu se stanje znatno pogoršalo prije nekoliko mjeseci kadu mu nalazi nisu bili najbolji i kad mu je iskočio jedan parametar. No, odmah potom stanje se vratilo u normalo. ‘Hvala Bogu, sad sam dobro’, komentirao je Tihić, koji se posljednjih dana nalazi na odmoru u susjednoj Hrvatskoj.Ljetuje na otoku Krku, u jednom malom mjestu koje se zove Šilo. Daleko od očiju javnosti, politike, i svih problema ‘puni baterije’ za napornu ‘političku sezonu’, koja počinje već u drugoj dekadi kolovoza, kad se nastavljaju pregovori oko uspostave državne vlasti. Pristao je na životnu ispovijest za Dnevni list…
– Ja vjerujem u Bosnu i Hercegovinu. Borim se za BiH, i to kao državu gdje će svi narodi biti ravnopravni bez obzira na brojnost. I to ravnopravni na teritoriju cijele države. Na svakom pedlju zemlje, bez obzira koliko ljudi živjelo. Ja sam tako odgojen i u takvu državu vjerujem. Sve drugo ne bi bila BiH. Imam običaj kazati Bosna pa mi, molim te, kad već pišete, stavite i Hercegovina, da mi Hercegovci ne zamjere. Ne izostavljam ih namjerno, već tako uvijek koristimo neke skraćenice, započeo je Tihić razgovor u kojem se dotaknuo i djetinjstva i logora i politike i obitelji…

Kakvo je trenutačno stanje u Stranci demokratske akcije?

– Stanje je stabilno. Stranka odlično funkcionira od 5. kongresa. Radio sam puno na tome da stranka funkcionira kao jedan ozbiljan sustav. Uvijek sam bio protiv takozvane Minder politike, gdje se odluke donose izvan institucija stranke i mislim da sam u tome dobrim dijelom uspio. Normalno, može se još dosta toga popraviti. Ali, one pukotine koje su bile na 5. kongresu, potpuno su prevladane. Mislim da je suradnja i komunikacija između mene i gospodina Bakira Izetbegovića na dosta visokoj razini.

Koji je najjači ogranak SDA u Bosni i Hercegovini? Gdje stranka ima najjače uporište?

– Trenutačno je to Tuzla pa onda Zenica. To su krajevi gdje SDA ima najjače uporište. Nekad to bude Krajina, nekad Sarajevo. Iako u Sarajevu u posljednje vrijeme ti rezultati i nisu baš najbolji.

Zanimljivo je kako je Alija Izetbegović pogriješio u jednoj stvari. Svojedobno je, naime, prilikom formiranja SDA, rekao kako će ta stranka imati rok od 20 godina trajanja. Što je pod time mislio?

– Ne znam kako je dao rok od 20 godina. Međutim, predsjednik Izetbegović je bio mudar i povrh svega realan političar. Još na 3. kongresu je shvatio i podržao koncept za koji sam se ja zalagao ‘jedan postupni prijelaz SDA s monoetničke na multietničku, odnosno bosansku stranku’. Normalno, to je jedan proces koji vodim godinama. Po svojoj politici smo sve više bosanka, a manje monoetnička bošnjačka politička stranka. Pa ako je Izetbegović spominjao rok, onda je vjerojatno mislio na jednu transformaciju stranke.

S kojim od političara najlakše surađujete, a s kojima najteže dolazite do ‘zajedničkog jezika’?

– Imam relativno dobru komunikaciju s najvećim brojem političara, osim s jednim. Od Zlatka Lagumdžije, Dragana Čovića, Milorada Dodika, Živka Budimira, Zvonke Jurišića…

A tko je taj jedan?

– Hm, znate vi tko je taj političar. Izuzetno neljudski i nekorektno se ponaša Fahrudin Radončić.

Koliko nam je poznato, Vi ste bili u dobrim odnosima s Radončićem. Kad je pukla ta ‘velika ljubav’ između SDA i Radončića?

– Nikad nisam bio u posebno dobrim odnosima s Radončićem. Bio sam u nekim tolerantnim odnosima. Moj spektar tolerancije je jako širok, a to znaju i mnogi političari. Međutim, prešla se jedna ljudska mjera. Razumijem da imaju politički razlozi, ali to je stvarno prešlo previše. Mora postojati ljudski odnos, koji je narušen. I jako mi je žao što je došlo do toga i da sam u situaciji da ne komuniciram s njim. S onim ljudima koji su sudjelovali u mom zatvaranju i mučenju po koncentracijskim logorima, vjerujte, pozdravim se i komuniciram. Rijetki su ljudi s kojim ne komuniciram.

Slovite kao jedan od najkompromisnijih političara što je jako zanimljivo, s obzirom na Vaš životni put i mučenja po logorima, pa kasnije probleme s bolešću i tako dalje.

– Iako s Radončićem imam taj odnos ‘nekomunikacije’, ne želim tu razvijati nikakve sukobe. Trudim se ne kazati nijednu riječ viška s kojom bi njega uvrijedio. Ali stalno sam izložen neprimjerenim podmetanjima, napadajima….

Koliko nam je poznato, jednom ste pobijedili rak. Sad se opet kroz medije spominje kako Vam se bolest vratila. Je li to istina?

– Znate da sam imao karcinom debelog crijeva i neke komplikacije u tom vremenu. Imao sam i šest operacija. Svoje zdravstveno stanje redovito kontroliram. Često sam u Ljubljani, gdje sam i imao operacije. U jednom trenutku, nekad u ožujku, jedan od parametara u nalazima je malo iskočio. O tome sam pričao i nisam ništa krio. Već nakon toga stanje se popravilo i, evo, zadnjih četiri-pet mjeseci, moji nalazi, tumor markeri, su u normali. Znate, kad se pojavi iskakanje jednog parametra, onda oni upale crvenu lampicu, daju ti nekakve lijekove i terapiju. Sad se, hvala Bogu, osjećam dobro i normalno radim svoj posao.

Možemo li se malo osvrnuti na političku krizu u Bosni i Hercegovini. Kad ćemo, prema Vašim procjenama, dobiti državnu vlast i tko je glavna kočnica?

– Od početka političke krize se zalažem za formiranje vlasti u jednom širem konceptu. I stranačkom, i nacionalnom, jer smatram da tako možemo lakše rješavati probleme. Međutim, problem je u komunikaciji, prvenstveno dvije socijaldemokratske stranke i jednim isključivim stavovima koje postavljaju. Jedno vrijeme takvi stavovi su bili kod SDP-a, ali SDP je u međuvremenu značajno promijenio svoje stavove i kad je u pitanju pozicija predsjedatelja Vijeća ministara. S druge strane, SNSD još uvijek ima rigidne i isključive stavove: ‘Ili će biti kako mi kažemo, ili neće bit nikako.’ To nije dobro. Pokušavam u posljednje vrijeme, pogotovo s gospodom Lagumdžijom i Čovićem, napraviti osnovu za formiranje vlasti, pa smo tu uključili i ove dvije županije SBŽ i HNŽ te plus jedan sporazum o etničkom rasporedu pozicija ispod razine Vijeća ministara. Radi se o, čini mi se, 61 poziciji, odnosno instituciji. Tu bi se napravio jedan etnički raspored i neke institucije bi se rasporedile po paritetu. Tako da imamo manje problema oko imenovanja, budući da se gubi puno vremena na pitanja hoće li biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat? Gospodin Čović, Paravac i ja kad smo bili u Predsjedništvu BiH to smo rasporedili kad su u pitanju bili veleposlanici, i to lijepo funkcionira. Tako da u jednom paketu pokušamo sve riješiti. Mislili smo da ćemo to uspjeti završiti do odmora, međutim, nismo. Ja sam spreman odmah prekinuti odmor i otići na razgovore, ali prema posljednjim informacijama, to nećemo moći napraviti do 20. kolovoza jer je gospodin Dodik negdje zauzet ili je na odmoru.

Je li istina da je postignut sporazum između HDZ-a, SDA i SDP-a oko uspostave vlasti u HNŽ-u i SBŽ-u? Kad bi tu trebali dobiti vlast prema Vašim procjenama?

– Postignuli smo načelni dogovor. Nije postignut sporazum, to smo ostavili da se postigne na županijskoj razini. Kad je u pitanju SBŽ, tu sam ovlastio Halida Genjca oko pregovora, a u HNŽ-u Sanjina Halimovića. Mislim da ove dvije mješovite županije imaju svoju specifičnu težinu i trebamo ih zajednički rješavati.

Jeste li zadovoljni radom federalne Vlade? Koja bolje funkcionira: Vlada Nermina Nikšića ili Mustafe Mujezinovića?

– Zadovoljan sam radom Vlade. Prvenstveno sam zadovoljan što postoji visok stupanj konsenzusa među ljudima. Jedan ljudski odnos i razumijevanje. Tome je sigurno doprinijela i platforma koja je potpisana. To je jedan osnovni dokument kojeg se moraju pridržavati svi ministri. Izuzimajući Mujezinovića, koji je izuzetno puno radio i kojeg mnogo cijenim kao i premijera i čovjeka, ova Vlada daleko bolje radi. Ona je bila Vlada stalnih podjela i sukoba, a ova ima jedinstvo i brže donosi odluke.

Hoće li platforma opstati? Jesu li ove dvije županije, SBŽ i HNŽ, svojevrsni test za platformu?

– Što se tiče federalne Vlade, po meni je neupitan njezin rad i ostanak. Nema razloga da tu sad bilo što mijenjamo. Ove dvije županije su karakteristične po svemu, i mislim kako neće smetati u funkcioniranju vlasti ako imamo jednu kombinaciju; na jednoj razini platformu, a na drugoj suradnju s HDZ-ovima u županijama i na državnoj razini.

U Hercegovačko-neretvanskoj županiji ima nekih trzavica i sukoba između SDA i SDP-a?

– Politika se vodi iz vrha stranaka. Normalno, na lokalnoj razini ti odnosi baš nekad i nisu najbolji. Dugo vremena SDA je u vlasti, dok je SDP bio u oporbi, tako da postoje takvi problemi. Ne samo u HNŽ-u, već i u Tuzlanskoj županiji gdje su bili izrazito izraženi. SDP nije htio ići sa SDA. No, imamo glavnu politiku koja se vodi u središnjicama. Između mene, Čovića i Lagumdžije postoji dogovor da će se formirati vlast u HNŽ-u, tako što će premijer biti Hrvat, najvjerojatnije iz HDZ-a. Vlada će biti podijeljena šest naprema šest. Od toga će SDP-u i SDA pripasti po tri pozicije, a hrvatski blok s dva HDZ-a će, uključujući s premijerom, imati šest pozicija. Dolje, na lokalnoj razini, trebaju se dogovoriti koja su to ministarstva. Takav dogovor postoji i tu politiku će provesti županijski zastupnici     SDA.

Postoje neke unutarnje trzavice u SDA na području HNŽ-a. Pojavile su se dvije struje; ‘mostarska’, koja ima pet zastupnika u Skupština, i druga koju predvodi čelnik županijskog SDA Salko Sokolović i neki njemu bliski županijski ministri iz reda SDA iz Konjica i Rame. Jeste li Vi upoznati s time?

– Vidite, trzavice postoje u svim strankama i na svim razinama. Ne smatram da su one tako velike i da mogu ugroziti ili ometati provođenje politike SDA na razini županija. Politika se kreira u županijskim odborima, a zna se točno kako on donosi i zauzima stavove te koje su njegove nadležnosti. Ako ima tih trzavica, one će svakako kroz jednu raspravu na razini Županijskog odbora biti prevladane.

U kakvim ste danas odnosima s Draganom Čovićem? Koliko je poznato, duže vremena Vas je vezala zajednička ljubav i onda je puklo…Tek u posljednje vrijeme obnavljaju se druženja.

– S Draganom se znam već dugo vremena. Baš kao i s Dodikom. Surađivali smo, razgovarali, rješavali brojne probleme… Bilo je i povremenih nesporazuma, dvije stvari su se prije određenog vremena potrefile. Neimenovanje federalnog ministra prostornog uređenja od Borjane Krišto, koja to nije učinila za godinu i pol dana. To ja zamjeram Čoviću, baš kao i što nije ispoštovan sporazum oko gradonačelnika Mostara. Bariša Čolak i ja smo ga potpisali, i u njemu je jasno stajalo da u idućem mandatu gradonačelnik Mostara bude iz reda SDA. To nije ispoštovano. Međutim, to je sada iza nas. Trebamo ići dalje i praviti nove pregovore i sporazume. I sad smo u relativno dobrim odnosima. Imamo jako dobru komunikaciju.  

Kako danas ljudi žive u Bosni i Hercegovini? Od rata je prošlo 16 godina i čini se da se stvari kreću vrlo sporo prema naprijed, gotovo nikako.

– Neki dan sam bio u Šamcu. Kod nas muslimana običaj je da pred ramazan podijelimo u ‘zekat’ dva posto od imovine koju imamo. Obilazio sam taj svijet i dijelio ‘zekat’. Planirao sam posjetiti 25 obitelji i nešto im odnijeti. Iako to svake godine činim, svaki put sve više sam tužan kad vidim kako obični svijet živi, pogotovo stariji, ljudi koji su invalidi ili poluinvalidi ili koje je rat doveo u situaciju da nisu mogli zaraditi mirovinu. Niti imaju od čega živjeti, niti itko o njima može sustavno brinuti. Jako je tužno. Nažalost, na drugoj strani imamo i te koji su i previše bogati.

I Vi ste puno toga proživjeli, pogotovo u ratu kada ste prošli mučenja u nekoliko logora. Možete li nam opisati vaše političke početke?

– Rođen sam u Bosanskom Šamcu 26. studenog 1951. godine, od oca Mersada i majke Hatidže. Tu sam završio osnovnu i srednju ekonomsku školu. Šamac je lijep gradić na ušću rijeke Bosne u Savu. Nakon završetka Pravnog fakulteta u Šamcu sam radio kao sudac, zatim u Modriči, kao javni tužitelj za taj okrug Modriča – Odžak – Šamac. Kasnije sam radio kao odvjetnik. U vrijeme kad sam počinjao raditi uključio sam se u Savez komunista, jer bez tog članstva, svakako, nije se moglo biti sudac ili tužitelj. Kroz mjesne strukture sam bio uključen u politiku, tako da sam bio predsjednik mjesne zajednice, potom 20 godina predsjednik Vatrogasnog društva…, borio sam se i oko komunalnih problema; vodovod, kanalizacija, stadion, plaža i tako dalje. Kad je došlo do višestranačja, odmah sam ušao u SDA. Vidio sam kako postojeći sustav pada i shvatio sam da kroz Stranku demokratske akcije mogu dati najviše. Nakon općih izbora imao sam ponudu da odem u Sarajevo, ali nisam želio napustiti Šamac. Kao odvjetnik živio sam dobro, odlično zarađivao, imao društvo, prijatelje, obitelj, troje djece… Ispočetka sam računao kako će to ostati na lokalnoj razini. Međutim, rat je došao i sve promijenio. Zatvorili su me u logor u Bosanskom Šamcu, potom su uslijedili Brčko, Bijeljina, zračna luka Batajnica kod Beograda, Srijemska Mitrovica s Vukovarcima, i onda su me sve te torture koje sam proživio na neki način uputile da se više bavim politikom. I onda je krenulo….  Jedno vrijeme u ratu sam bio predsjednik Povjereništva SDA za Posavinu. Onda sam od prvog kongresa postao član Glavnog odbora SDA. Jedno vrijeme sam radio u Njemačkoj, u Bonnu, kao šef konzularnog odjela u našem veleposlanstvu. I tu sam se dosta angažirao oko izbora. Dolazi 1996. i slijedi povratak u BiH, u Sarajevo. Bio sam savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova i, naravno, aktivan u stranci. Godine 1999. sam izabran za dopredsjednika SDA, zadužen za Republiku Srpsku. Tamo sam imao poseban angažman, u tri mandata sam bio zastupnik i, između ostalog, potpredsjednik Narodne skupštine RS-a. Nakon povlačenja Alije Izetbegović, na trećem kongresu izabran sam upravo na njegov prijedlog za predsjednika stranke. Na četvrtom i petom kongresu SDA ponovno sam izabran. Od 2002. – 2006. bio sam član Predsjedništva BiH.

Jedino pitanje na koje Tihić nije odgovorio je ulazak BiH u EU.

– Bilo je puno prognoza koje su davali političari, ne bih želio licitirati, komentirao je.

Hobi mi je lov

Danas živite u Sarajevu. Koliko često idete u Bosanski Šamac?
– Zbog posla sam u glavnom gradu. Ali, najmanje svaki drugi vikend i kad god sam slobodan, ja sam u Šamcu. Tamo mi živi stariji sin. Unuke mi idu u školu Svetog Save u Šamcu. Tu se najbolje i osjećam. U Šamcu žive moji najbolji prijatelji svih nacionalnosti.

Obitelj?

– Imam troje djece. Sina u Šamcu. Zatim u Sarajevu sina Emira i kćerku Azru.

Kako ste upoznali ženu?

– Jasenku sam upoznao u Šamcu 1974. kad sam se i vjenčao. Ona je kućanica.

Hobi?

– Volim lov, čime se uglavnom bavim. Volim i Savu, Bosnu, volim plivati puno.

Što biste bili da niste političar?

– Odvjetnik, sudac, tužitelj…Nešto bih u branši radio. Uvijem imam nostalgije prema tome. Zavidim mojim sucima, pogotovo onima koji rade čestito taj posao. Ima ih dosta.  

Kako provodite godišnji odmor?

– Kao i prije rata, provodim ga na sjeveru Jadrana; Poreč, Rovinj…Sad sam na Krku. Moja sestra koja živi u Rijeci ima jedan apartman na Krku. Radi se o jednom malom mjestu Šilo, u kojem nema nijednog hotela. Volim takva mala mjesta i u njima se dobro osjećam.

Zašto svi političari imaju specifične brojeve telefona, s okruglim i lako pamtljivim znamenkama?

– Ovo je rijetkost. Dosad moji brojevi nisu bili ovako jednostavni. Inače slabo pamtim brojeve pa sam tražio: ‘Dajte i meni jedan broj da mogu zapamtiti.’ Često puta su me pitali broj, ali ne bih znao.  

Ukratko o sebi

– Rođen sam u Bosanskom Šamcu 26. studenog 1951. godine, od oca Mersada i majke Hatidže. Tu završavam osnovnu i srednju ekonomsku školu. Šamac je lijep gradić na ušću rijeke Bosne u Savu. Nakon završetka Pravnog fakulteta u Šamcu sam radio kao sudac, zatim u Modriči, kao javni tužitelj za taj okrug Modriča – Odžak – Šamac. Kasnije sam radio kao odvjetnik. Dalibor Drlje (Dnevni list)

Podijeli

Komentari

Još nema komentara

Komentariši

Napiši komentar

Vaša e-mail adresa neće biti objavljena.
Obavezna polja su označena *

Idi na alatnu traku